Božić pred vratima

...Došla  raskošna jelka sa  svim mogućim ukrasima, došle  jaslice, obilje kolača i hrane, i darova za sve. Ali, nikad  više one čarolije, onog ushita, onog nečeg neponovljivog što je vidio  mali dječak u svojoj prvoj Božićnoj noći. Ona mu  osta utisnuta u svijest, kao  mjerilo  za sve ostalo u životu. Kao nešto neponovljivo i neizrecivo...

                                   *                      *                           * 

I nakon toliko godina nije teško vratiti slike iz djetinjstva. Malo selo u podnožju brijega. I zvjezdano nebo. Božić. Badnja veče. Dugo i nestrpljivo iščekivana. Snježna bjelina u  noći i blaga titrava svjetla kroz prozore seoskih kuća. Sve je  tiho i tajanstveno. Samo pokoji lavež i poneko dozivanje. Svi su u kućama. Molitva. Slama na podu. Sa zida svjetiljka lije treperavu svjetlost. Razjarcana vatra  u starom  šparetu u kutu i razigrane sjene na zidovima. Miris kruha i  kolača. Badnjaci.

- Dobro vam došlo badnje veče.

- I s tobom zajedno“.

Idemo u štalu.  S upaljenim svijećama.  Mater škropi svetom vodom i moli.

- Koja je ovca ušla prva?  Aha. Zrna.  

Dobija vina iz bukare i otresa glavom. Ne paše joj. Obilazimo i ostalu stoku. Molitva. Blagoslov. Vraćamo se  u kuću.  U mraku isprobavam svjetiljku koju sam dobio od brata. Na baterije. Tri svjetla: crveno, plavo, žuto. Zamisli, tko je  bogatiji od mene? Ne bih je dao ni za što na svijetu.  Pa valjanje po slami: nalazim oraščić.  Pa novčić. Majko mila, kakvo bogatstvo. Mater stavlja kruh na okrugli stol. Vruć, tanak, ukrašen križićima: srića. Svatko dobija svoj komadić sriće.  I malo vina iz one iste bukare iz koje je pila Zrna. Uh, meni je jako, jako gorko. Opet molitva. Svi se spremaju za polnoćku. A ja se držim slame na podu. I mislim na kolače, koje ne smijem probati do ponoći. Onda ću moći do mile volje.

I ponavljaju se takvi moji  Božići. Uvijek isti, uvijek lijepi, sveti. I mistični. Kako rastem, moj radijus kretanja postaje širi. Ulazim i u druge kuće zajedno sa svojom malom družinom.

- Dobro vam došao Božić i porođenje Isusovo.

- I s tobom zajedno.

Cijelo je selo naš dnevni boravak. Nude nas kolačima, orasima, lješnjacim. Ponekad, kad pretjeramo  potjeraju nas, ali to nama nije ništa. Za koji čas smo opet tu,   kao svoji  u svom. Jedino u tim ranim  slikama Božića  ne vidim oca. Često je bio otsutan, negdje na poslu, ili na putu. Možda je majka za to bila onako ozbiljna. 

I onda je došla električna struja. Umjesto žutotreperavog svjetla petrolejke na zidu zablještila  žarulja.  Rasvijetlilo se i čitavo selo. Nestalo onog mraka u kome si mogao vidjeti sve što si pomislio i  htio. Nestalo badnjaka i slame, nestalo ovaca i procesija sa svijećom voštanicom  i s njima sve one čarolije i ushita. I molitva se nešto smanjila.

Došla  raskošna jelka sa  svim mogućim ukrasima, došle  jaslice, obilje kolača i hrane i darova za sve. Ali, nikad  više one čarolije, onog ushita, onog nečeg neponovljivog što je vidio  mali dječak u svojoj prvoj Božićnoj noći. Ona mu  osta utisnuta u svijest, kao  mjerilo  za sve ostalo u životu. Kao nešto neponovljivo i neizrecivo. Kako je to moguće? Pa danas bi se  samo sa sažaljenjem osvrnuli na takve  prilike, takvu bijedu.  Odgovor  je možda u tome što se radi upravo o doživljaju  djeteta.  Ali, zar nam i to ne govori kako je istinska sreća ipak moguća, da  uopće nije povezana s materijalnim, s  raskoši. I da je tu sreću moguće uhvatiti jedino očima i srcem  djeteta?  

A kako to postići? Naizgled teško. I nemoguće.. A možda i nije. Zar nije dovoljno vidjeti čuđenje i sjaj na licu  djeteta  pred nekim novim jaslicama, ili nekim drugim enigmama našeg svijeta, pa  da i sami  postanemo dijete. A onda smo blizu istinske sreće.

A.Bukovac.