GLAZBA Što nakon prvog „pravog hrvatskog narodnjaka“?

Mario Šoša, Glas Koncila

Turbofolku je glazba zapravo samo zvučna kulisa kon­teksta u kojem turbofolk egzisti­ra. Upravo, taj kontekst ono je što ljude očito privlači njegovoj glazbi, jer je upitno koliko bi sama glazba bez toga konteksta bila privlačna slušateljima. To je kontekst u ko­jem je čovjek odvojen od društve­nih konvencija, zakona, moralnih barijera, kontekst u kojem se sve  zaboravlja, u kojem je  „u potpuno­sti slobodan“. U turbofolk ozračju se pleše po stolovima, prolijevaju se pića na sve strane, razbijaju se čaše, a nije rijetkost i posezanje za oružjem.

........................................................................................................................................................

Pisati o hrvatskoj zabavnoj glazbi danas a ne spomenuti takozvane narodnjake ili turbofolk postalo je gotovo nemoguće. Proteklih dana svjedoci smo mnogih kontroverzi oko izdavanja albuma izvođačice koja je prije desetak godina pjevala „Prva mi je...“, a danas ju vrijeđa pje­smom i slikom na naslovnici albu­ma te likom u izrezu svojeg dekoltea. Iako neki u tome vide simpa­tičnu provokaciju, zapravo se, naj­blazže rečeno, radi o zlonamjernom poigravanju svetinjama. Osim te strane dotičnog albuma, mnoge kontroverze izazvao je i prvi „pravi hrvatski narodnjak“, kao najekspo­niranija pjesma s njezina albuma. Mediji su se raspisali o spornom uratku, internetski portali i foru­mi su se pregrijali, video servisi su bilježili rekordne posjete isječcima s dotičnim pjesmama, a kako su se pohvalili nakladnici, kompletna naklada albuma bila je rasprodana u rekordnom roku.

Međutim u svemu tome manje su zanimljive kontroverze pozna­te pjevačice, a više fenomen prvo­ga »pravog hrvatskog narodnjaka«. Radi Ii se stoga o početku svojevrsne legalizacije  narodnjaka u Hrvat­skoj? To će zasigurno imati učinak na hrvatsku glazbenu scenu. Broj narodnjačkih klubova u Hrvatskoj kontinuira-no raste, a zanimljiva je i pojava svojevrsne transformaci­je takozvanih kvartovskih kafića u narodnjačke, koja se događa u neko doba noći.

Narodnjaci su doista, željeli  neki to priznati ili ne, mnogo popularniji nego što se može vidjeti u domaćim medijima, posebno jav­nim, ali i u privatnim, gdje također gotovo da i ne egzistiraju. Nosači zvuka i slike turbofolka ne prodaju se u prodavaonicama u Hrvatskoj već se distribuiraju na crnom trži­gtu. Lako ih je i potpuno besplatno »skidati« s brojnih mrežnih stranica - dok se pritom, koliko je poznato, nitko od izvođača ne buni.

Što su narodnjaci?

Narodnjaci su očito našli put do ljudi koji je potpuno zaobišao me­dijsku, širu društvenu ili strukov­nu potporu, pa se čini da su do lju­di došli usmenom predajom. Tur­bofolk očito treba promotriti kroz dvije prizme, onu glazbenu i onu društvenu.

Što je zapravo turbofolk ili na­rodnjačka glazba? Turbofolk je glazbeni stil nastao na prostori­ma Srbije, ranih devedesetih godi­na. Riječ je o svojevrsnom hibridu srpske narodne glazbe pomiješa­ne s utjecajima romske, bosanske, bugarske, turske i grčke narodne glazbe. U onom smislu kakvoga ga danas poznajemo on zapravo nije  prava srpska narodna glazba već novokomponirana  glazba koja u sebi sadrži mješavinu svih spo­menutih utjecaja. Turbofolk se po­igrava i sa zapadnjačkim stilovima pa se susreću funk, rhythm and blu­es, dance, techno, soul, hip hop...

Tur­bofolk zapravo koketira sa svime, a njegov izričaj je opet vrlo prepo­znatljiv. Glazbena struktura vrlo je jednostavna, koristi lako pamtlji­vu melodijsku shemu, oko koje se vrti cijela pjesma. Ritam je tipični istočnjački, s mnogo nepravilnih mjera. U aranžerskom dijelu može se čuti doista sve, od harmonika do elektroničkih zvukova. Turbofolk integrira sve u rezultat koji je jed­nostavan, ali ritamski vrlo eksplo­zivan te vrlo lagan za pamćenje i »konzumiranje«.

Razbuktavanje strasti

Turbofolk nije samo glazba. On je i sociološki fenomen. Pojam se počeo koristiti u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, a prvi ga je upotrijebio crnogorski pjevač Rambo Amadeus. Definiraju ga i kao stanje svijesti u kojem se svaku nisku strast čovjeka, svaki psiho­loški i estetski ekstrem može na­zvati - turbofolk. On može pred­stavljati potrebu za iskonskim, primitivnim, ekstremnim. On nije nešto što je tu da čovjeka obo­gaćuje, vodi na više razine svijesti, on je tu da zadovolji najniže ljud­ske porive. Turbofolku je glazba zapravo samo zvučna kulisa kon­teksta u kojem turbofolk egzisti­ra. Upravo, taj kontekst ono je što ljude očito privlači njegovoj glazbi, jer je upitno koliko bi sama glazba bez toga konteksta bila privlačna slugateljima. To je kontekst u ko­jem je čovjek odvojen od društve­nih konvencija, zakona, moralnih barijera, kontekst u kojem se sve  zaboravlja, u kojem je  „u potpuno­sti slobodan“. U turbofolk ozračju se pleše po stolovima, prolijevaju se pića na sve strane, razbijaju se čaše, a nije rijetkost i posezanje za oružjem. Ta razuzdana zabava u posljednje dvije godine u medi­jima je došla na naslovne stranice zbog sve češćih obračuna u i oko narodnjačkih klubova. Gotovo, da ne prođe vikend a da sljedeći dan u crnoj kronici ne osvane naslov o novim obračunima. Sve je to dio folklora turbofolka, nečega što ga obilježava i čini onime što jest.

Je li turbofolk supkultura?

Turbofolk pokret, turbofolk sup­kultura, turbofolk scena, sve su to pojmovi koji se koriste u opisi­vanju fenomena. Dr. Anči Lebu­rić, prof. sociologije s Filozofskog fakulteta u Splitu istaknula je da se danas više ne može govoriti o

„mladenačkim scenama“. Tako u turbofolk sceni vidi tek prolazni trend. Na pitanje o fascinaciji tinejdžerske popula­cije turbofolkom, koje je vidljivo u podacima iznesenim u jednim novinama, gdje je njihovo istra­živanje pokazalo da ga gotovo 50 posto srednjoškolaca (ispitano je 1000 učenika) redovito sluša, dr. Leburić rekla je da „takav dojam uistinu postoji, ali je ipak potrebno napraviti šire i ozbiljnije istraživa­nje“.  Međutim ne može se zanije­kati postojanje trenda. Dr. Leburić turbofolk gleda kao „jedan u nizu glazbenih žanrova koji se nude mladima u njihovu razuzdanom noćnom provodu, po kafićima i sličnim prostorima“. „Nerijetko usto idu veće količine alkohola i drugih nedopuštenih sredstava. Prag tolerancije prema raznim vr­stama ekstremnog ponašanja u Hrvatskoj u svakom je slučaju do­sta visok, a mladi su skupina koja u nedostatku pravih uzora i modela ponašanja može biti najpodložni­ja takvim utjecajima. Tako je i fas­cinacija tim fenomenima zapravo posljedica nebavljenja vrijedno­stima mladih“ - zaključila je dr. Leburić.

Hrvatska narodna glazba

Što takav proboj narodnjaka znači za hrvatsku zabavnu glaz­bu? Skupina hrvatskih glazbenika prije dvije godine uputila je hrvat­skoj javnosti prosvjedno pismo o „sustavnom uništavanju hrvat­ske glazbe“. U njemu se od odgo­vornih institucija traže konkret­ni koraci koji bi pomogli vraćanju hrvatske zabavne i narodne glazbe u hrvatski medijski i kulturni pro­stor.

Jedan od pokretača čitave ak­cije, pjevač Matko Jelavić, s kojim smo razgovarali istaknuo je da nije bitan turbofolk, sutra to može biti bilo koja druga glazba. „Činjenica je da hrvatska zabavna glazbena scena danas više nije dovoljno jaka da se suprotstavi utjecajima izva­na. Potreban je širok konsenzus struke, politike i medija, posebno onih državnih, oko pitanja važno­sti glazbe za kulturu i identitet na­roda“. Jelavić je dodao da „iako je danas stanje ipak bolje nego prije dvije godine, još uvijek ne posto­ji jasna strategija već je sve ostalo na pojedinačnim sporadičnim pokušajima poboljšanja stanja“.

Hrvatska glazbena unija na konfe­renciji za medije pod nazivom  Pet do dvanaest istaknula je „da je pr­venstvena namjena postojanja jav­ne televizije i radija upravo potre­ba javnosti i društvene zajednice za svojevrsnim korektivom tržišta, da prepoznaje teme i sadrža­je od opće važnosti i nacionalnog interesa koji nisu zastupljeni ili su nedovoljno zastupljeni u progra­mima komercijalnih postaja ... i za koje se može objektivno procijeni­ti da svojim potencijalom mogu u budućnosti opstati kao dio trajne nacionalne vrijednosti“.

Upitali smo glasnogovornika Hrvatske radiotelevizije Janosa Romera kako će se HRT postaviti prema turbofolk glazbi. Romer je izjavio da „na HRT-u nema zabra­njene glazbe ili glazbenika, ali se mjerodavni urednici - vođeni pro­fesionalnim kriterijima - skrbe o tome da u program ne ulazi glazba ispod odgovarajuće razine kvalite­te“. Također komentira da je „sva prilika da je nepostojanje turbofol­ka u programu rezultat njihova mi­šljenja da takva glazba kvalitetom ne odgovara razini koja se očekuje od programa javnog radija i javne televizije“. Zaključno je istaknuo da je definicija turbofolka upitna te da postoje različita stručna mišlje­nja u vezi s tim. „Isto tako je oči­to i mišljenje javnosti podijeljeno: upravo, smo neki dan u sklopu no­gometnog programa emitirali i na­stup popularne pjevačice Severine, koja je u emisiji izvela pjesmu sa svojega novog albuma. Nakon toga zaprimili smo i mnogo pisama i po­ziva gledatelja koji su iskazali svoje mišljenje o tome da izvedena pje­sma pripada tom žanru i da joj nije mjesto u HTV-ovu programu.“

Stoga, bez obzira na tvrdnje o prolaznosti turbofolk trenda, tre­ba, ipak, postaviti pitanje ima li ta­kva glazba potencijal promijeniti hrvatsku zabavnu glazbu? Hoće li pod pritiscima zakonitosti tržišta, gdje je unosnije proizvoditi glaz­bu koja se može prodati na tržištu od 15 milijuna ljudi nego na onom od samo četiri i pol, i drugi zabav­ni glazbenici u Hrvatskoj poći tim putem? Nekoliko hrvatskih glaz­benika već je koketiralo s glazbe­nim obrascima turbofolka, a na koncertima pojedinih može se vi­djeti i ponašanje slično onome u narodnjačkim klubovima.

Vijest o dolasku srbijanskog RTV Pinka u Hrvatsku, koji sustavno promiče narodnjačku glazbu, u budućnosti će značiti i jaku logi­stičku potporu turbofolku. Još će se vidjeti radi li se o prolaznom trendu ili glazbi koja će obilježiti sljedeće desetljeće i u Hrvatskoj.

Turbofolk je po svim umjetnič­kim i estetskim kriterijima bezvri­jedna glazba. Unatoč tome ona se uspješno pod nazivom „narodna“ u sprezi ideološko-tržišnih mo­tiva podmeće hrvatskoj narodnoj i zabavnoj glazbi - zagađujući hr­vatski glazbeni prostor.

Ne govori li u prilog tome da se ni javna televizija ne libi promo­virati takvu glazbu, gdje je poseb­no paradoksalno da ju je promo­virala pjevačica odjevena u ha­ljinu satkanu od „hrvatskih koc­kica“, valjda slaveći domoljublje. Zadovoljava li takva glazba uisti­nu estetske i ostale kriterije kva­litete kojima se vode mjerodavni urednici pa je imala pravo biti na javnoj televiziji?

Narodnjaci paradigma hrvatskog društva?

Možda više nego mediji i struka, pravu kritiku narodnjacima dala je i umjetnost. Tako je prošle godine redatelj Dražen Ferenčina postavio predstavu Zagrebački orkestar, u kojoj opisuje taj fenomen. U razgovoru je istaknuo da je glavni razlog zbog kojega je odlučio pozabaviti se tim fenomenom činjenica da su se narodnjaci doselili u samo središte Zagreba i time zapravo postali nešto što ne egzistira samo na periferiji, daleko od očiju javnosti, već je došlo „nama u dvorište“. On u „turbofolk pokretu“, kako ga naziva, vidi paradigmu cijeloga hrvatskog društva sa svim  njegovim devijacijama, moralnim i estetskim.

Redatelj Oliver Frljić takoder se suočio s tim fenomenom i to u svojoj predstavi Turbofolk, prikazanoj na daskama HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci. On je povukao paralelu izmedu pank glazbe i turbofolka. Pank je nastao kao svojevrsni bunt, kako na uniformiranost i dosadu tadašnje rok glazbe, tako i na stanje u društvu, a današnji turbofolk isto je tako svojevrsni bunt protiv prevladavajućega kulturnog obrasca. On tvrdi da je s ovom predstavom „turbofolk dobio pravo gradanstva“.