NASLOVNICA arrow I JOŠ PONEŠTO arrow Ljubo Jurčić - Kako iz krize
Ljubo Jurčić - Kako iz krize PDF Ispis E-mail
Administrator   

Intervju:  Ljubo Jurčić

Ljubica Gatarić, Večernji list

(...)Proteklih desetak go­dina hrvatsko društvo živjelo je na dug i da nije došlo do globalne krize, mi bismo se za dvije-tri godine suočili s istim problemima. U dužničkoj smo krizi po definiciji, jer je dug nominiran u stranoj valuti, a kuna nije kon­vertibllna na svjetskom tržištu. Da bismo otplaćivali dug, moramo zaraditi stranu va­lutu, a to ne možemo učiniti jer smo imali sustav koji više troši nego što zarađuje. Ne­minovno nam slijedi dužnička kriza, a zbog potrebe otplate dugova u stranoj valuti na­kon nje i tečajna. Tečajna kriza pretvara se u bankarsku i onda imamo pravu financij­sku krizu. To kroza što svijet sad prolazi ni u nominalom ni u relativnom iskazu nije toli­ka kriza kao naša(...)


 

Moje je znanje javno dobro i kao intelektualac i građanin ove zemlje dužan sam reći što znam i mislim. Tim riječima profesor međunarodne  ekonomije dr. Ljubo Jurčić obja­snio je kako je i zašto pristao biti savjetnik političkog suparnika Ive Sanadera. Premada  po prirodi nekonfliktan, srdačan i otvoren, otkako se pojavio na političkoj sceni dr. Ljubo Jurčić proizvodi kontroverzije i ulazi  u situacije koje nisu svakodnevne u politčkom životu. U razgovoru za Obzor dr. Jurčić iznosi što bi trebalo napraviti da Hrvatska izbjegne krizu i 2010. postane država s najvećim stopama rasta u Europi.

 

Monetarna vlast zasad jedina gasi po­žar i spašava zemlju od krize. Može li Ro­hatinski zadržati krizu na našim gram­cama?

-Ne može na duži rok. Radi se o tome da su se centralnoj banci naprosto neke okolno­sti poklopile. U vrijeme kad je pokušavala usporiti inozemno zaduživanje centralna je banka stvorila pričuve koje se sada akti­viraju i služe za održavanje likvidnosti. Do­tok kapitala iz inozemstva presušio je, i taj se manjak kompenzira oslobađanjem re­zervi. Guverner je već dva puta smanjivao rezerve i tako povećao ponudu novca, čime je održao unutarnju monetarnu ravnotežu, ali to može učiniti još samo jednom, u pr­vom tromjesečju iduće godine. Instrument koji je projektiran za jednu svrhu dobro je poslužio za drugu, no njegov doseg je ogra­ničen. Ako se bitno ne promijeni situacija na svjetskom financijskom tržištu, Hrvat­ska mora mijenjati monetarnu politiku ili ćemo doći u financijske probleme.

 

Što treba mijenjati?

Hrvatska prije svega mora osigurati mo­netarnu stabilnost i ravnotežu unutar ze­mlje te poduzeti neke druge mjere koje su dosta radikalne i o kojima ovaj put ne bih govorio da ih ne zazivamo.

 

Mislite li pri tome na promjenu tečaja?

Mislim na to da monetarna politika mora biti usklađena s fiskalnom i gospodarskom politikom. Tek sad se u segmentu otplate duga monetarna politika počela uskladiva­ti s fiskalnom, a dosad nismo imali gospo­darsku, industrijsku, regionalnu politiku, politiku konkurencije kako bi trebalo biti. Zaboravilo se da monetarna politika nije svrha samoj sebi, ona služi razvoju gospo­darstva. Fiskalna politika nije svrha samoj sebi, ona služi razvoju gospodarstvaa i druš­tva. Kod nas centralna banka čuva sebe, i svoje ciljeve ostvaruje bez obzira na to ko­liko to košta ukupno gospodarstvo. Isto to radi i fiskalna politika, fiksiranjem nul­tog deficita zaboravlja se na razvoj druš- tva i gospodarstva. Prvo što treba napraviti jest da monetarnu i fiskalnu politiku stavi­mo u svrhu općeg drušvenog i gospodar­skog cilja a to je standard građana i poveća­nja domaće proizvodnje. To se ne može sa sadašnjim modelima fiskalne i monetarne politike, nego radikalno drugačijima.

 

Hoćete Ii takve promjene predložiti na novom "vijeću mudraca"?

Još nismo ništa počeli raspravljati, ali bio sam jako izenađen sastavom ekonomskog vijeća, jer u nj nisu smjeli ući predstavnici sindikata, poslodavca i banaka.

 

Jeste Ii to doživjeli kao manipulaciju? Ulaskom u vijeće riskirali ste neprilike u vlastitoj stranci i optužbe za političku prevrdjivost?

Još ne mislim da se radi o manipulaci­ji. Ekonomsko je vijeće neinteresna grupa znanstvenika i stručnjaka koji se bave eko­nomijom u općem drušvenom interesu. Na prvoj, konstituirajućoj sjednici pokazalo se da nije tako. Moja ideja je da u njemu bude od 5 do 7 članova, najviše devet ekonomi­sta, jer se u većoj skupini ne može raditi. To što su različitih pogleda ne smeta, dapa­če može biti i poticajno. Ekonomsko vijeće nije mjesto za interesne grupe bez obzi­ra na to što su njihovi interesi legitimni, jer se vijeće time pretvara u gospgdarsko-so­cijalno vijeće s većim stupnjem politično­sti. Nemoguće je voditi kreativnu raspravu u cilju generalnog općega dobra ako imate skupine koje imaju definiran isključivo vla­stiti interes. Što se tiče moje pozicije, moja savjest kao intelektualca i stručnjaka mir­na je.

 

Rekli ste "moja ideja je". Jeste Vi inici­jator vijeća ili Sanader?

- Meni je poziv stigao iz Vlade, možda se ideja rodila na savjetovanju ekonomista u Opatiji jer se dosta pričalo o krizi, izvo­rima, posljedicama i potrebi promjena u ekonomskoj politici. Moramo prebroditi prvi stadij, mora se mijenjati položaj bana­ka, poslodavca i radnika, a u ovakvom vi­jeću svatko će nastojati sačuvati neizmije­njen položaj i poziciju.

 

Ima tumačenja da tako široko sastav­1jeno vijeće služi da bi se odgovornost podijelila s drugima?

- Možda je to bio dio ideje, da se kaže evo ja izvlačim svu hrvatsku pamet. Politika više ne upravlja situacijom u društvu niti  će upravljati, nego će situacija upravljati politikom. Odgovornost za stanje u državi uvijek snosi Vlada, a nakon dva-tri sljedeća sastanka vidjet ćemo može li savjetodavno vijeće ispuniti svoju ulogu ili će služi kao pokriće kreatorima ekonomske politi ke. Bude li samo pokriće, povući ću se.

 

Kakvi su razmjeri krize kod nas?

Matematički gledajući suočeni smo s, dužničkom krizom. Proteklih desetak go­dina hrvatsko društvo živjelo je na dug i da nije došlo do globalne krize, mi bismo se za dvije-tri godine suočili s istim problemima. U dužničkoj smo krizi po definiciji, jer je dug nominiran u stranoj valuti, a kuna nije kon­vertibllna na svjetskom tržištu. Da bismo otplaćivali dug, moramo zaraditi stranu va­lutu, a to ne možemo učiniti jer smo imali sustav koji više troši nego što zarađuje. Ne­minovno nam slijedi dužnička kriza, a zbog potrebe otplate dugova u stranoj valuti na­kon nje i tečajna. Tečajna kriza pretvara se u bankarsku i onda imamo pravu financij­sku krizu. To kroza što svijet sad prolazi ni u nominalom ni u relativnom iskazu nije toli­ka kriza kao naša. Američki dolar kotira na svjetskom tržištu i njega svijet prihvaća po većoj ili manjoj cijeni, ali prihvaća. Europa svoje dugove može plaćati u eurima, Japan isto tako, ali mi ne možemo vanjske dugo­ve plaćati u kunama. Mi moramo proizve­sti robu i usluge i njima plaćati dug  ili plaća­ti nacionalnom imovinom. S druge strane porast kamata za 1 posto nominalno po­većava našu godišnju otplatu duga za 350 milijuna eura, rast kamata za 2 posto diže obveze za 700 milijuna eura. Jedan posto rasta kamata građanima povećava obveze za 1,5 milijardu kuna. Kad stagnira proi­zvodnja i pada dohodak, a vi morate više izdvajati za otplatu obveza, tada standard dolazi u pitanje.

 

Što savjetujete da se izbjegne tečajna i financijska kriza?

Ako bismo sad kreirali mjere, možemo postići to da imamo što manje financijskih šokova, ali u realnom sektoru ne može se ništa bitno napraviti preko noći. U prvom tromjesečju 2009. trebalo bi kreirati mjere za povećanje domaće proizvodnje, koje bi dale rezultat tek 2010.

 

Kakve?

Ove ćemo godine uvesti gotovo 30 mlrd.dolara robe, od čega nominalno možemo  proizvesti l5 mlrd. dolara. Kad bismo od tih 15 mlrd. uzeli samo 20 posto koje smo prepustili uvoznicima, dobili bismo 3 milijar­de dolara, nešto manje od 10 posto BDP-a, koje možemo stvoriti sami. Ako bismo na­pravih takve specifične mjere da poveća­mo proizvodnju, kvalitetu i dignemo efl­kasnost poslovanja, mogli bismo vratiti 20 posto tržišta koje smo nerazumnom politi­kom prepustili uvoznicima. Tada ne bismo imali pad, nego stopu rasta koja bi bila naj­veća u Europi. Bio bi to radikalan zaokret od potpuno nekritičke liberalističke politi­ke; propisane washingtonskim konsenzu­som, kojega se ne drže ni zemlje koje su mu kumovale. Ovo je kriza u kojoj će Hrvatska morati prelomiti službene ekonomske i po­litičke dogme i usmjeriti se na doma6u pro­izvodnju. Rješenje se ne nalazi toliko u po­dručju fiskalne i monetarne politike nego u području industrijske, odnosno sektorske politike i politike regionalnog razvitka, koje zasad nema. Uz dobre mjere ove politike mogli bismo u 2010. godini ostvariti stopu gospodarskog rasta višu od 5 posto, a time i veće plaće, mirovine, dividende, proračun­ski prihod itd. Sve u svemu vratiti standard na uzlaznu, ali puno zdraviju liniju.

 

Na to će se odmah javiti svi da uvodimo protekcionističke mjere, što kao mala ze­mlja ne smijemo?

- Pazio sam što sam govorio: nisam rekao ni supstitucija ni zabrana uvoza, nego sam govorio o mjerama koje će povećati efika­snost i kvalitetu domaćeg proizvoda. Hr­vatsko tržište samo je nominalno hrvatsko, ono je dio globalnog tržišta. Ta politika ide za tim da se borimo za dio globalnog tržišta koji najbolje poznajemo, a to je hrvatsko, bosansko i srpsko. Ne zagovaram da se vra­ćaju carine na granice, da se vraćaju carini­ci, nego sam rekao da iz praktičnih razloga treba poslovati na onim tržištima gdje je najmanji trošak. Puno je manji trošak krei­rati proizvode za bosansko, hrvatsko i srp­sko tržište i puno manja neizvjesnost nego kreirati proizvod za norveško ili švedsko tržište. Ako možemo napraviti korak više da povećamo izvoz, to bolje. Mislim da iz mog programa možemo postići to da 80 posto rasta ostvarimo osvajanjem domaćeg tržišta a 20 posto povećanjem izvoza.

 

Nije li to program s kojim bi išao SDP da ste osvojili vlast? Da Ii ga ustupate Sa­naderu?

- Ne, ekonomsko vijeće nije operativno ti­jelo niti izrađuje programe, nego daje mi­šljenje i poglede na pojedine situacije. Program izrađuje Vlada, a mi smo svoj na­pravili tako što sam obišao tristotinjak po­duzeća i snimio što im treba da proizvod­nju dignu samo 20 posto. Ti su programi dosta detaljni, ali za provedbu trebaju in­stitucije. Glavni je problem Hrvatske neefikasnost državnih institucija i loša organiza­cija. Razradili smo okvir i metodologiju, ali treba izgraditi institucionalnu infrastruk­turu: agencije, direkcije, zavode. Sada smo u situaciji da vlada ne zna gdje je hrvatsko gospodarstvo. Ne znamo kakvaje struktura domace proizvodnje, kakvi su odnosi među djelatnostima, ne znamo odnose domaćih djelatnosti s inozemstvom niti strukturu proizvoda pojedinih djelatnosti da bismo mogli kreirati mjere. Ne znamo proizvod­nost proizvodnih   faktora u pojedinim djelatnostima, ne znamo kolika je proizvodnja po radniku i po jedinici kapitala. Time se bave profesionalci rasterećeni politikom, to je čista matematika, podloga za kreira­nje ekonomske politike, koje nema. Bez te podloge mjere ekonomske politike su pu­canj u kmicu, u crni prostor koji je toliko velik da se rijetko pogodi meta.

 

Poduzetnici traže da država osnuje in­terventni fond. Jeste li za taj potez?

- Takav fond sad je nemoguće formira­ti, njih treba ustrojiti u fazi prosperiteta, a ne sada. Kad bi kriza bila kratkoročna, još bih se i složio s njime, ali njegova je namjena da se zadrži sadašnja struktura gospo­darstva, a moja je ideja da se ta struktura mijenja. Ono što se nije učinilo kad je no­vac bio jeftin i ekonomija bila u uzletu, ne može se nadoknaditi sada. Nastavak hrvat­ske države pred velikim je izazovom u eko­nomskom smislu, restrukturiranje ćemo morati provesti u težim financijskim i gos­parskim uvjetima, a ne napravimo li zao­kret osuđeni smo na dugogodišnje krizno stanje unatoč tome što će se Europa i svi­jet oporaviti. Politički suočeni smo sa situ­acijom da smo ekonomski potrošili državu koju smo stvorili prije 18 godina i trebat će nam sada golema energija, slična onoj pri­likom stvaranja države, da izgradimo gos­podarsko, društveno i političko biće hrvat­ske države.

 

Tko je za to kriv?

Politika. Poliltička nezrelost i politikantstvo doveli su nas u ovu situaciju, svaka politička opcija plašila se hrvatskog suvereniteta. Kad su dobili suverenitet, nijedna opcija nije znala što će s njim. Čim se netko javio da je zainteresiran za hrvatsku imovinu, odmah su svima bila puna usta  liberalizaciie, internacionalizacije, što je bio politički kredo svih dosadašnjih vlada, a to pokazuje nespremnost politike da na sebe preuzme odgovornost za upravljanje.

 

Nedavno, ste rekli da budućnost svijeta ovisi o tome hoće li Amerika mirno pre­pustiti mjesto prve globalne sile iči neće. Možete li to malo pojasniti?

- Sličnu situaciju imali smo pred Prvi i pred Drugi svjetski rat, slično je bilo i kad je En­gleska gubila dominaciju na svjetskim tr­žištima, a ima i nekih sličnosti kad je pro­padalo Rimsko Carstvo... Iz ove krize može se izaći u pravom i krivom smjeru. Povi­jest je puna primjera za to:  tridesetih go­dina prošlog stoljeća Amerika i Njemačka su bile u sličnoj krizi, a znamo kako se ra­splelo. Njemački bum poharao je Europu, američki spasio društvo i zemaljsku kuglu. Ameriku ne može nitko zamijeniti, jedin­stvena je, učinila je puno za civilizaciju i demokraciju. Vodstvo zemlje koja je digla i razvila svijet neponovljivo je, ali ipak taj model je istrošen i svijet više neće ići po istom modelu. Nije više moguće da Ameri­ku sada zamijeni Japan, Kina ili Europa, jer će se međunarodni sustav transformirati prema multilateralizmu. Teško prema bi­polarizmu, Amerika-Europa. Reformu od premoći jedne države prema multilateral­nom sustavu može voditi samo jedna drža­va, a to je Amerika. Ona je u poziciji da dio svoje moći dragovoljno i organizirano pre­nese i pretvori u multilateralizam. Amerika treba biti na čelu država koje traže reformu. Ako to ne učini, kriza će se nastaviti.

 

Može li Kina preuzeti ulogu svjetskog za­mašnjaka?

- Bude li ovo tipična industrijska kriza, a malo je vjerojatno da će biti, Kina će od 2020, najdalje 2025. godine postati u ap­solutnim vrijednostima druga ekonomska sila u svijetu. Medutim njezin razvoj će ovi­siti o potražnji iz Amerike i Europe. I dru­go Kina je toliko različita od ostatka svijeta da ne može svoj način života i rada "izvoziti" u ostatak svijeta. Pored toga, promje­ne ne treba gledati linearno, jer su tu i glo­balno zatopljenje i promjena demografske strukture. Ulazak Baracka Obame u Bijelu kuću nije promjena samo za Ameriku nego i simbolična poruka svijetu da u 21. stoljeću prestaje dominacija bijele rase. Ta je pro­mjena radikalna, a u psihološkom i soci­ološkom smislu SAD je suočen s težom si­tuacijom nego 60-ih godina kad su davali pravo glasa crncima. Društvo mora prihva­titi činjenicu da će Bijelom kućom predsje­dati crnac, a posluga  će biti  bijela. Obama je napravio dodatan korak i oslobodio je silnu energiju ne samo u Americi nego i u Africi koja na najbolji način dobiva potvr­du svog bića. I u Africi će se osloboditi ve­lika. energija kojom treba upravljati. Pro­blema je svugdje, ne postigne li Kina stopu rasta veću od 8 posto neće moći apsorbira­ti milijun radnika koji izrastaju svake godi­ne. Pad proizvodnje u Europi proizvest će socijalne naboje, nije mali problem kad na udaljenosti od 100 ili 200 kilometara posto­je peterostruke razlike u plaći. Kriza će pro­izvesti socijalnu situaciju koja će biti pre­preka provođenju ekonomskih reformi, a u budućnosti će trebati puno više uzeti u obzir socijalno-psihološke elemente.

 

Kriza i kod nas proizvodi jačanje nede­mokratskih procesa, počinje se sankcio­nirati kritika izrečena preko interneta.

- U krizama su društvo i politika uvijek u iskušenju u kom smjeru krenuti. U Hrvat­skoj je problem što politika nije sazrela, mi smo još politički nezreli, politika je ostala u prošlosti, a u kriznim situacijama bit će pogrešno ako se budemo vraćali prošlosti na najružniji način. Stranke koje se ne pri­lagode sadašnjoj situaciji i ne budu imale ideju kako izvesti društvo neće opstati, bez obzira na to kako se zvale. Iz ove krize tre­ba nastati nova gospodarska struktura, ali nastat će i nova politička struktura. Ne smi­je se vraćati u prošlost i pitati tko je Srbin, Hrvat, Musliman, ovo ili ono, u globaliza­ciji koja će donekle biti zaustavljena, jedi­no možete i morate spašavati svoje druš­tvo. Treba štititi sebe, svog susjeda, društvo u cjelini, a moj ulazak u ekonomsko vijeće i ima tu svrhu da shvatimo kako se pomiče granica parcijalnih interesa kad su posrije­di opći i nacionalni interesi.

 

LICITIRANJE IMENIMA TROŠENJE LJUDI

 

SDP je javno stao iza Vas kad ste ušli među Sanaderove sa­vjetnike, no ne vjerujem da im je drago. Jeste li se konzultirali s Milanovićem o tome?

- Ne, nisam se konzultirao, ali sam ga obavijestio. To je bila moja od­luka i moj rizik.

U novinarskim se kuloarima priča o tome da bisteVi mogli biti predsjednički kandidat. je­ste li o tome pričali u stranci?

- Milanović je rekao da ćemo sa svojim kandidatom izaći poslije lokalnih izbora, ali već su se u jav­nosti pojavila neka imena. Sma­tram da je isticanje potencijalnih kandidata već sada trošenje ljudi.

 

Kako Vi zamišljate budućeg predsjednika?

- Kandidat ili kandidatkinja tre­baju razumjeti globalnu političku pa i ekonomsku i financijsku si­tuaciju. Trebaju imati jasnu viziju hrvatskih interesa, imati ideje ka­kve su politike moraju voditi da se sačuva i razvija hrvatsko društvo u nadolazećem svjetskom poret­ku. Predsjednik možda nema ve­like ovlasti, ali ima veliku moć ri­ječi, stvaranja atmosfere.

 

U novinarskim se kuloarima priča o tome da biste Vi mogli biti predsjednički kandidat. Je­ste li o tome pričali u stranci?

Milanović je rekao da ćemo sa svojim kandidatom izaći poslije lokalnih izbora, ali već su se u jav­nosti pojavila neka imena. Sma­tram da je isticanje potencijalnih kandidata već sada trošenje ljudi.

 

 
« Prethodna   Sljedeća »