Internacionala gladi i kruh naš svagdašnji

dr. Neven Šimac, Svijetlo riječi, lipanj 2008.

Posljednjih su se godina dogodile značajne, nažalost nepredviđene promjene, i njihov kombinirani učinak ugrožava stabilnost i mir u svijetu. Velika poskupljenja osnovnih na­mirnica siromašnih - riže za 75%, pšenice za 120% u samo dva mjeseca - zazvonila su na uzbunu i aktualizirala već zaboravljenu  dvojbu: može li Zemlja prehraniti sadašnje pučanstvo svijeta?

.................................................................................................................................................. 

Uprenapučenim gradovima trećeg svijeta, od Senegala do Madagaskara i Egipta, od Bangladeša do Indonezije i Haitija, izbili su minulih mje­seci krvavi neredi i pobuna sirotinje  koja  više nije u stanju priskrbiti ni za životni mi­nimum. Velika poskupljenja osnovnih na­mirnica siromašnih - riže za 75%, pšenice za 120% u samo dva mjeseca - zazvonila su na uzbunu i aktualizirala već zaboravljenu  dvojbu: može li Zemlja prehraniti sadašnje pučanstvo svijeta?

Stručnjaci nas spremno razuvjeravaju: ne samo da može, nego nikad svijet nije  proizvodio toliko i tako raznovrsne hrane kao danas. Osim toga, Organizacija UN za hranu i poljoprivredu (FAO) predviđa da će u ovoj godini svjet­ska proizvodnja žitarica porasti za 2,6%. I, premda se pričuve prehranbenih proizvo­da posvuda smanjuju, hrane još ima do­voljno, ali ona svojom cijenom postaje sve nedostupnija najsirornašnijima, budući da više od milijarde ljudi na Zemlji raspolaže s manje od 1 eura na dan i sve daje na hranu i vodu.

Za razliku od tih, najsirotijih, američka obitelj troši na hranu u pro­sjeku 7% svojih prihoda, francuska oko 15%, poljska 25%, egipatska 40%, ali zato u velikom broju zemalja  trećeg svijeta na hranu se troši izmedu 50 i 70% prihoda. U Bangladešu, zemlji od 150 milijuna duša, jedna petina pučanstva kronično gladuje i to još prije najnovijih poskupljenja, koja su daleko največa u posljed­njih 17 godina. Što se dogodilo i mogu li se cijene hrane "primiriti"?

Posljednjili godina dogodile su se značajne, nažalost nepredviđene promjene i njihov kombinirani učinak ugrožava stabil­nost i mir u svijetu.  Prvu promjenu, povećanje svijetkog  pučanstva, nitko nije smio zanemariti. Po procjenama  OUN, danas je na svijetu 6,7 milijarda ljudi, a bilo bi ih i mnogo više da nije bilo pojave novih i oživ­ljavanja starih bolesti (sida, malarija, tuber­kuloza ... ).

Drugu promjenu 'je bilo moguće predvidjeti, a ta je da će visok i stalan gos­podarski rast Indije (1,1 milijarda duša) i Kine (1,3 milijarde) mijenjati njihove po­trebe za energentima, ali i prehrambene za­htjeve, posebice potrošnju mesa i mlijeka. A za ove proizvode treba velikih količina žitarica za stočnu hranu, pa je posvuda došlo do smanjenja pričuva. Ove su sada na najnižoj  razini u posljednjih  25 godina jer je zadnjih triju godina žetva u glavnim žitnicama svijeta, SAD, Kanadi, Ukrajini, Australiji... bila slaba.

Treći čimbenik su klimatske promje­ne izazvane djelovanjem čovjeka, koje više ni okorjeli manipulatori javnog mnijenja ne pokušavaju nijekati. Suše, popla­ve i uragani - od Australije i Bangladeša do Kazahstana, kao i krajnje oštre zime - od SAD i Rusije do Kine, utjecale  su na žetvu i, susljedno, na količinu i cije­nu hrane.

A kad se tome doda i četvrta promjena, sve veća ratarska proizvodnja za "biogoriva " (repice, kukukuruta ... ), a što znači veću potrošnju vode i bezobzirni­je krčenje šuma, onda je još jasnije zašto je manje  hrane na tržištu. Pa iako u EU „agro-gorivo" predstavlja tek 2% ukupne poljoprivredne proizvodnje, treba zna­ti da u SAD već 20% kukuruza odlazi na proizvodnju etanola, a sve manje na izvoz u Meksiko, gdje je kukuruz jedna od osnovnih prehrambenih namirnica. Ekonomist svjetskog glasa i savjetnik glavnog tajnika OUN, Jeffrey Sachs upo­zorava vlasti SAD i EU da su se prebrzo odlučile na korištenje poljoprivrednih  površina za "agro-goriva", jer pričuve hrane opadaju, a cijene rastu.

Sve ove poteškoće koriste promicatelji genetski izmijenjenih organizama (GIO), ne bi li nametnuli svoju "robu" svima, pa i zemljama koje, poštujući načelo opre­za, žele očuvati svoju proizvodnju, sma­trajući da još nije znanstveno dokazana neškodljivost mnogih GIO, ali i sumnja­jući u to da GIO uopće mogu povećati ratarske prinose. Uostalom, nametanje GIO samo povećava ovisnost ratarstva siromašnih zemalja o multinacionalnim tvrtkama, koje su vlasnice patenata GIO i koje po toj,  monopolskoj osnovi prodaju sirotinji sjemenje GIO.

Posljednja, ali ne manje važna promjena tiče se naglog upada spekulativnih fondova (hedge funds) na tržište sirovina, navlastito žitarica. A kako svjetska financijska kriza još traje, kockarski kapitalizam je odlučio "zasjesti za stol sirotinje“, što je vr­hunac nemorala. Osim toga, danas je očito da su međunarodne financijske institucije pogriješile usmjeravajući siromašne zemlje na "veliku proizvodnju'', za svjetsko tržište - koje je plijen i razbojište spekulativnih fondova - umjesto da proizvode za prehra­njivanje vlastitog pučanstva.

U institucijama EU posljednjih se tje­dana lome koplja oko dvaju pitanja veza­nih za poskupljenja hrane. Prvo se tiče odluke da se do 2020. godine proizvodi 20% goriva iz obnovljivih izvora, tj. pre­težno iz ratarskih kultura. Drugo se od­nosi na ograničavanje proizvodnje pšeni­ce, mlijeka i mesa, koje je poljoprivredna politika EU uvela još prije petnaestak go­dina. Ovakva se politika danas pokazuju štetnom budući da i Europa doživljava prehrambeni "udar" Pitanje je, nije li već i onda trebalo predvidjeti da će hrana vrlo brzo postati "oružje budućnosti"?

I, konačno, nisu li već niz godina međuna­rodne institucije kao što je FAO upozo­ravale da hrane može i uzmanjkati, te da će njezina proizvodnja biti sve skuplja? Suvremena poljoprivreda je, naime, veliki potrošač ne samo energije, nego nadasve vode, koju ne plaća, ili nedostatno plaća, posebice ne plaća pročišćavanje voda koje zagađuje.

Zar je trebalo čekati da Svjetska  banka objavi da je prosječna svjetska cije­na prehrambenih proizvoda u posljednje  tri godine porasla za 87%, pa da otpočne otrježnjivanje? A nije li upravo i ta banka bila iedna od onih međunarodnih financijskih institucija, koje su nametale liberalizaciju po svaku cijenu, izlažući tako varijacijama  cijena posebice siromašne zemlje koje su u stanju izvoziti jedino hranu i tekstil?  Nije li i ta banka isto tako kumovala potpunoj liberalizaciji financijskog tržišta, pa danas svijetom vlada novac i profit, a ne rad i građanin?

Danas se pred sve ponovo postavlja sta­ro pitanje: nije li jedna od temeljnih funkci­ja države osigurati uvjete, pravne, upravne i tržišne za prehranjivanje svog pučanstva? Odnosno, kako osigurati prehrambenu sigurnost građana, dapače prehrambenu suverenost država? Nobelovac ekonomist Amartya Sen, koji je podrijetlom iz siro­mašnog i gladnog Bengala, odavna upo­zorava da glad nije fatum, nego apanaža nedemokratskih režima. U demokratskim državama "dobrog upravIjanja" gladi nema jer su vlasti dužne postupati transparent­no i polagati račune građanima.

Vlasti se moraju brinuti ne samo za urbano, nego i za ruralno pučanstvo, te organizirati tržište tako da viškovi budu na tržištu, svima dostupni. Nevolja je danas u tome što zbog rasta cijena hrana prestaje biti dostupna golemom broju ljudi. Za njih, uostalom, hrana nikad i nije bila jeftina. Stoga Švica­rac Jean Ziegler, izvjestitelj OUN za pitanje "prava na prehranu" i upozorava da svijet ulazi u "dugo razdoblje nereda, sukoba i valova regionalnih poremećaja koje neće biti moguće kontrolirati" .