Opravdava li zločin – zločin?

Davor Glasnović, Glas Koncila, 27. 4. 2008.

U Jutamjem listu  (5. travnja) Sla­vko Goldstein tvrdi da »Crkva još ne prihvaća da je Bleiburg posljedica 1941“.  Zna li Goldstein  što se događalo od 1918. do travnja1941?

Dokumentirana je činjenica da je srpska vojska u zarobljeničkim logorima u Rusiji 1916. pobila više stotina (po nekim izvorima nekoliko tisuća) hrva­tskih ratnih zarobljenika koji se nisu htjeli prijaviti  u srpsku vojsku (za detalje vidite članak dr. Stjepana Matkovića  „Ratni Zločin  nad Hrvatima u Odesi“, mjesečnik  „Politički zatvorenik“ broj 140,141, 142.

Stjepan Radić 1928. piše kralju, među ostalim: „Ali to se ne zabo­ravlja da je 30.000 seljaka izbatinano i zatvoreno samo  radi republikanizma, i da su naše žene, naši stari i naši mladići i  djeca  batinani,  a to se neće nikada zaboraviti. Samo u zatvorima u Zagrebu 1920. do 1930. ubijeno je 76 Hrvata, a žandari bez ikakvog  povoda regularno su ubijali i ljude, kao naprimjer 15 seljaka 19. veljače  1935. u Sibinju kod Slavonsko­go Broda. Na tisuće  ljudi je  bilo podvrgnuto torturama u pritvoru.

Dokumentiranaje činjenica da je u tzv. travanjskom ratu 1941, dok je njemački napad na Kraljevinu Jugoslaviju  bio u toku, prema još nepotpunim podacima,  od strane srpske vojske i četnika ubijeno više od 300 hrvatskih civila, me­du njima mnogo žena i djece. Spomenut ću samo Mariju Bukaricu rođenu 1934., Maricu Tomić rođenu 1914. i Boju Šiklić  rođenu 1897, koje su ubijene u Siveriću 12. IV. 1941.

Interesantno je da Goldstein u svojoj knjizi „ 1941. Godina koja se vraća“ ne spominje ni jednu od tih žrtava. Jedan fakt koji Goldstein i naši  „antifašisti“ do dana današnjeg prešućuju jest  dokumentirana čnjenica da se je deseti­ne tisuća bivših  četnika   borilo u parti­zanskim  redovima i prije  „masovnog“  prijelaza u partizane 1944.  Samo od 16. studenoga do 8. prosinca 1942. iz knin­ske je  općine na stranu partizana prešlo 660 četnika s oružjem.

Ti su „partizani“  likvidirali  desetine tisuća ljudi u Hrvatskoj , Bosni i Hercegovini i drugdje. U jednom izvještaju štabu  crnogorsko-sandžačkih odreda datiranom 28. siječnja 1942. Tito piše: „Četnička zvjerstva nadmašuju ona ustaška“. Ali paertizanske vođe Čolaković, Vukmanović, Vajner i Vujasinović u jesen 1941/42. druže se s četničkim poglavicama i ne samo da im ne pada na  um potpisati bilo kakvu osudu njihovih zločina nego te iste četnike koji su pobili na desetine tisuća ljudi samo u istočnoj Bosni  primaju u partizanske redove.

Dokumentirana je činjenica da su četnici i partizani vršili najmasovnije pokolje  u toku rata.  Četnici su samo od 5. veljače  do kraja  veljače  1943. do temelja uništili 47 muslimanskih sela u kotarima Priboj i Plevlje i pobili 9.200 ljudi od kojih 8.200 žena, djece i staraca.

Prema detaljnim podacima iz knjige „Krvna osveta“ u Bačkoj u Hrvatskoj je, naravno, prešućeno u svim medijima) partizani su u jesen 1944.po­bili 40.000 (četrdeset tisuća)  članova  mađarske manjine, napnmjer.

Pitam, se zašto gospodin Goldstein i drugi nikada nisu osudili masovne zločine nad nesrpskim narodima. Do 1930. je masakrirano 1500 Makedonaca, a i mnogi su bili  žrtve  političkih smaknuća, do 1929. srpske su vlasti konfiscirale 761 makedonsku crkvu (pretvorili ih u srp­ske pravoslavne) i 641 školu i protjerali  1.013 učitelja.  

Srpski genocid nad Alban­cima počeo je 1912. ubojstvom desetine tisuća ljudi, uglavnom žena i djece. Od kraja 1918. do 1921. u miru je masakrira­no blizu sto  tisuća Albanaca, a samo u Albaniji 174 sela, 800 kvadratnih kilo­metara najplodnije doline pretvoreno je uprah i pepeo. Britanski ambasador  Albaniji u jednom izvješću svojoj vladi piše da je putovao autom šest sati a da  nije vidio, nijednu cijelu kuću.

Slično gospodin Goldstein nastavlja ignorirati  stvarnu narav partizanskog  pokreta koji je u toku rata provodio komunističku revoluciju  u svrhu uspostave

jednostranačke diktature  staljinističkog modela.

Jedna od desetine tisuća  nevinih komunističkih žrtava u ratu bila je uči­teljica Ivanka Novak iz Sodražice u Slo­veniji, koja nije pristala na suradnju s partizanima. Molila je da je poštede smrti dok ne rodi dijete. Gurnuli su joj 4. lipnja 1942. kramp u ruku da kopa grob, ali zbog trudnoće  nije mogla pa su je za­davili.   To je pravo lice NOB-a i takvih dokurnentiranih slučajeva  ima na tisuće. Titoisti   prije, u toku i neposredno nakon rata bili su najfanatičniji sljedbenici Staljina koji ih je zbog toga zvao „potene ne budale“ Tito je 1948. završio kongres SK)  riječima: „Živio drug Staljin!“

Za mene najšokantniji dio članka je Goldsteinovo pozivanje na rad Vladimi­ra Žerjavića kao pouzdani izvor za broj stradalih na Bleiburyu. Pitam se koliko je Goldstein upoznat s elementarnim  činjenicama  o  događanjima  od svibnja do rujna 1945?

Jedna od mnogih tema jesu desetak zarobljeničkih logora (gdje su dovedeni civili) na području   Hrvatske u tom razdoblju.  Jedan od njih je bio u Slavonskoj Požegi, u njemu je bilo  32 tisuće logoraša. U samo jednom mahu 23. lip­nja odvedeno je 2.466 domobrana na Kozaru gdje su pobijeni (o tome je HTV snimio, emisiju 1997, ali ona nikada nije bila emitirana). Najmanje je 1000 ljudi  umrlo  od  gladi i bolesti – jedno vrijeme su logoraši ostali  deset dana bez hrane. Svaku noć su bila ubojstva u logoru i izvan njega Ujutro bi pobijene natovarili na kola i pobacali u rijeku Bosut.

U svojoj knjiziv “Križni  put Hrvata patnika“ (Zagreb, 2005) Vinko-Vice Ostojić navodi imena 21 osobe koje je on osobno poznavao koje su ubijene u sa­mom logoru Požegi. Koliko je Goldstein znao o 105 masovnih grobnica na po­dručju  Zagrebačke županije, itd?  Prvi partizanski logor bio je u Podravskoj Slatini i postojao je od kraja 1942. do veljače  1945. Ostaci 488 žrtava iz tog lo­gora su ekshumirani 1998.

Dokumentirana činjenica je da ni­gdje u Europi izvan bivšeg Sovjetskog Saveza komunisti nisu tako krvavo došli  na  vlast kao u Hrvatskoj, ali u Hrva­tskoj je još službeni stav  da su komumsti  vodili narodnooslobodilačku  borbu!

To jasno pokazuje da je Hrvatska još daleko od zapadne civilizacije. Ignori­ranje, smanjivanje i relativiziranje par­tizanskih zločina je naša svakidašnjica. Nikakvo citiranje ustaških zločina ne može promijeniti činjenicu da su titoisti izvršili genocid nad hrvatskim narodom. Meni nije poznat nijedan slučaj gdje se je  Srpska pravoslavna Crkva ispričala  za sva zla koja je nanijela velikosrpska ideologija. Trenutno stanje Srbije najbolje potvrduje onu poslovicu: „Tiranije se ne popravljaju nego propa­daju“.(

Opravdava li prethodni zločin po­tonji zločin, ili treba osuditi svaki zločin?