SOKRAT

399. g. pr. Kr.

Jedan od najznačajnijih grčkih filozofa. Njegove filozofske nazore  zapisali  su  učenici , napose filozof Platon i povjesničar Ksenofont.   Filozofska misao okrenuta mu je pitanjima čovjeka.   Optužen je   od strane vlasti da ne vjeruje u bogove koje propisuje država i da kvari mladež i osuđen na smrt. Nuđena mu je mogućnost  odlaska u progonstvo, ali dosljedan svojim moralnim načelima, Sokrat  to odbija i rađe priihvaća smrtnu kaznu, te umire ispivši otrov.  Njegovu obranu pred sudom  knjževno je oblikovao Platon.

Prenosimo  ulomke govora koje je preveo Koloman Rac iz knjige

Glasoviti govori, Naklada Zadro, 1999.

Obrana Sokratova

(....) I sad ja odlazim - vi ste me odsudili na smrt, a na te tu udarila je istina žig pakosti i nepravednosti. I ja ostajem kod svoga prijedloga, pa i oni. Pa to je možebit negdje tako i trebalo da bude i mislim, dobro je.

(...) A sada želim proricati, suci, vama koji ste me odsudili. Pa i jesam već ondje gdje  ljudi najviše proriču kad im je mrijeti.  Ta velim, ljudi, koji ste mene smakli, stići će vas kazna odmah poslije smrti moje, mnogo teža, Zeusa mi, nego ona kojom ste me pogubili; jer sada ste to uradili u misli da ćete se osloboditi te nećete odgovarati za svoj život, ali će vam se sasvim protivno - tako ja mislim - dogoditi. Više će ih biti koji će vas ispitivati; njih sam ja  sada zaustavljao, ali vi nijeste vidjeli.

I bit će ljući koliko su mlađi; i vi ćete se većma jediti. Jer ako mislite da ćete, ubijajući ljude, zadržati koga da vas ne grdi zato  što ne živite pravo, pravo ne sudite. Ta ovakav spas niti je baš moguć ni lijep, već onakav je ponajljepši i ponajlakši kad ne braniš ostalima,  nego  sebe pripravljaš kako ćeš biti što bolji. To sam dakle vama, što ste me  na  smrt odsudili, na rastanku prorekao.

A  prosudimo  i ovako, da ima mnogo nade, da je to dobro! Ta smrt je jedno od  dvoga: ili je  takva, te mrtav nije ništa niti ima ikakvo osjećanje o čemu, ili je , kako se govori, upravo nekakva promjena i seoba duše odavde na  drugo mjesto. Pa ako nema nikakva osjećanja, nego je kao san kad tko spava a ne sanja ništa, divna bi blagodat bila smrt.

Ja mislim, kad bi trebalo da  neko odabere onu noć kad je tako zaspao te mu se ništa ni usnilo nije, pa  kad bi  trebalo da ostale noći i dane života svoga usporedi s tom noći i da razmisli  i kaže koliko je dana i noći slađe od one noći proživio u svom životu – mislim,  ne bi ih samo kakav običan čovjek nego i veliki kralj perzijski lako  izbrojio  prema ostalim ostalim danima i noćima.

Ako je dakle smrt takva, blagodat  je, velim. I ovako mi se cijelo vrijeme ne čini ništa više nego jedna noć.  A  ako je opet smrt  seoba odavde na drugo mjesto, te je istina što se govori, da  su doista ondje svi pokojnici  - kakvoga bi onda većeg dobra bilo od ovoga, ljudi suci? Jer dođe li tko u Had i riješi se tih nazovisudaca i nađe prave suce, za koje se i kaže da ondje sude -   tako Mino, Radamant, Eak, Triptolem i drugi koji su između polubogova bili pravedni u životu svom – zar će loša biti seoba? Ili opet da se  sastanete s Orfejem,  Musejm, Hesiodom i Homerom- što  bi    tko od vas  za to dao? Ma želja me  stotinu puta  umrijeti ako je to istina. (....) A što bi bilo glavno, provodio bih vijek ispitujući one ondje i istražujući, kao ove ovdje, tko je od njih mudar, tko  li misli, a nije.

Što bi tko, suci, dao za to da ispita onoga što je na Troju poveo onu silnu vojsku, ili Odiseja, ili Sisifa, ili sijaset drugih, i muškaraca i žena, što bi ih tko mogao navesti? S njima se ondje razgovarati i boraviti i ispitivati ih - to bi bila neizmjerna sreća. Svakako za to valjda oni ondje ne ubijaju. Ta- i inače su sretniji oni ondje od ovih ovdje, pa su još sve ostalo vrijeme be­smrtni, ako je iole istina što se govori.

(...)  Nego i vi, suci, treba da budete puni dobre nade prema smrti i držite jedino ovo za istinu: nema  zla za dobra čovjeka, ni živa ni mrtva, a bogovi ne od­nemaruju djela njegova. I nije mi se to sada samo od sebe dogodilo, nego mi je jasno da je po me bilo bolje da već umrem i muka se riješim. Zato i nije mene nigdje znak odvratio te ja bar nijesam baš kivan na one što su me odsudili i tužili. Ali me opet nijesu s tom mišlju sudili i tužili nego zato što su mislili da mi škode. To ih je vrijedno koriti.

Ovoliko ipak molim: si­novima mojim, kad poodrastu, osvetite se, ljudi! Dodijavajte im isto tako kao što sam ja vama dodijavao,        ako vam se  čini da se brinu prije za blago ill drugo što nego za krepost i ako budu mislili da su nešto, a nijesu ništa! Grdite ih, kao ja vas, da ne mare za ono za što treba i da misle da su nešto, a ne vrijede ništa. I budete li to ovako radili, pravo će se to od vas dogoditi i meni samome i sinovima.

Ali već je doba poći - meni u smrt, a vama u život. A tko od nas polazi na bolju sreću ne zna nitko no Bog.