U hladovini borova

Kada sam se već pomirio da i Stranica malo odspava dok sam na odmoru, iznenada se dogodi da mi proradiše internetske veze. Trebalo bi iskoristiti priliku i napisati nešto, tek toliko da se vidi da je stranica još živa. Ali što? I zašto ? Čemu? Komu to treba? Koga to zanima? Toliko je toga da već glava boli. O svjetskoj krizi, o kreditima u švicarcima i dužničkom ropstvu Hrvata, o političkim predizbornim igrama, o čudnim i zbunjujućim stvarima u našoj Crkvi, o zatvorima koji su sve puniji, o ulasku Dinama u elitno natjecanje itd., itd.? Ne, ni o čemu navedenom ni sličnom. Evo nešto o odmoru, iako je vjerojatno za većinu već prošao.  Za mene, kao da se ništa nije promijenilo. Ono na što se nikako ne bih požalio je borova hladovina male terase s pogledom na najljepše more i najljepši arhipelag na svijetu - Kornate. A mjesto: ono u kome bi , umjesto u haškoj uzi, sa svojom obitelji, trebao u miru provoditi svoje dane naš najzaslužniji junak Domovinskog rata. Dao Bog da nam se čim prije vrati živ i zdrav.  Evo jednog starog javljanja od prije tri godine. A uz to za smirenje misli i duha probližio sam vam mudre i uvijek aktualne  tekstove fra B. Dude i T. Ivančića.

                              *                 *                  *

Konačno na godišnjem odmoru. Tako nam je potreban. Isključiti se malo iz vrtloga stvarnosti, zaustaviti se na trenutak, ponovo pokušati   pronaći ono nešto u životu  što nam stalno izmiče, ono bitno što se čini nedostižnim i  neuhvatljivim. Kad smo bili  malo mlađi, onda je to bilo nešto nejasno, nepoznato, nedoživljeno, nešto lijepo, daleko,  skriveno iza deset gora i deset mora, nešto tajanstveno, uzbudljivo, što treba otkriti,  što samo nas čeka... 

A onda  s vremenom, nakon što smo već  davno prešli  prve horizonte, otkrivamo   da su to  samo puste čežnje i  snovi,  i da na kraju svakog puta  uz  stvarnost  ovakvu ili onakvu, uvijek nalazimo - sebe, sa svim svojim nemirima i traženjima, i uvijek  ponajsnažnijom čežnjom za povratkom...

Već davno je prošlo to vrijeme; sada  pokušavam  pronaći nešto drugo, još nisam  posve siguran što bi to trebalo biti:  nekakav smisao svega ovoga,  možda samoga sebe, mir u ovom potpunom nemiru. I sada,  dok u hladu  slušam kliktanje galeba   i dok kroz  borove dopire  do mene  veseli žagor kupača na plaži , družim se malo s mudrim Augustinom, koji  ponovo otkriva ...“nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi...“ To bi bilo  ono pravo, to je puna istina, to zaokružuje sve i dovodi sve na svoje mjesto.  Pokušavam podijeliti  misao s najbližima i čujem: „..ostario si...“

Zabaviti se....

Zabaviti se dobro, opustiti se,  otkačiti , zaboraviti sve brige , zabrane i obzire; izludovati se -  kao da je postalo imperativ, glavni cilj  odmora,  ne samo  mladih. Kao, to bi bio način rješavanja stresa, oporavak od nagomilanih frustracija i trauma, put prema sreći.   Svi mediji, pisani i elektronski natječu se  u promoviranju takvog pristupa i u otkrivanju mjesta gdje se  mogu ostvariti  ti ciljevi. Nema ograničenja,  nema zabrana, sve je dopušteno,  sloboda bez kraja. Važno je uživati.  O posljedicama – možda kasnije.

Na naslovnici  časopisa  za „Zdrav život“ istaknut naslov: „Seks za jednu noć“, a malo naprijed poznata tv. voditeljica otkriva svoju životnu filozofiju i ohrabruje   još kolebljive: „Oduvijek sam željela probati seks na jednu noć, ali frajeri se vraćaju po još“. Popularni glumac otkriva kako njemu nije dosta jedna noć, nego kada to radi onda je to tri-četiri dana.  Drugi iznose slična iskustva. Zabaviti se, zabaviti se.

Već su više godina  u modi disko – barovi na plažama koji  u sezoni odmora rade do  ranih jutarnjih sati.  Uz zaglušujuću  gazbu  koja premašuje  decibele boinga i  ritmičke bljeskove reflektora, uz velike količine alkoholnih pića, a sve češće i drugih  lako dostupnih opojnih sredstava, uvjeti za realizaciju  filozofije uživanja i „apslolutne slobode“ više su nego dobri. I  šanse da ostaneš  „svoj“ - minimalne.

I  pitaš  se čemu  i kuda sve to vodi.  Razumski – samo  na stranputicu i u ponor.  Ne možeš naći niti jedno opravdanje za takav svjetonazor.  Osjetila i nagoni su u  funkciji  kreacije i održanja života.  Oni su dar. Ali,  čovjek se po njima ne razlikuje bitno od nižih vrsta, nego samo    po kontroli tih istih nagona i potreba. Koliko ih više kontrolira  toliko  je više čovjek u punom smislu riječi,   sa svojom  duhovnom dimenzijom.  I obrnuto.

Pročitao sam ova razmišljanja svojoj  najbližoj publici i kao i obično - odgovor:  „Ostario  si, previše si konzervativan i rigidan,  ne razumiješ novo vrijeme. Nema u tome ništa loše, sve je to normalno – pretjeruješ   u procjenama i osudama. Što je loše u malo zabave?“.  Priznajem sve o godinama i nadzorima. I uzalud pokušavam podsjetiti da se otrov  obično nudi  u  lijepoj formi, u finim pakiranjima, lijepim mirisima, lijepo dizajniran.

Odustajem, ne možeš protiv plime.   Neka nam se dragi Bog smiluje. Ipak, na koncu, ako ništa drugo, uvijek ostaje mogućnost osobnog izbora...

                                                                                                                                 j.p.