Hodočašće u Fatimu

Branka Širinić

Laganim hodom u procesiji svo to mnoštvo ljudi  iz raznih krajeva,  različitih jezika i govora nosi svoja nadanja, zavjete i vjeru i utječe se u svojim strahovima i sa svojim željama Gospi fatimskoj uz pjevanje nježnog i jednostavnog pozdravnog refrena . Ave, ave, ave Maria; ave...

Ima neko vrijeme kako zvono crkve naše male župe Sv. Maksimilijana Kolbea odzvoni poznate taktove koje usput nesvjesno pjevušim.  Uz zvuk zvona iz sjećanja izranjaju slike večernje procesije iz fatimskog svetišta. U ovo predbožićno blagdansko vrijeme iz cijelog posjeta Portugalu najbliže je sjećanje na Fatimu.

Fatima je  naselje u središnjem Portugalu , udaljeno dvjestotinjak kilometara od Lisabona prema unutrašnjosti. Ponajprije je to  mjesto hodočašća katoličkih vjernika ali i turističko odredište svjetskih putnika i znatiželjnika. Ono što danas uključuje obilazak Fatime izgleda kao tri  odvojena dijela jednog naselja.

Prvi susret sa Fatimom je ulazak u posve novo naselje u očitoj užurbanoj izgradnji. To je naselje hotela, samostana, crkava i ostalih pratećih objekata za prijem i boravak hodočasnika i ostalih turista. Naselje je doslovno obgrlilo prostor Svetišta a nova gradnja agresivno osvaja krajolik gusto natiskan novim objektima uz prateću buku, užurbanost i sve što prati suvremenu mehanizaciju i tehnologiju.

Nasuprot opstaje „stara“ Fatima koja zadržava jezgro izvornog mjestašca uz umjeren rast naselja kako to već život stanovnika traži. Treći dio je mali zaselak fatimske općine Aljustrel u kojem su rođena djeca vidjelice. Tu se pokušava zadržati, koliko je moguće,  izgled mjesta što bliže godinama djetinjstva djece vidjelica. Do zaselka Aljustrel najljepše je stići šetnjom po Križnom putu i mjestima ukazanja. Put je uređen kao šetnica u nekom dalmatinskom krajoliku: nizak suhozid ili uređen zidić sa svake strane puta, škrta zemlja na kojoj raste kvrgavo i bodljikavo grmlje koje na mjestima prerasta u šumarke hrasta crnike, borova, neobrađenih maslina ali i sve više obrađenih maslinika. Ono što dopunjuje tamošnje šumarke je još hrast plutnjak i eukaliptus. Eukaliptus premda nije ovdje autohton, voli Portugal a šumarski stručnjaci nam rekoše  da je rasprostranjenost te biljke  jedan od dokaza škrtosti tla tog područja.

Prisjetimo se zašto toliko ljudi u svoja izletnička odredišta želi uvrstiti hodočašće u Fatimu. Godina je 1916. Malo mjestašce Fatima i još manji zaselak Aljustrel. Siromašan kraj, siromašni ljudi uglavnom neobrazovani, mnogi  nepismeni, žive nešto malo od poljoprivrede, više od stočarstva. Logično je da je najčešća a često i jedina literatura molitvenik i koliko toliko redovno okupljanje stanovništva u mjesnoj crkvi. Iz tog proizlazi i svaki svjetonazor i način razmišljanja, življenja i ponašanja. Djeca vidjelice su Jacinta od sedam godina i Francisco Marto od devet godina (brat i sestra) i Lucia dos Santos od deset godina, bliska rodica i prijateljica Jacinte i Francisca. Djeca su zadužena za čuvanje ovaca u okolici svog doma,  pa  uz svoju pastirsku obvezu sve ostalo je igra kao i svoj djeci uvijek i svugdje.

Tijekom te 1916. godine bez prethodne bilo kakve  najave, ili ju djeca nisu uočila, ukazuje im se Anđeo kao glasnik Gospina ukazanja i to tri puta na njima poznatim i bliskim mjestima. Anđeo ih je poučio neke molitve, najavio Gospino ukazanje i podario im  Tijelo i Krv Gospodnju kako kazuju djeca. Gospa se djeci ukazivala tijekom 6 mjeseci 1917., od svibnja do studenog svakog 13. u mjesecu(s iznimkom ukazanja 19. kolovoza obzirom da je policija spriječila dolazak djece na mjesto ukazanja).  U cijelom tijeku  događaja kod ukazanja,  ponavlja se i ovdje vrlo sličan obrazac ponašanja svih sudionika: strastvena uvjeravanja vidjelica u istinitost svojih doživljaja, zaprepaštenost, strah i nesnalaženje roditelja , rodbine i susjeda ,  nevjerica i suzdržanost Crkve i izrazita agresivnost i neprimjerena  primjena represije državnih vlasti prema djeci.

Gospa se ukazivala uvijek na istom mjestu iznad jedne omanje česmine (hrasta crnike), razgovarala je uvijek samo sa Luciom, Jacinta ju je vidjela i čula, a Francisco samo vidio. Kako su djeca bila izložena nevjerici, ruganju , kažnjavani od okoline i vlasti, Lucija je zamolila Gospu za neko „čudo“ kao dokaz i Gospa je najavila čudo prilikom posljednjeg ukazanja u tom nizu od 6 mjeseci te 1917. godine. To je poznato „čudo sunca“  kojem je prisustvovalo preko 50-ak tisuća ljudi, novinara, predstavnika crkvenih i državnih vlasti.  Gospa je između ostalog najavila djeci slikom i rječju vrlo brzi odlazak Jacinte i Francisca sa ove životne ravni „ k sebi u nebo“ ali i dug i mukotrpan ostanak Lucie kao Gospine glasnice poruka narodima svijeta, zadataka koje moraju izvršiti crkveni poglavari ali i posljedica izvršavanja ili neizvršavanja Gospinih savjeta.

Gospa u svojim porukama, upoćeno govoreći, moli usredotočenost na  etičnost življenja  u svakodnevnom ponašanju, privrženost duhovnosti kao temeljnoj odrednici čovjeka i svakodnevnom prakticiranju takvog svog životnog određenja kako bi ljudi lakše uočili i izbjegli  opasnosti novog pohoda bezvjere i anti duhovnosti ukazujući na glavnog promicatelja sveukupnosti te ideologije: komunizam Rusije.Gledajući unazad tijek događaja posljednjih gotovo stotinjak godina od fatimskih ukazanja i objavljena sjećanja naročito sestre Lucie, tako se i ostvarilo.

Vratimo se u Fatimsko svetište. Tijekom dnevnih šetnji, neopterećeni prevelikom užurbanošću zahvaljujući ležernom dnevnom rasporedu našeg patera Ivana MIškića , imali smo vremena obići mjesto, prisustvovati misama, razgledati obje crkve i pastoralni centar, pokupovati sitne neizbježne uspomene i darove, svatko prema svojim afinitetima. Kasno navečer gotovo svi hodočadnici i ostali dolazili bi na večernju procesiju u Svetište. Prema Svetištu dolazili smo kroz mali uređen i održavan park-šumarak sa nekoliko visokih stabala uobičajenih tamošnjih vrsta:hrast crnike i plutnjaka, borovi, eukaliptus i masline. Iz njihovih krošnji razliježe se vrlo glasan cvrkut ptica koji na tom dijelu nadglasava žamor mnoštva u Svetištu.

Svetište je od male prvotne kapelice, izgrađene još 1918., godine naraslo na veliki prostor  gdje su  osim novog nadgrađa nad prvotnom kapelicom, na dvije nasuprotne uzvisine izgrađena crkva Gospe fatimske od sv. Krunice i posve nova crkva Sv. Trojstva.Večernja procesija koja nam je bila draga završnica svakog dana boravka u Fatimi, kreće iz kapelice i odvija se u dva vijugava reda između dviju crkava.

Prostor Svetišta , premda krcat hodočasnicima utihne, a svi osjećamo blagost i spokoj jer upravo ti osjećaji izviru iz mnoštva ljudi. Ostavili smo svakodnevnu poslovnu strku, krvave i okrutne filmove i još krvaviju stvarnost, nakaradne izmišljotine  za neprestanu agresiju na dušu i um. Nastojimo,  bez obzira na osobnu svjesnu predanost vjeri, biti prijazni, uvažiti svačiji tuđi razlog dolaska makar ga i ne znali.  Osvrćemo se s razumijevanjem a ne prezirom, naročito na hodočasnike koji dolaze do Svetišta na koljenima uzdajući se i vjerujući u svojoj tegobi  Gospi fatimskoj.

U procesiju, kroz prostor male kapelice prvo dolazi osvijetljen križ iza kojeg se formira kolona vjernika sa upaljenim svijećama, zatim osvijetljen  kip Djevice fatimske načinjen prema opisu sestre Lucije. Kip Djevice nije velik, stoji na oblačiću, zaogrnuta bijelim plaštem, lagano nagnute glave koju su 13. svibnja 1946.  okrunili povećom skupocjenom krunom. Kasnije, u krunu je ugrađan metak poslije atentata na papu Ivana Pavla  II. Poznato je da je karizmatični papa Ivan Pavao II vjerovao kako mu je upravo  Gospa fatimska  „sačuvala“ život u tom atentatu.

Laganim hodom u procesiji svo to mnoštvo ljudi  iz raznih krajeva,  različitih jezika i govora nosi svoja nadanja, zavjete i vjeru i utječe se u svojim strahovima i sa svojim željama Gospi fatimskoj uz pjevanje nježnog i jednostavnog pozdravnog refrena . Ave, ave, ave Maria; ave...