Poštovani prijatelji, nadam seda će
vam se dopastizaviriti malo u
legendarni svijet Rodijaka Ćipe književnika Petra Miloša, svijet koji je još
jučer bio stvarnost, a danas, za mlađe naraštaje koji ga nisu upoznali, samo
legenda poputonih o krunidbiprvoghrvatskogkralja Tomislava, o
dolasku Hrvata na more, o hajducima Mijatu Tomiću, Andriji Šimićui njihovim junaštvima, o vilama,
vilenjacima...Ovdje donosimo dvije legende: Mandin svitnjak i Nesanica (ur.)
...On (stećak) jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja,
ali jeste i pjesma, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i
pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i
budućnost....Tako je o stećcima pisao Mak Dizdar , kojega citira Ante Matić,
koji je obilazio opustjele prostore Hercegovine i Bosne, pa i šire,istražujući zapuštene i zaboravljene
nekropole, pa i one na planinskim
visoravnima gdje ljudska noga rijetko dolazi, pokušavajući dešifrirati u tvrdim
kamenim blokovima – stećcima, uklesane figure i poruke koje su još i danas nakon
tolikih vjekova aktualne. Rezultat jenjegova Kamena knjiga koja nas poučava da je život poput rijeke koja
teče, da smo tu na ovom svijetu samo prolaznici, da se u biti ništa ne mijenja.
„Zapivajmo onu s kojom srce u po žmula zaboravlja brige...“
„...Ajmo skupa
prijatelji moji, razmistimo tambur i katrige, zapivajmo onu s kojom srce, u po
žmula zaboravlja brige...Konobo moja...“.Kako ono dalje ide? Kad bih znao, i tu
bih pjesmuovdje stavio. Ali, ne mogu se
nešto sjetiti stihova. Eto, upravo to je razlog za ovaj prilog. A, ima li išta
ljepše od pjesme? I od pjevanja. Pogotovo zajedničkog,s prijateljima. Kad smo radosni,i kad nam
treba malo radosti. Ne kaže se slučajno: tko pjeva zlo ne misli. Ali, zar se i
vama ne dogodi često, kao sada meni, da stanete u pola pjesme; zaboravili ste
riječi. Evo nekih kojesigurno dobro
znate, ali možda fali koji stih. Ako želitejoš – pišite, predlažite.
Kad ste zadnji put pročitali Pjesmu nad pjesmama? Ili Gavrana
E.A.Poea? Ili Gotheova Fausta? Ili naše Vesnu Parun, I.G.Kovačića, J. Pupačića,
I. Slaminga, Tina Ujevića, Krležine Balade, iima ih još u nizu? Vjerojatno davno, kad smo ih čitali kao
obaveznu lektiru.
Nacionalizam, kao slobodno iskazivanje svoje nacionalne
pripadnosti, kao škola ponosa zbog onoga što jesi, danas je u znatno tegobnijem
položaju od internacionalizma jer se velikoj većini površnih promatrača čini
kao da se tu sebičnost suprotstavlja altruizmu /