Vukman PDF Ispis E-mail
Administrator   

 

'Susret s autorom' Zoranom Vukmanom

  Jelena Hrgović, Verbum

 

(...)I dok se čini kako je svijet izgubio svoje prepoznatljivo lice, novi fenomeni se nameću kao normalnost i to bez propitkivanja, bez mogućnosti dijaloga na drušvenoj razini i to pravog, argumentiranog, polemičkog dijaloga, jer nema onoga tko bi ustao i progovorio, tko bi probudio uspavane. Individualni mislioci su vrlo rijetka pojava, a i ako postoje često ili nemaju prostor za izražavanje ili nisu dovoljno hrabri da progovore. (...)Vukman vjeruje kako hrvatsko društvo iako u sumnjama, strahovima i dvojbama, ipak korača naprijed… prema svjetlu.


 

..........................................................................................................................................................................

U Verbumovoj Knjižari sv. Frane u Splitu, 26. kolovoza održan je 'Susret s autorom'. Gost susreta bio je Zoran Vukman, a susretom je moderirala Jelena Hrgović.

Inače, Zoran Vukman, završio je studij filozofije, ruskog jezika i književnosti, a aktualni je student Filozofsko-teološkog studija pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Afirmirao se kao novinar, publicist i pisac, a danas djeluje ponajviše kao analitičar društvenih, političkih i religijskih fenomena. Usto bavi se esejistikom, pisanjem proze i prevođenjem. Radio je kao novinar dnevnog lista Slobodna Dalmacija gdje se tijekom devedesetih godina afirmirao kao kolumnist i politički komentator, a od 2001. redoviti je komentator zagrebačkog tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Vukman je autor 5 knjiga, od kojih su prve tri, objavljene u izdanju nakladne kuće Verbum, postale uspješnice: Propast svijeta ili novo doba poganstva (1997.), koja je doživjela tri izdanja, a do danas je raprodana, Kuda ideš Hrvatska (2000.), te Put u Balkaniju (2001.). Autor je i strip-knjige Stepinac, znak vremena (2002.) koju je izdao u suradnji s ilustratorom Nikolom Listešom u vlastitoj nakladi, a u izdanju Naklade Vukman izišla je i njegova posljednja knjiga Hrvatska, ni crvena ni crna (2003.). Vukmanove knjige, proteklih godina bile su među najčitanijim publicističkim naslovima, a sam Vukman afirmirao se kao jedan od najintrigantnijih i najoriginalnijih mlađih autora.

Vukman piše, djeluje, putuje, održava javne tribine i predavanja kako u domovini tako i u inozemstvu tragajući za odgovorima kako preporoditi Hrvatsku, kakvu Hrvatsku želimo i kako je možemo urediti da bude zemlja mira i blagostanja, što se može iščitati iz svih njegovih tekstova. Inače, Vukman živi i piše u Trogiru, kao potpuno samostalan autor i izdavač, neovisan o bilo kojoj političkoj i stranačkoj opciji, lobiju ili klanu, kako sam ističe zagledan u obzorja Hrvatske i svijeta. Inače, oženjen je i otac 3 djece.

Domaćoj publici Vukman je bez dvojbe poznat kao svestrani autor: ponajprije kao novinar, kolumnist, komentator i analitičar, a potom i kao pisac, a svoju svestranost potvrdio je i ovim susretom. Upitan kako i kada je uopće započeo njegov put pisca, iskreno je odgovorio kako je pisanje njegov način ne samo izražavanje, nego i življenja, pisanje je dio života, razmišljanja, usuda… Dodao je i kako je teško nekada procijeniti je li pisanje dar ili udes, ali bez dvojbe traži od svakog pojedinca da stane iza toga što piše, traži čvrstinu, odvažnost i hrabrost. Vukman je istaknuo kako nema posebnih uzora u novinarstvu, ali kako je mnogo autora utjecalo na njega, a među njima i Pupačić, Krleža, Joyce, Tolstoj, Dostojevski, a u kasnijoj fazi na poseban način Berdjajev, Solovljev… Dodao je i kako mu je sve ovo u novinarstvu često bilo i teret.

Govoreći o stanju u novinarstvu rekao je kako se mnogo toga promijenilo u posljednjih deset godina, novinarstvo je postalo instant novinarstvo. Čak i proces odgoja i obrazovanja novinara ubrzan je. Od onih koji prenose informaciju, novinari su postali senzacionalisti, a novine kreatori javnog mjenja. I u tome Vukman vidi jedan od razloga tzv. propasti svijeta o kojoj piše u svojoj prvoj knjizi Propast svijeta ili novo doba poganstva. U toj knjizi, objavljenoj prije 11 godina, gotovo vizionarski uočava fenomene koji će se nametnuti kao postulati 'novog doba': dekristijanizacija društva i etike, sveprisutnost različitih pokreta i sekti, astrologija, agresivni feminizam, homoseksualnost, perverzije, slobodarstvo, dekadencija društva (na osobit način mladih), diktatura banalnosti, kultura smrti koju promiču mediji, pjevačke i glumačke zvijezde kao i različiti 'proroci', 'novi svjetski poredak' u politici, sebičnost, oholost… I dok se čini kako je svijet izgubio svoje prepoznatljivo lice, novi fenomeni se nameću kao normalnost i to bez propitkivanja, bez mogućnosti dijaloga na drušvenoj razini i to pravog, argumentiranog, polemičkog dijaloga, jer nema onoga tko bi ustao i progovorio, tko bi probudio uspavane. Individualni mislioci su vrlo rijetka pojava, a i ako postoje često ili nemaju prostor za izražavanje ili nisu dovoljno hrabri da progovore.

U svojim knjigama Vukman često naglašava religioznu viziju čovjeka i svijeta stvorenih od Boga pa se sukladno tome čudi svijetu koji ne odgovara toj viziji, čudite se i onom u što su se Božja stvorenja pretvorila okretanjem od Boga te poziva na autentičan put i angažman. Vukman ističe kako je svaki pojedinac, a na osobit način svaki kršćanin, dužan dati svoj doprinos svijetu djelujući u skladu sa svojim mogućnostima, ali je isto tako neophodno međusobno povezivanje. Iako za mnoge probleme često mislimo kako proizlaze iz nedostatka novca, iskustvo pokazuje kako je nedostatak ljudi mnogo veći problem. Stoga je vrijeme da se počme ulagati u čovjeka kako bi ga se odgojilo i obrazovalo i kako bi onda bio sposoban utjecati na društvene promjene. 

U svim tim globalnim i lokalnim previranjima, i Vukmanu su se dogodile neke ozbiljne stvari. Danas je mnogo manje javno prisutan, gotovo utišan, ali ipak s nadom i u nadi korača dalje. Danas, uz rad, u svojoj 42. godini života student je na Filozofsko-teološkom studiju KBF-a u Splitu i svoj angažman vidi na poljima 'nove evangelizacije' koja je tako jako potrebna ovom svijetu. Taj govor nade provlači se kroz sve njegove tekstove kao 'slamka spasa' i pojedinca i društva u cjelosti, a i ovaj susret je zaključio religioznom slikom 'praznoga groba' pred kojim se nalaze Isusovi učenici te dodao kako vjeruje da se hrvatsko društvo nalazi pred 'praznim grobom', u sumnjama, strahovima i dvojbama, ali kako korača naprijed… prema svjetlu.

 

 

Vukmanova prva knjiga Propast svijeta ili novo doba poganstva, koja sadrži njegove dotad neobjavljene eseje, ugledala je svjetlo dana 1997. godine u izdanju nakladne kuće Verbum, a otad je doživjela tri izdanja koja su dosad rasprodana. Ovo djelo bez dvojbe predstavlja analitičko suočavanje s tzv. kulturom smrti koja nas sve više okružuje.

Druga knjiga Kuda ideš, Hrvatska zbirka je izabranih i vrlo zapaženih kolumni Hrvatska raskrižja koje je u uglednom splitskom dnevniku SD redovito pisao od proljeća 1997. godine. Hrvatsku realnost sustavno je i dosljedno analizirao u raznim aspektima, od duhovnog i moralnog do političkog, psihosocijalnog i religijskog.

Do sada je također u izdanju Verbuma objavio knjigu Put u Balkaniju koja sadrži kolumne objavljivane u Slobodnoj Dalmaciji i Hrvatskom slovu od ožujka 2000. do ožujka 2001., poznate kao Hrvatska raskrižja i Na brisanom prostoru.

Knjigu o Stepincu Stepinac, znak vremena napisao je oduševljen osobom bl. Alojzija Stepinca, nadbiskupa i kardinala, osobe s posebnom ulogom u bliskoj povijesti hrvatskog naroda. Knjigu je mnoštvom crteža ilustrirao Nikola Listeš, tako da je poprimila neobičan žanr strip-knjige, a izdao ju je u vlastitoj nakladi.

U posljednjoj knjizi Hrvatska, ni crvena ni crna, tiskanoj također u vlastitoj nakladi, Vukman iznosi esejističko promišljanje političke i duhovne stvarnosti, a u knjizi su sabrani dotad neobjavljeni tekstovi u kojima se autor okreće hrvatskoj budućnosti, promišlja njezino mjesto u svijetu i pokušava nadrasti podjele i unutarnje sukobe, nudeći svoju viziju budućnosti. Naglasak stavlja na duhovne vrijednosti koje su pokretač promjena u svakom pojedincu, a time i društvu.

 

...................................................................................................................................................................

 

Zoran Vukman: Marijino uznesenje, Hrvatsko Slovo, 14. kolovoza 2008.

 

 

Živimo u dobu kad su cinizam i očaj postali sofisticirani izričaj duhovne praznine koju čovjek živi, i ne želi je sebi priznati kao stvarnost vlastita promašaja u gradnji svijeta bez Boga. Mnogi ustrajavaju na konceptu globalne samodostat­nosti čovjeka. Bog mu ne treba, Bog mu je suvišna kategorija, apstrakcija koja ga zamara, s kojom ne zna više što bi, osim što nalazi neke zamjenske forme duhovno­sti, „tehnike" i stimulanse za um i tijelo.

 

Kult tijela koji se danas živi nije ni prvi ni posljednji izraz materijalističke kulture u povijesti čovječanstva. Ali nikada nije  imao tako moćna sredstva kao što ih ima u  suvremenom svijetu, i nikada nije toliko, paradoksalno, u pokušaju da uzvisi ljepo­tu tijela i spolnosti, unakazivao i tijelo i spolnost. Tijelo je postalo sredstvo praznine, postalo je predmet obožavanja i mučenja, postalo je izražaj podsvjesnog samoprije­zira čovjeka koji više ni u što ne vjeruje. Nije li groteskno što današnji čovjek čini od sebe pod plastičnom kirurgijom, nije li znakovito da mnogi koji se žele uljepšati, na koncu se unakaze?

 

Ovaj uvod o kultu tijela koji je zastranio u globalnu industriju pseudoestetike koja potiče glupo samoobožavanje, dovodi nas do razmatranja jednog velikog otajstva ako u sjeni svijeta zastanemo i pokušamo pogledati što stoji iza obzorja, što nam nudi i otkriva vjerska istina o Marijinu uznesenju na nebo. Na Veliku Gospu neki možda i ne znaju što se točno toga dana slavi, ali barem traže i tragaju za istinom i utjehom koju im može priopćiti Majka. Čovjek nije stvorenje stvoreno za pličinu i uskoću, on je stvoren za širinu i dubinu postojanja. Tako ga ni kult tijela ne može zadovoljiti jer tijelo stari, onemoća, umire i raspada se. Bježati od takve neumitnosti u sfere estet­ske kirurgije, slično bi bilo kao kad dijete pred nailazećom opasnošću zatvori oči i misli da je sigumo.

 

Na blagdan Velike Gospe rijeke hrvatskih vjemike slijevaju se u marijanska svetišta. Kad netko izgubi sponu s Bogom, uvijek mu ostaje spona s Majkom, a ona ga Bogu vraća, na jedan svoj poseban, prisan način. Što nam danas govori vjerska istina uzne­senja, što nam znači Marijin assumptio?

 

Veliki teolog Karl Rahner kaže da „tome svijetu omraženog, obožavanog i zlopaćenog tijela, Crkva govori svoj članak o Uznesenju svete Djevice, tijelom i dušom na nebo. Crkva ovu istinu o Mariji dovikuje: tijelo se spasava. Tijelo je već spašeno. Početak je već učinjen: u jednoj ženi, u čovjeku našega roda, što je s nama plakao, trpio i s nama umro." Uznesenje naglašava dostojanstvo, vrijednost i plemenitost ljudskoga tijela. Rahner bi rekao da Marijino Uznesenje „predstavlja dovršeni lik otkupljenja uopće." Isus svoju Majku uznosi k sebi ne dopuštajući da njezino sveto tijelo trune u grobu. Kako odbijajuće istine za debele uši čovjeka okorjelog u ciničkom materijalizmu svijeta!

 

Mnogi ljudi ne žele vjerovati ni u što plemenitije i uzvišenije jer im se blato u koje­mu se valjaju čini beznadno stvarim, neumoljivim i konačnim. Pretvaraju se u svinje nad koritima. Kako čovjeku koji se tako unizio objasniti da se iznad obora vidi nebo? Jean Galot, poznati mariolog, ističe da Uznesenje ukazuje i na „vrijednost i dostojanstvo ženskog tijela". „Uznesenje je kršćanski odgovor uzdizanju ženskog tijela u starom i moderom poganstvu. Uznesenje je pobjeda majčinske plemenito­sti i djevičanske čistoće te pokazuje da tijelo i duša pripadaju Bogu.", kaže Galot te naglašava i njegov drugi vidik - kao „najavu konačnog sjaja", proslave čovjekove duše i tijela.

 

A Fulton Sheen tvrdi da Uznesenje ističe ljubav i život kao dva temelj­na stupa na kojima počiva naša vjera. „Uznesenje na jedan nov način pobija ništavi­lo filozofskih propovjednika smrti. Najveća zadaća današnjih duhovnih vođa svijeta jest spasiti čovječanstvo od očaja, u koji su ga bacili spol i strah pred smrću."

 

Valja naglasiti da istine vjere nisu apstraktni ideali nego izričaji jedne duhovne stvar­nosti kojoj kršćanin treba težiti. Ta stvamost nije izložena na tržnicama svijeta, ona je utisnuta u ljudsko srce i um, ona se čovjeku otkriva samo u istinskom osluškivanju dubljeg i višeg smisla. Nije ni profana, ni stavljena u izloge, ona je tiha, skrivena u dimenzijama koje se ne mogu dohvatiti bez čistoće srca, niti se mogu naći u estetici samouljepšavanja.

 

Ovakvi vidici poruke blagdana Velike Gospe prevažni su za čovjeka koji hita u svetište, da razmisli o tomu, da produbi svoju vjeru i provjeri svoje istinske duhovne ciljeve i životne prioritete. Kršćanin bi trebao biti čovjek koji misli i živi, koji analizira i kritički promatra svijet koji mu nudi svoje „darove" i daro­ve. Kršćanin je čovjek srca i duha, a nije čovjek adrenalina i nagona. A i za Hrvatsku bi blagdan Uznesenja trebao biti blagdan kad bi trebala zastati i predahnuti, zagledati se u sebe , u svoju stvarnost, u ono čemu teži i kamo ide

 

 
« Prethodna   Sljedeća »