Kako iz krize? |
Administrator | |
Zašto nam tako loše ide i kako dalje?
Grga Antić
..Vratiti se izvornim idealima i napuštenim provjerenim vrijednostima; više brige o općim nacionalnim i državnim interesima, više brige o malom čovjeku, više socijalne osjetljivosti, vladavina prava, više istinske slobode i demokracije, osigurati princip biranja najboljih u svim situacijama i u svim segmentima društva, popraviti izborni sustav (glasovati za pojedince na listi, ne za cijelu listu), isključiti nepotizam i političku podobnost; više brige o kulturi, o odgoju i obrazovanju, reafirmirati obitelj koja je sada ugrožena i vratiti joj ono mjesto u društvu koje joj pripada.... Pa će se ubrzo stanje početi pomalo popravljati, a naši građani, posebno mladež početi vjerovati da život u Hrvatskoj ima perspektivu. Veselili smo se kad smo dobili svoju državu. Svi smo za nju glasovali na referendumu. Nadali smo se kad se rješimo okova, kad budemo sami svoji gospodari, da će nam biti bolje. Da će Hrvatska procvjetati. Da će biti više pravde, više jednakosti, više slobode, više demokracije, više reda, više sigurnosti, više posla, više napretka, više socijalne osjetljivosti, više ljudskosti, više kulture, više radosti, više međusobne povezanosti...više....Nažalost, čini se, zatajili smo u svemu. Nisam nostalgičar, ne žalim za prošlim vremenima, ne povratila se, ali, teško je naći činjenice koje bi osporile takav dojam. Zašto nam se tako nešto događa?
Bio je rat, bili smo sami sebi prepušteni, bez oružja, nasuprot moćnog neprijatelja, u to vrijeme četvrte vojne sile u Europi. Ali pokazali smo da smo kvalitetan narod, da smo spremni životima braniti stečenu slobodu i ideale. A onda nam se počelo događati...
Dok su najbolji sinovi i kćeri Hrvatske bili na crtama bojišnice , ili na sve druge načine uključeni u obranu države i slobode, započela je pretvorba. Rečeno je - morali smo. Pod pritiskom Zapada. I vrijednosti koje su generacijama stvarane predane su u ruke pojedincima i skupinama. Koji su bili probrani, podobni, dovoljno brzi i lukavi, spremni za sve moguće poslovne avanture, rizike i političke kompromise. (*) Govorilo se o dvjesto jakih obitelji, o „stališu“, koji će povući cijelo društvo naprijed.
Nažalost, novi
vlasnici, nova elita, u velikom broju slučajeva nisu imali potrebne ni stručne, ni moralne kvalifikacije za preuzete uloge. Na račun
preuzetih poduzeća dizali su
velike kredite, dobivenim sredstvima
servisirali potrebe političkih stranaka,
nestručno ulagali u razne druge poslove, ili deponirali sredstva u strane banke, dok su poduzeća mahom propadala, a radnici ostajali
na ulici. Velika
većina hrvatskih građana nije imala nikakvu šansu u tom procesu. Osim izgubiti život, postati invalid, oboliti od PTSP-a, završiti
na burzi, u kuhinjama socijalne pomoći, i u najboljem slučaju preživljavati na
crkavici radeći u državnim službama -
državnoj upravi, školama, bolnicama, institutima, akademijama, sudovima
itd.
Bio je to početak diferencijacije u novoj Hrvatskoh. Na one koji imaju sve i one koji nemaju ništa. „Jedni su dobili metak, drugi imetak“. O takvoj pretvorbi vlasništva govorilo se kao o najvećoj pljački Hrvatske (I.Supek). Ali, koja je, mada nemoralna, jer nije bilo jednakih šansi za sve, izvedena legalno, prema netom donešenim zakonima (N.Valentić). Bilo je to prvo veliko razočarenje, prvi veliki razlog za urušavanje onog ushita i oduševljenja činjenicom da imamo svoj državu, da „imamo Hrvatsku“.
Naravno da su to obilato koristili oni kojima nikada nije bila po volji samostalna Hrvatska , koji su u takvim okolnostima našli plodno tlo za još veće širenje defetizma, nezadovoljstva, smutnji i podjela u hrvatskom društvu po svim mogućim osnovama – na desne i lijeve, na sjeverne i južne, na ruralne i urbane, po regionalnom pristupu itd. Posebno su i vrlo sustavno sotonizirani Hrvati iz Hercegovine i Bosne kao uzrok svih nevolja koje su snašle Hrvatsku, unatoč očitim činjenicama o njihovom nemjerljivom doprinosu u obrani države. Istina, dobro su im u tom smislu išli na ruku pojedinačni negativni primjeri, koje su oni vrlo umješno generalizirali na sve.
Onda slijede i nove stvari. Već prvih godina rata, dok je Hrvatska još u smrtnoj opasnosti, građani s nevjericom spoznaju kako Sabor izglasava za dužnosnike i zastupnike plaće koje su višestruko i do desetak puta veće od tadašnjih prosječnih plaća. Pa onda da su ti isti ljudi članovi i do deset – dvadeset nadzornih odbora za što dobivaju za obične građane astronomske honorare.
Do tada se o Hrvatskom saboru govorilo i mislilo kao o hrvatskom mitskom, svetom mjestu, „ iznad kojega je samo Bog i nitko drugi“, a o zastupnicima kao o jamcima državnih i nacionalnih interesa, prava i principa. A sada se, evo događa nešto što se ne poklapa s tom predodžbom. Kao i mnogima i meni se činilo da bi bilo pošteno i mudro, sve dok je država u opasnosti , ili u bilo kakvim drugim većim poteškoćama, da svi građani i sve strukture društva, prije svega oni izabrani da vode narod i državu, solidarno podjele sve teškoće i nevolje i približno slične životne uvjete, kao i primanja. Ali to se nije dogodilo. Objašnjenje je bilo „radi digniteta funkcija, radi bolje motivacije, radi prevencije korupcije“. Bilo je jasno da Hrvatska ide putem drugačijim nego što smo sanjali. Zlobnici su govorili: „Imate što ste tražili. Glasovali ste za to i što bi htjeli. Eto vam kapitalizam“.
I kada stvari tako krenu, sve ostalo su logične posljedice. Nastaje trka za bogaćenjem, za prestižom, za udjelom u vlasti. Dolazi do erozije i relativiziranja svih tradicionalnih vrijednosti. Poštenje, čovjekoljublje, čast, dosljednost, vjera u Boga – postaju kategorije koje se ismijavaju, a domoljublje samo fraza za manipulaciju. Novac postaje vrhovna vrijednost. Osvojiti vlast, osvojiti dobru poziciju u društvu postaje glavni motiv mnogima kako bi radili za svoje osobne interese, kako bi se bogatili. Ne birajući sredstva ni načine. Sve po zakonu jačeka. „Snađi se druže“. Briga za opće nacionalno, državno, za malog čovjeka i građanina ; ono „ Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“, ili „Ne pitaj što mi Hrvatska daje, nego što ja Hrvatskoj mogu dati“- ostaju samo dobre predizborne fraze.
A rezultate, posljedice takvog stanja „duha nacije“, takvih prilika gledamo svakodnevno. Hrvatska je postala Crna kronika. Svakodnevna ubojstva i premlaćivanaja u pola bijela dana, pljačke i razbojstva, nemoć društva da zaštiti svoje građane, ili nedostatak stvarne političke volje da se to učini, nemoć policije , nefunkcioniranje pravosudnog sustava, korupcija u svim segmentima društva, od državne uprave, sustava zdravstva i socijalne skrbi do visokog školstva i velikih slabosti u odgojno obrazovnom sustavu. Pa samoubojstva branitelja i maloljetnika, nasilje u školama, svakodnevne pogibije u prometnim nesrećama, koje po broju već odavno premašuju broj poginulih u ratu. Pa katastrofalna demografska situacija, koja kazuje da je svake godine 11.000 učenika manje u prvim razredima, ubrzano starenje nacije i vjerojatnost njenog nestanka sa scene u blijskoj budućnosti. Pa odlijev mozgova, odseljavanje najmlađih i najsposobnojih. Uz sve navedeno treba spomenuti negativne pojave nasilnog i rušilačkog ponašanja navijača i skandiranje rasističkih i fašističkih parola, što se, mada marginalno , obilato eksploatira u medijima za dodatno obilježavanje i sotoniziranje Hrvatske kao zemlje gdje takve pojave imaju svoju bazu. Jednom rječju zemlja u krizi – sigurnosnoj, duhovnoj, demografskoj, ekonomskoj (prezaduženost), ... Pa Treba li se onda pitati zašto razočarenje, defetizam, nevjerica, nepovjerenje, otuđenost, ravnodušnost, frustracija, zabrinutost, strah, nasilje, kriminal, korupcij .. .
Zašto? Je li odgovor
u napuštanju ili zapuštanja ideala
s kojima smo ušlu projekt svoje
samostalne države Hrvatske? Ako
jest, a ne vidim nikakvih drugih
bitnih razloga, onda
je rješenje većine naših problema jednostavno. Vratiti se izvornim
idealima i napuštenim provjerenim vrijednostima; više
brige o općim nacionalnim i državnim
interesima, više brige o malom čovjeku,
više socijalne osjetljivosti, vladavina prava, više istinske slobode i
demokracije, osigurati princip
biranja najboljih u svim
situacijama i u svim segmentima društva, popraviti izborni
sustav (glasovati za pojedince na listi, ne za cijelu listu), isključiti
nepotizam i političku podobnost; više
brige o kulturi, o odgoju i obrazovanju,
reafirmirati obitelj koja je sada
ugrožena i vratiti joj ono mjesto u društvu koje joj pripada.... Pa će se ubrzo stanje početi pomalo
popravljati, a naši građani, posebno mladež početi vjerovati da život u Hrvatskoj ima perspektivu.
(1) N. B., V. list, 24. 10. 2008. „Mnogi su na grub način preuzeli onu
partizansku krilaticu „snađi se druže“, koja nije značila da je u tom
snalaženju dopušteno ubijati. Jedni su kupovali poduzeća za jednu kunu, potom
dobivali višemilijunsku podršku države,
a s druge su strane ljudi
siromašili. Puno ih je ostalo bez posla, a i oni koji su prisiljeni živjeti sa
500 -600 kuna razmišljaju hoće li ubiti
sebe ili nekoga drugoga da bi mogli živjeti. Policija može biti uspješna tek kada se društvo sredi, kada se moralne
vrijednosti stave na svoje mjesto i kada naša mladež počne vjerovati da je
život u Hrvatskoj perspektivan. U
društvu koje slavi one koji su si nešto priskrbili prijevarom policija je u
najtežoj situaciji. A srediti društvo propustila je i opozicija dok je bila na vlasti... Pouzdano
znam da je 2001. god. koalicijska vlada
zaustavila policiju u obračunu s kriminalom. Oni su se tada
pravdali da im se prijeti ubojstvima. Pa što su se onda prihvatili vođenja države. Oni ne samo da
nisu ništa učinili nego su to stanje
čak i potencirali. Recimo prodali su hotel za manje od četiri milijuna kuna koji danas košta sto
milijuna eura. Pa vidi to narod.“
2. Zapadna civilizacija je utemeljena na judeokršćanskoj
tradiciji. Koja se sažima u poznatom dekalogu – deset zapovijedi. Kada bi one
bile žive ne bi bilo kriza. Ali danas u ustavu EU nema mjesta za Boga. A ako Njega isključimo iz naših života što nas
priječi da činimo šta nas volj? Sve je dopušteno. Zakon jačega. (Sjetite se
velikog Dostojevskog –pogledajte fragment na ovoj stranici). Pa i Hrvatska je po izjašnjavanju svojih građana pretežito
kršćanska zemlja. A po tome kako mi
živimo, kako se ponašamo, kako
djelujemo, pa i naši izabrani predstavnici u državnim institucijama – teško bi se moglo prepoznati ono kršćansko.
3. Dobro odgojen,
kulturan čovjek (i mladi i stari) nikada
neće praviti nikakve probleme: neće
pljuvati na pod ni na ulicu, neće bacati opuške iz jurećeg auta, neće
ugrožavati druge u prometu, neće prebrzo voziti, neće praviti nered na javnom mjestu ni u svome stanu, neće
napadati, ni pljačkati, ni na koji drugi način ugrožavati druge, brinuti će
dobro o sebi i svojoj obitelji, vodit će brigu o odgoju svoje djece, bit će
lojalan građanin i izvršavat će
sve obveze prema društvu...itd. itd.
Od neodgojena i
nekulturna čovjeka može se očekivati
posve suprotno.
Pa zašto onda u svojoj državi ne posvetimo odgovarajuću
pažnju, ne samo deklarativnu , pitanjima ODGOJA,
OBRAZOVANJA I KULTURE. To je ključ rješenja većine naših problema. Naravno, ne
mogu to biti brza rješenja, jer ni problemi nisu nastali preko noći.
A sjetimo se samo kolika je uloga OBITELJI u ovim pitanjima (pogledajte na ovim stranicama
tekstove Woytile, Bozanića, Ratzingera).
I u kakvom je položaju ona danas u našem društvu. Pa uloga medija, posebno TELEVIZIJE, koju
svi plaćamo. Koliko loših poruka, koliko nasilja, koliko nereda, nemorala... Zašto ne dovedomo ovo u
red? |
« Prethodna | Sljedeća » |
---|