U kući

U kući, tamo mi rodnoj, već pustoj –

grmlje i korov oko nje zrastaju snova.

I raslinje u toj šikari već gustoj –

i crijep pomalo gdje trusi se s krova.

I kućica pseća, drvena tu trune,

na zidu potkovu konjsku hrđa uze.

Nostalgije mladosti dušu mi pune,

za sjećanjima više i ne ronim suze.

Podsjeti sve me, a sad svemu praštam,

oprošteno i meni da bi milostivo bilo.

Melankoliju dušom da ne ispaštam.

U tisućljeće novo – da se ne bi krilo

preda mnom što ono nosi, tajni bliže.

Trud – zna se, dobro nikad samo ne stiže.

              *       *        *