Duhovno pomoći čovjeku - Hagioterapija

U  knjizi profesora teologije Tomislava Ivančića  koju je izdala Teovizija,  govori se  o primjerima duhovnih patnji, kao uzrocima bolesti  i o molitvi kao načinu liječenja – o hagioterapiji. Ako je već niste kupili (što vam toplo preporučujem jer vjerujem da bi se i vama mogla dopasti kao i meni), ili ako je ne možete naći, ovdje ćemo vam, ovisno o pokazanom interesu, donositi neke tekstove za koje pretpostavljam da bi vam mogli biti zanimljivi i korisni. (Ur.)

...Čovjekovo je tijelo podvrgnuto zemlji, ovisi o zemaljskim uvjetima, o prirodnim procesima i o međuljudskim odnosima. Tijelom smo vezani uza svijet koji propada, i upravo naše tijelo najdublje proživljava  tu muku, starenje, obolijevanje, trovanje, umiranje. No, dušom možemo na­dići ovaj svijet. Naša duša nadilazi cjelokupnost stvorenja­, ona se ravna po drugim zakonitostima... 

*            *           *

Zdravlje satkano od povjerenja

Osnovno tkivo od kojeg je satkano zdravlje jest povjerenje. Stoga zaključujemo da je  osnovno tkivo svake bolesti nepovjerenje. ­Nepovjerenje je osjećaj nespokoja, nezdrave napetosti, stalnoga opreza, bud­nosti i ugroženosti.To je znak stalne opasnosti od svega i svakoga na našoj životnoj cesti. To je nešto što nas tjera da se stalno čuvamo, do se branimo, ukapamo i tako  pokušamo zaštititi. Nepovjerenje angažira naše raspoložive energije, ono je znak alarma, ono je ratno stanje u čovjeku. Kao što se u svakoj državi angažiraju sve sile i energije, sav novac i sva privreda za samoobranu domovine, tako se i u čovjeku sve njegove energije , svjesno ili podsvjesno, angažiraju  protiv onoga u kojega  čovjek nema povjerenja. Stoga svako nepovjerenje troši čovjekove energije, ispija njegove snage, čini organizam sve slabijim. Taj znak vidi se u čovjekovu tijelu. Tamo gdje ljudi nemaju povjerenja, oni ubrzaju korak, ili odvraćaju  pogled od onih u koje nemaju povjerenja, ili pak zašute i ne žele razgovarati s tim ljudima. Čovjek koji dugo nosi nepovjerenje, uzdiže ramena i ta­ko ostaje zgrčen, u čitavom se organizmu vidi neka napetost, na licu je briga, riječi su mu brze i usputne, taj čovjek ima razlo­ga za mrmljanje, on je nezadovoljan, nesretan, on nema vremena za radost, za goz­bu, za prijatelje, on vječito mora raditi, on mora učiti, on mora uspjeti, on se trudi kako bi svoju unutrašnju energiju nadoknadio ne­kom drugom zaštitom i vrednotama koje će ga pred ljudima učiniti takvim da ga  neće ugrožavati.

Najrazličitije situacije stvaraju u čovjeku nepovjerenje. Katkad je to glavobolja zbog koje čovjek postaje nervozan, boji se da ne­  moći irvršiti one poslove koje treba oba­viti, plaši se da to nije neka teža bolest. U  čovjeku se, dakle, stvara područje alarma. Drugi put je to je bol zuba, ili bol uha, ili bol oka, treći put je  neka ozljeda na nozi ili na ruci i već je čitav organizam u budnosti, sve je u čovjeku napeto, nervozno i nezadovolj­no. Drugi put to može biti neka kritika koju ti je netko izrekao pa osjećaš da te drugi ne vole, da ćeš se morati strašno mnogo truditi kako bi dokazao da nisi takav zbog čegaa su te kritizirali, da nadoknadiš to što su te takve kritike bacile unatrag pred ljud­skim očima, to što si daleko od slave, sto te ljudi već bacaju u drugi red i zapećak i  što te sve manje vole, sve manje cijene, i  mogu živjeti i bez tebe. Nepovjerenje je osjećaj kako nam propada tlo pod nogama. Treći put to može biti neka zapovijed ili opomena koju roditelji daju djeci ili bracni drugovi jedno drugom, ili pak prijatelj prijatelju, pa da već osjetimo da nismo mirni i da nismo svoji, da moramo raditi ono što nam je naredeno, da nas, ako to ne učinimo čeka neka i kazna. Uzbuna je, dakle, već tu, u organizmu. Može to biti noć koja nas ugrožava, može to biti vožnja automobilom, autobusom ili zrakoplovom, može biti kupanjue u moru, može biti čitanje nekih crnih kronika u novinama, gledanje filmova, služanje užasnih priča, razgovor o nekim  bolestima, smrtonosnim slučajevima, nesrećama, nepovjerenju, rastavama brakova, bolnicama i smrti.

Stanje uzbune traži sklonište. Duša tada, možemo to tako izreći, u organizmu bježi, ona se skriva, ona kao da pobjegne iz ne­kih organa, nje kao da nema. Čovjek se tada osjeća slab, obuzme ga bljedilo ili crvenilo, neki dijelovi organizmu kao da ne rade kontrolirano, čovjeku se katkad oduzme  govor, ne može dobro čuti druge, sav je uplašen, u stravi, užasu, u bijedi, fobiji ili u rezignaciji, beznađu, depresiji.

Nepovjerenje je duhovna bolest. Sumo  onaj tko je jači od svih tih naših bolesti može nas spasiti. A to je samo Bog. Stoga treba neprestano raditi oko povjerenja u njega, Stvoritelj svijeta, u njegovu ljubav, praštanje, milosrde, u njegovu smrt za nas i uskr­snuće, u Duha Svetoga koji nam je darovan, u Crkvu koja je tu među nama, u lju­de koje je Bog već učinio svetima. U sve nam on vraća povjerenje.

Oružje protiv nepovjerenja jest samo sve jače i dublje povjerenje u Boga. A u njega se ulazi boravkom u Božjoj prisutnosti. Pro­nađi prostor u kojem te nitko neće smetati barem dvadesetak minuta, ujutro i uvečer. A onda odlučno i disciplinirano upotrijebi tih 4 puta po 5 minuta tako da u prvom raz­doblju samo upijaš spasonosnu prisutnost Boga koji te ljubi, u drugom moliš da ti Bog oprosti vezanost uz ljude i situacije koje u tebi rezultiraju nepovjerenjem, i to iscrpno nabrajajuć ih, u trećem dijelu opraštaj svi­ma koji su u tebi izazvali nepovjerenje i u četvrtom se odriči svakog uzroka svojeg ne­povjerenja, npr.: „Odričem se osobe bez koje mislim da ne mogu živjeti, pa neka je više ne vidim, pa što onda. Moj je život ovisan samo o Bogu.“ Nakon svake izgovorene molitve pričekaj i osjetit ćeš kako s tebe spadaju duhovni okovi nepovjerenja i kako postajez zdray. Ustraj u svojem oslobođenju, poštovani čitatelju.

Od povjerenja se živi

U životu je najvažnije povjerenje. To je osjećaj da se možes kretati kuda hoćeš, da te nitko ne ugrožava.To je doživljaj  da si voljen, da si cijenjen i vrednovan, da ti se ljudi raduju, da čeznu za tobom, do uživaju kad im pružiš ruke i kad ih dolaziš posjetiti. Povjerenje, to je osjećaj da ti otrovi ne mogu ništa, nijedna te hrana ne može ugroziti, nikakva bol za tebe ne znači smrt ni neizlječivu bolest. To je osjećaj da te pčela neće ubosti, da te neće ujesti zmija, da  te neće napasti bijesna lisica, da protiv tebe ništa ne može vuk, da te zima ne može ugroziti, da nijedan čovjek ne može  uništiti tvoj život. Povjerenje je, dakle, prekrasan osjećaj sigurnosti, to je doživljaj neugroženosti, pobjede nad svime što razara život.

Povjerenje daje da čovjekov organizam počne funkcionirati u svim  dimenzijama. Čim u čovjeka uđe ma i kapljica takva povjerenja, on osieća kako se opušta, kako mu se spuštaju ramena, kako dublje proniče u stvari, kako može spavati, dobiva tek, voli šetnje, uživa u razgovorima s ljudima. Čovjek odjednom zapaža knjige u svojoj  knjižnici, sviđaju mu se stvari oko njega, zapa­ža cvijet, pjev ptica, ima volju za rad, i htio bi pomno oživjeti svoj brak, imati mnogo djece, uživati u društvu. Povjerenje je osje­ćaj kao da si zaplivao u more i plivaš sre­tan, kao da si poput ptice koja leti zrakom u sigurnosti da je nitko ne možie pogoditi.

Od povjerenja čovjek živi. Kad imam povjerenja u zrak oko sebe, tada duboko udišem. Kad nemam povjerenja, bojim se udahnuti sve dok me ne uhvati vrtoglavica pa i nesvijest. Povjerenje čovjeku daje snage da može hodati i da se ne umara. Napro­tiv, nepovjerenje daje da mu klonu noge, da ga ostavi snaga. Povjerenje je, dakle, snaga, zdravlje, moć. Čovjek koji ima pov­jerenja može započeti svaki posao i sigur­no će ga dovesti kraju. On može ući u svaku kuću, doći u kontakt sa svakim čovjekom, on se ne boji ući u čamac, on se ne boji letjeti zrakoplovom, on se ne boji držati go­vor, on se ne plaši da bi mu poduzće moglo propasti, on ima prepuno inicijati­va.

Čovjeka koji ima povjerenja ne možeš nikada ugroziti, nikada prestrašiti. Strah je suprotnost od povjerenja, simptom ugrože­nosti, simptom blizine neprijatelja, slabos­ti, bolesti, nemoći, znak da nas netko ne voli, da od nekoga treba bježati. Strah i ne­povjerenje zapravo su jedno te isto, oni se međusobno rađaju.

Da bi čovjek našao povjerenje, mora mu  pronaći temelj. Temelj pak može biti  samo onaj koji je iznad svake ugroženosti, koji je ljubav, koji je dobar, koji je svemoćan. A to je stvoritelj svijeta ili Bog. No, nije dovoljno samo razumom upoznati da postoji bog. Potrebno je srcem upoznati njegovu blizinu. Stoga čovjek postaje zdrav kada ima iskustvo Božjega djelovanja: kad ima iskustvo da je Bogu vjerovao i da mu je Bog pomogao, da je Boga molio i Bog je čuo i uslišio njegovu molitvu, da je od Boga tražio da mu dade njegova Duha i doživio snagu njegovih duhovnih darova, kada se na Boga oslanjao i Bog ga nije napustio, kada je u tihoj noći promatrao zvjezdano nebo i doživio kako mu se Bog približava. Iskustvo Boga donosi povjerenje u Boga. A do iskustva Boga dolazi se promatranjem Božje riječi i razgovorom s Bogom, a to znači s molitvom. Ako s nekim čovjekom sve više razgovaram, tad se uvjeravam da je on dobar, da me voli i da u njega mogu imati povjerenja. Najviše nas ugrožavaju ljudi s kojima se bojimo doći u kontakt, koji su nam stranci, od kojih bježimo. Oni su nam stalni potencijalni izvor strahova, tjeskoba, muka i nepovjerenja. Počnemo li pak s njima razgovarati tad se rasprši svako nepovjerenje i u nas ulazi sloboda. Dovoljno je samo sjetiti se takvih primjera iz života. Tako i Bog  može za nas biti užas ako od njega bježimo i ne razgovaramo s njime. Čim ga počnemo moliti, zazivati, zahvaljivati mu se, tražiti  da s njime razgovaramo,

čim počnemo čitati njegovu riječ i razmiš­ljati o njoj, tada u nas ulaze povjerenje, mir, zdravlje. Takav nas razgovor s Bogom sve više pribliiava k njemu i stvara u nama os­jećaj povjerenja, sve se u nama opušta, du­ša se vraća, ponovno preuzima funkcije vodstva i upravlja cijelim našim organiz­mom, te tako doživljavamo kako opet pos­tajemo cjeloviti, zdravi, mirni.

lz povjerenja u Boga nastaje povjerenja u ljude, prirodu, budućnost. Znamo li da nas Bog voli, ne mogu nas ugroziti njego­va stvorenja. Znamo li da nam je Bog Otac, tada znamo da nam nitko ne smije biti neprijatelj, odnosno nitko nas ne može pobijediti. Ako smo svjesni da je Stvoritelj svijeta naš najbolji prijatelj, onda nam i nje­govo djelo, priroda, postaje prijateljska, nje se ne bojimo, nego je, naprotiv, obrađu­jerno, ljubimo, oživljavamo.

Povjerenje je najdublji  čovjekov vapaj za životom.   

Duša treba pomoć

Nema dvojbe da je život na zemlji pun  poteškoća. Svatko od nas ovdje boluje i završava smrću. Ovdje nas čekaju neimaština, uvrede, nesporazumi, ratovi, progonstva,  ranjenosti, ovdje nas čekaju različiti insekti, ujedi životinja, otrovi, plinovi, alergije, trovanja, bolesti, sakaćenja, ozljede i slično.

Čovjekovo je tijelo podvrgnuto zemlji, ovisi o zemaljskim uvjetima, o prirodnim procesima i o međuljudskim odnosima. Tijelom smo vezani uza svijet koji propada, i upravo naše tijelo najdublje proživljava  tu muku, starenje, obolijevanje, trovanje, umiranje.

No, dušom možemo na­dići ovaj svijet. Naša duša nadilazi cjelokupnost stvorenja­, ona se ravna po drugim zakonitostima.  Duša nije vezana za jelo i piće, zrak i lijepo vrijeme, ona ne može oboljeti na tjelesan način, nju ništa na zemlji ne može ujesti, ništa uništiti,  niti ubiti.

Ipak, duša je vezana uz tijelo. Stoga i ona reagira  na sve što doživljava tijelo. Duša se boji kad vidi da smo već zašli u u visoke godine, ona se plaši zmija, zvijeri ili opasnih insekata. Duša se prestraši i očekujući koju će dijag­nozu liječnik postaviti našoj bolesti. Duša se plaši kada tijelo treba da zapliva u more ili zaroni, kad treba da zagazi u neku moč­varu gdje su opasne pijavice, prestraši se kada treba da putuje zrakoplovom ili bro­dom, automobilom ili biciklom, tako da du­ša s tijelom proživljava nevolje, mu­ke i vezanosti uza svijet.

Zbog toga duša pati, ona je često nesposobna dići se iznad svega. Umjesto da nosi tijelo i da ga oz­dravljuje, ona zajedno s tijelom zna trpjeti i biti  depresivna i bespomoćna. Kad tijelo na bilo koji način pati, bilo da smo žedni ili gladni, ili da nas ubija vrućina, hladnoća ili neka bolest, tada je gotovo nemoguće razmišljati, tada se čovjeku ne da moliti, duh mu oslabi i njegove su nade tako tanke da gotovo ne mogu pomoći.  Čim čovjeka pohodi neka bolest, on počne misliti   na najgore, gubi nadu, teško može povjerovati da može ozdraviti, počne sebe samosažalijevati, pada u depresiju, bježi od pogleda ljudi i ne želi ustati iz postelje.

Ka­da dođe rat ili bilo koja nevolja, tada svi govore da je to nemoguće ispraviti, da to nikada neće završiti, da će nas to uništiti.Gledajući zemaljske procese, gledajući tje­lesne nevolje, ljudi i dušu povedu u bezna­đe. Tako čovjekova duša propada, ubija se, biva nesposobna izvući tijelo i sebe u zdrav­lje.

Duša treba pomoć  da bi bila zdrava i da bi živjela vječno.Ona treba hrabre ljude koji će joj  dati prilike da se otisne od trenutne  patnje i povjeruje da je moguće biti zdrav.

Da bi duša dobila snage, ona se mora  predati molitvi. Molitva je izdizanje iznad tjelesnih i zemaljskih nevolja i podizanje k Bogu. U molitvi duša druguje s Bogom i tada  od njega prima neizmjerne, vječne, svete snage. Po molitvi duša postaje sposobna vjerovati, nadati se i pobjeđivati.

Da bi se  čovjek odlučio za molitvu i komunikaci­ju s Bogom, potrebno je napraviti odlučan rez, odlučan korak. Potrebno je izdignuti se iznad patnje, iznad trenutnih uspjeha i neuspjeha i doći do Boga. Isus je rekao da nitko tko se ne odreče svega ne može biti ujegov učenik.

Nemoguće je, dakle, doživjeti rezultate evanđelja ako se nismo pot­puno otrgnuli od svojih rođaka, roditelja, braće i sestara, muža i žene, jela i pića, i svega onoga što mi gledamo kao nužno za život.  Ne možes zaploviti brodom ako ga nisi odvezao od obale. Ne možes skočiti u zrak ako si se vezao i prilijepio uza zemlju.

Odreći se svega znači postati slobodan od utjecaja bolesti i nevolje koja nas je snašla i tako postati sposoban da pobijediš bole­st, da ozdraviš, da se izbaviš iz nevolje, rata, prognanstva, samosažaljenja, depresije i smrti.

Da bi se doista moglo izbaviti od svake nevolje, nesreće, bolesti, pa i prijetnje smr­ću, potrebno je neprestano privikavati svoju dušu na Božju prisutnost. Kao što čovjek koji želi biti sportaš mora vježbati, tako je nužno da čovjek koji hoće doista doživljavati zdravlje, mir, slobodu, sigurnost i radost u životu neprestano trenira.

To znači da mo­litvom gleda Boga koji je svemogući, svez­najući, koji je milosrdan i dobar, koji liječi slomljena srca, ali i bolesna tijela. Stoga se duhovno liječenje neće događati ako čovjek, a svaki je čovjek bolesnik, svakog jutra nema bar deset do petnaest minuta vremena da se potpuno veže uz Boga. Jed­na je profesorica rekla da, kada bar pet mi­nuta razgovara s Bogom, čitav je njezin dan zdrav, sretan, uspješan. Treba se oslobo­diti vezanosti uz bolesti, te se privezati uz Boga koji je zdravlje, koji je sigurnost i koji je vječan.

                                          *                       *                          *         

Bol ubija nadu

Bolesti nas uvuku u svoj poseban svijet u kojemu se počnemo plašiti. Kada boli glava, čovjeku se čini kao da to nikada neće prestati, kad zaboli zub, tada bi čovjek sve dao samo da ga to ne boli. Kad zaboli uho, čovjek pomisli da je njemu najgore. Neka čovjeka boli prst, noga ili bilo što, odmah mu se čini da nije ni za što sposoban. Kad ljude u godinama uhvati reuma, artritis, kad počnu  kašljucati, kad ih bole sinusi, tada pomisle da to zapravo počnje životno raz­doblje iz kojeg se više nikada neće izvući. Čini im se da sada bolest poćinje njima vladati. A onda ih počinju hvatati strahovi da će to biti sve gore.

Bol pritom ima osobitu ulogu. Ona je poput nekog nevidljivog omotača, koji u na­ma izaziva jauk, mrmljanje, a onda samo­sažaljenje i depresiju. Bol nas baca na tlo, ona nam svijet oko nas ocrtava mračnim bo­jama, tužnim i nesnosnim. Bol u nama stva­ra neku vrstu doživljaja da je životu kraj, da je sve besmisleno, da smo kažnjeni, da više nismo ni za što. A u boli zna biti i odre­đeni vapaj da nas drugi razumiju, da bu­du nježni prema nama, da se za nas počnu brinuti, da nam pomognu. To je SOS koji naša bol odašilje svima oko nas. Ima ljudi koji zato vole imati uočljive zavoje oko ru­ke, noge, glove, preko oko, kako bi to drugi vidjeli. Bol može ljude baciti u beznađe. Može im dati dojam da ne mogu ništa. Čovjek se, kad ga boli, osjeća potreban drugih, on je siromah, on je jadan, on tre­ba nekoga tko će mu pružiti ruku i iscijeliti ga. On bi najradije legao u postelju i ta­mo urlao ili plakao.

Iskustvo pokazuje da je svaka bolest i privremena. Treba znati izdržati.Ili, bolje, treba znati zdravo bolovati. Bolest nas može vezati poput  droge, alkohola ili kocke. Ona zato zahtijeva da gledamo preko nje i izvan nje. Zato je važno kroz tu maglu boli i kroz zidove bolesti otvoriti bar prozorčić, rupicu u drugi svijet. Najprije je potrebno sjetiti se da je Bog svemoguć, da on zna za tvoju bolest i, prema tome, da će te izliječiti.

Papa Ivan XXIII. znao je govoriti: "Bog zna da sam sada ovdje i ka­ko mi je, i to mi je dovoljno." Već taj pog­led u Božji naručaj stvara u čovjeku slobo­du, kao da pucaju konci boli i muke. U nje­mu se rađaju nada i doživljaj da će iz te muke zapravo odletjeti u zaštitu Božje lju­bavi. Dapače, čovjek tada može osjetiti da pripada potpuno Bogu, da više i nije važ­na bolest, nego zapravo Bog.

U bolesti se čovjek  mora svakako zapitati što će raditi kada ozdravi. Hoćeš  li biti bolji, drukčiji, živjeti kvalitetnije? Ako budeš  bio isti kao do sada, zašto bi onda trebao ozdraviti? Pa da i ozdraviš, brzo ćeš opet uletjeti u bolest ako ne promijeniš stav i način života.

Drugi pogled  kroz bolest i bol jest pogled u nadu. Pa da je bolest i smrtonosna, ne znači da čovjek mora od nje umrijeti, da ona u tebi mora ostati do kraja. Ako se predaš  bolesti, ono će te satrti. Ako pronađeš nadu koja je jača od bolesti, ona će te dizati i satrti bolest. Kad čovjek otvori rupicu nade,  tada u tijelu osjeti neke druge sile koje počnu djelovati. Tek tada osjetimo da u nama postoje sile jače od bolesti. lz našeg se bića počinju dizati nove snage, koje najprije žele zaposjednuti naš duh, a onda i na­šu psihu, kako bi odatle mogle ovladati bo­lešću.

Najprije je stoga potrebno biti zdrav u duši, u svojim mislima i riječima, da bis­ino mogli postati zdravi i u tijelu. Potrebno je najprije se uvjeriti da i iz najneizlječivije bolesti postoji izlaz, da i iz bezizlazne smrti ipak postoji izlaz, te početi tako misliti, os­jećati i govoriti kako bismo se u to uvjerili. Tako razum, emocije, riječi, misli, vlastite odluke i perspektive postaju posude u koje može doći duhovna, Božija i svemoćna sila da izliječi tjelesne bolesti.

Važno je da ta nada bude jača od doživljaja bolesti, boli i beznađa. Važno je ta­ko se moliti Bogu, razmišljati nad riječima Svetog pisma, snažno promatrati iskustva iz svoje prošlosti i doživljaje drugih ljudi i Božjih iscjeljenja, da nas to zaokupi snažnije  nego što nas zaokuplja nemoć  bolesti i samo­sažaljenje. Što više raste ta duhovna sila, to će prije doći i zdravlje. Što se više prib­lilžiš svemogućem Bogu koji to voli, prati i štiti, to ćeš prije doći do one snage koja može uništiti svaku nemoć i svaku bolest.

Da bi se čovjek mogao nadati, treba naj­prije vjerovati. Da bi mogao vjerovati, tre­ba početi ljubiti. Da bi mogao ljubiti, tre­ba početi moliti. Kad se čovjek počne mo­liti Bogu, tada polako osjeća njegovu lju­bav i sam počinje njega ljubiti. Tada se u njemu rađa povjerenje, a iz njega pak iz­rastu pouzdanje, ufanje, nada. To je put iz bolesti u zdravlje.

Link za raniji tekst o Hagioterapiji:

http://www.mojsvijet.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=194&Itemid=41