NASLOVNICA
Samo istina vodi pomirenju PDF Ispis E-mail
Administrator   
Pravo na grob i dužnost pijeteta
 
Izjava komisija "Iustitia et pax"Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenijeo stradanjima i prikrivenim grobištima iz Drugog svjetskog rata i poraća

Budući da je Parlamentarna skupština Vijeća Europe, te najviše demokratske političke integracije našega kon­tinenta, već u dva navrata - rezolucijama od 27. lipnja 1996. o "mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima, kao i od  25. siječnja 2006. o "neophod­nosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“

upozorila da medunarodna zajednica nije osudila zločine komunizma, kao što je to učinila glede zločina nacizma;

naglasila da europska javnost nedovoljno poznaje i slabo je svjesna ovih zločina; 

preporučila kažnjavanje zločina komunizma, rehabilita­ciju bez suda ubijenih i nevino osuđenih žrtava, kao i restitutio in integrum svih obespravljenih i opljačkanih osoba;

inzistirala da žrtve komunističkog terora imaju pravo "na sućut, razumijevanje ... počast ... i priznanje njihove patnje'; 

upozorila da je osuda zločina komunizma veoma važna za odgoj mladih  naraštaja;

budući da je Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitar­noga komunističkog poretka u Hrvatskoj, od 1945. do 1990. godine; 

te budući da je slovenski Državni zbor donio 2003. godi­ne Zakon o vojnim grobištima,

naše tri komisije "Iustitia et pax" smatraju svojim ljudskim pravom i moralnom duinoku izjaviti sljedeće:

1. Otkriti istinu o žrtvama i utvrditi njihov identitet. U za­vršnom razdoblju Drugoga svjetskog rata (od jeseni 1944. g.), u kojem Komunistička partija i partizanska vojska zauzimaju vlast u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, komunistički režim provodio je sustavne i masovne represalije nad osobama koje su proizvoljno označene "narodnim neprijateljima i ratnim zločincima". U ovu kategoriju proskribiranih i unaprijed osuđe­nih ljudi taj režim nije ubrajao samo vojne, političke ili činov­ničke pripadnike različitih struktura koje su u ratu surađivale s totalitarnim silama Osovine i bile suprotstavljene partizanskom pokretu, nego i velik broj građana koje je taj režim po raznim kriterijima - kao što su svjetonazor, imovno stanje, politički sta­vovi itd. - smatrao suparničkim isključivomu komunističkom poretku. Nakon što je ovaj režim zauzeo pojedina područja, od najtežih oblika njegova terora, bez suda i suđenja i uglavnom bez ikakve skupne ili pojedinačne evidencije, na brojnim strati­štima, na "križnim putovima" i u raznim logorima posebno su teško stradali Hrvati, ali i pripadnici drugih naroda - u Makedo­niji, na Kosovu, u Srbiji i Vojvodini, zatim i u Sloveniji.

 

Naše komisije smatraju da je jednako nedostojno i nedo­pustivo precjenjivati, kao i podcjenjivati značenje i broj svih ovih žrtava te da je jedino opravdano izvršiti njihovo savjesno popisivanje, za što još uvijek nije kasno. Imajući na umu da je komunistički režim u to doba na sustavan način pripremao, orga-ganizirao i provodio teror i represiju nad vlastitim narodima, kao tzv. "drugu fazu revolucije" te da je na čelu tog zločinačkog pothvata stajao partijsko-vojni i, kasnije, partijsko-policijski vrh režima - o čemu nedvojbeno svjedoče jugoslavenski i strani do­kumenti - moguće je "razumjeti" narav i razmjere zločina koji su počinjeni. Ipak, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je i ko­munistička ideologija od samoga svojeg početka u svoj sustav ugradila teror i zločin.

 

2. Grobišta, žrtve i žalovanje. O razmjerima tada počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te o naravi tadašnjeg režima najočitije govori velik broj prikrivenih i do danas ne­označenih grobišta na području Slovenije, ali i Hrvatske te Bo­sne i Hercegovine. Ta grobišta svjedoče o najtežoj vrsti zločina - sustavnim masovnim pogubljenjima. U proteklih 17 godina, na različite je načine evidentirano te dijelom locirano priblii­no 1.300 ovakvih grobišta, najviše u Hrvatskoj (više od 700) i u Sloveniji (preko 500), među kojima su vjerojatno najmasovnija ona na Kočevskom rogu, u Teznom kod Maribora, u Maceljskoj šumi i u Jazovki. Procjenjuje se da je ovo tek dio prikrivenih grobišta nad kojima su tijekom i krajem rata te u prvoj godini poraća ubijani pripadnici poražene hrvatske, slovenske, crno­gorske i njemačke vojske, kao i brojni civili, hrvatske i drugih nacionalnosti.

 

Masovna grobišta često su kasnije bila razarana, uništavana, pretvarana u smetlišta (npr: Husina jama kod Sinja) i prikrivana na razne načine pa žrtve i njihovi grobovi jednostavno "nisu po­stojali"  Obitelji pobijenih, ako su i znale ili pretpostavljale gdje se nalaze grobišta, nisu ih smjele posjećivati ni obilježavati. Ipak, ni strah od režima, ni protok desetljea nisu potisnuli u zabo­rav te žrtve kod njihove rodbine i prijatelja, ali ni kod još uvijek ustrašenih svjedoka, ili pak počinitelja zločina.

 

Naše komisije drže potrebnim identificirati sva prikrivena grobišta, obilježiti ih primjerenim spomen-obilježjima te omo­gućiti održavanje pogrebnih obreda svih vjera i iskazivanje pijeteta prema žrtvama. Tamo pak gdje su ostatci žrtava rasuti na ne­prirnjerenim i nepristupačnim mjestima, kao što su kraške jame / fojbe, tenkovski rovovi, napušteni rudnici... komisije smatraju da je potrebno ekshumirati posmrtne ostatke žrtava i dostojno ih pokopati, dok tamo, gdje je to moguće, potrebno je o javnom trošku obaviti identifikaciju žrtava. Sve to s ciljem da se omo­gući obiteljima da prožive žalovanje zbog gubitka svojih očeva i majki, braće i sestara, sinova. i kćeri, koje nisu mogle proživjeti zbog neizvjesnosti o mjestu i vremenu pogubljenja, zbog zavjere šutnje o zločinu, pa i zabrane samog spominjanja umorenih.

 

3. Pravo, šutnja i istina. U ovoj godini obilježavanja 60. obljet­nice Opće deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, koja u središte svojega civilizacijskog i humanističkog proglasa stavlja načelo da su "sva ljudska bića rođena slobodna i jedna­ka u dostojanstvu i pravima“, a posebice neotuđivu pravu na ži­vot, slobodu i osobnu sigurnost, potrebno je ponovo se suočiti s nepravdama i zločinima totalitarnih režima, pa tako i s ko­munističkim zločinima i učincima komunističke prošlosti. To tim više i tim prije što su u našim državama zločini fašizma i nacizma i njihovih lokalnih saveznika istraženi i dokumenti­rani, a mjesta stradanja poznata i obilježena, dok gotovo ništa takva nije učinjeno glede zločina komunizma. Naprotiv, njegovi zločini se u javnome mnijenju sustavno pravdaju antifašizmom. Takvo prikazivanje jedne od totalitarnih ideologija te prikriva­nje i pravdanje njezinih zločina otežava demokratske procese i pomirenje na ovim prostorima.

 

Zbog toga komisije "Iustitia et pax" bosanskohercegovačke, hrvatske i slovenske biskupske konferencije žele u ove dane ko­memoriranja svih patnji i stradanja te obilježavanja stratišta i logora triju totalitarnih režima, pa tako i „križnih putova i Blei­burga“ - kao znamena iskazane ideološke mržnje i nepriznate etničke "istrage" - ukazati da pravo na ljudsko dostojanstvo, koje je temeljno etičko načelo, ima svaka ljudska osoba i nakon smrti. Stoga, da bi se prekinulo omalovažavanje i šutnja o ovim nepriznatim žrtvama rata i poraća te omogućilo pravo na jav­nost i na pijetet, komisije žele potaknuti institucije triju država na objektivno i cjelovito istraživanje tih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, da se ustanove povijesne činjenice i na osnovi njih razvija pedagogija pomirenja i oprosta. Komisije drže da institucije triju država trebaju započeti ili nastaviti dosadašnja istraživanja o ovim žrtvama te utvrditi činjenice o zločinima i njihovim ideološkim i materijalnim počiniteljima.

 

4. Zločin, kazna i pamćenje. Sukladno civilizacijskim dostig­nućima i međunarodnom pravu, ratni zločini, zločini protiv čo­vječnosti i zločin genocida ne zastarijevaju. Utoliko još uvijek stoji kaznena odgovornost inicijatora, organizatora i počinitelja zločina kojima su u "drugoj fazi revolucije" obezglavljivali narod, uništavajući inteligenciju i sve potencijalne protivnike i suparni­ke. Isto tako stoji odgovornost i svih onih koji su u strukturama triju totalitarnih režima, temeljem ideološke mržnje i "prava“' na etničku osvetu naređivali i provodili takve zločine. Komisije smatraju da tešku krivnju snose i vođe poraženih režima, tamo gdje su oni naredili povlačenje stotina tisuća vojnika i civila, a potom sami pobjegli, prepuštajući obezglavljenu vojsku i izbjeglice njihovoj, nažalost predvidivoj sudbini. Velika odgovornost za zločine leži i na savezničkim, političkim i vojnim vođama, koji su - po dogovoru o vraćanju protivničkih vojska u zemlju njihova djelovanja - proveli prisilnu repatrijaciju izbjeglih voj­nika i civila, a znali su, ili mogli znati, da će izručenja rezultirati masovnim odmazdama i pogubljenjima, kao predvidivom na­stavku partizanskih, ideološki i nacionalistički motiviranih zlo­čina, koji su započeli i mnogo prije završetka rata.

 

Budući da do sada, zbog skrivanja istine i nekažnjavanja ko­munističkih zločina, bilo onih političkih vođa, koji su naredi­vali ili tolerirali zločine, bilo počinitelja, još nisu poznate mno­ge činjenice i okolnosti masovnih zločina, komisije ukazuju na važnost funkcioniranja pravnih država Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije te poštivanja nacionalnih zakona, rezolu­cija Vijeća Europe i usvojenih konvencija Ujedinjenih naroda o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968.) i o genocidu (1948.). Komisije međutim smatraju da u njihovim državama, uz kažnjavanje zločinaca - kao što se još uvijek prak­ticira u demokratskim zemljama poput Francuske, Njemačke, SAD-a - prije svega treba stvoriti uvjete za žalovanje i pijetet prema žrtvama, ali isto tako i razotkriti mehanizme i odgovor­nost za zločine, tj. utvrditi povijesne činjenice i uspostaviti ko­lektivno pamćenje naroda.

 

5. Put pomirenja i opraštanja. Zbog svega navedenog - ci­vilizacijskog pologa, zahtjeva međunarodnog prava te zavjere šutnje o zločinima samo jednog od triju totalitarizama koji su opustošili našim državama - a polazeći od kršćanske dužnosti opraštanja i od potrebe pomirenja usmjerenih ne samo na čišćenje  pamćenja i osobni mir, nego i na sprječavanje mržnje i osvete, te od prava na grob i pijetet, komisije žele potaknuti još žive počinitelje i očevidce zločina na svjedočenje o žrtvama, o mjestima i vremenu, kao i o institucijama, jedinicama i osobama koje su naređivale i počinile zločine. Komisije podsjećaju na ne­davna iskustva mnogih komisija u svijetu (Južnoafrička Repu­blika, Gvatemala, Čile, Argentina, Salvador, Sjeverna Irska ... ), koje su pod motom Istina i pomirenje pridonijele saznanju po­vijesne istine i postizanju građanskog pomirenja. U tom smislu, a navlastito u svrhu identificiranja grobišta i žrtava, komisije predlažu državnim vlastima da pokrenu postupak abolicije za istinu te omoguće pojedinačnu aboliciju pokretačima i počni­te1jima koji iznesu činjenice o odgovornosti, o grobištima i vre­menu zločina te o identitetu žrtava.

 

I na kraju, naše tri komisije odlučno osuđuju sva tri totalita­rizma i njihove ideologije, njihovu idolatriju klase, nacije i rase te sve njihove zločine, kao što su to u tragično vrijeme činili mnogi dobri ljudi, mnogi katolici, laici, redovnici, svećenici i biskupi, a navlastito zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac, mostarski biskup Alojzije Mišić i generalni vikar Ljubljanske biskupije An­ton Vovk. Komisije podsjećaju da je čišćenje pamćenja kršćan­ska dužnost, pa jednako odlučno osuđuju i zločine počinjene od strane katolika koji su - usuprot kršćanskim načelima i vri­jednostima - poticali, naređivali i počinjali nezastarive zločine protiv života, slobode i dostojanstva drugih, različitih - u ratu, u logorima, na stratištima i na drugim mjestima stradavanja ne­vinih ljudi.

 

U Zagrebu, 13. svibnja 2008.

 

Mons. dr. Vlado Košić, Predsjednik Komisije HBK"Iustitia et pax"

Mons. dr. Anton Stres, Predsjednik Komisije SŠK"Pravičnost in mir"

Mons. dr. Pero Sudar, Predsjednik Komisije BK BiH "lustitia et pax"


 

 

 
« Prethodna   Sljedeća »