NASLOVNICA arrow U POTRAZI arrow Tajna patnje i Uskrs
Tajna patnje i Uskrs PDF Ispis E-mail
Administrator   

(...) Bol nije samo problem i patnja, nego i tajna. Čini se da svi pokušaji osvjetljivanja te tajne završavaju uvijek istom nedoumicom i nejasnoćom. Kao da se vrtimo u začaranom  krugu, a svi napori kao da nalikuju pokušaju da uzoremo more (...)  Ne propustite izvanredan tekst dr. fra Ivana Ivande  iz Naših ognjišta  koji promišlja o tajni i  smislu patnje. 

 

 

Lijep i informativan tekst o proslavi Uskrsa u Hrvata.

http://www.hic.hr/uskrs-hrvata01.htm

 

 

Bol i uskrsna milost

dr. fra Ivan Ivanda, Naša ognjišta

Teško je i mučno živjeti u svijetu punome zla i pat­nje, pogotovo kada im ne nazrijevamo nikakva smisla. Sva se dramska umjetnost - od svoga početka u staroj Grčkoj do danas - bavi problematikom bolne tragičnosti ljudskoga postojanja, te upri­zorenjima na pozornici pokušava dokučiti onaj krajnji smisao koji bi čovjeku-gledatelju pomogao u pre­vladavanju očaja i beznađa. Jer, ž­vot je nepodnošljiv ako uslijed bola, bolesti i smrti ne dobivamo odgo­vora na opravdano pitanje "zašto?": zašto trpim, zašto je nebo moga života tako mračno, zašto moram umrijeti, zašto je ovaj bolan "križ" dopao baš mene?

Traženje odgovora

Nema čovjeka koji, suočen s patnjom, nije iz dna duše zavapio za bilo kakvim pojašnjenjem. Prije nego prihvatimo ili gnjevno od­bacimo vlastiti bolan usud, pojav­ljuju se pitanja koja traže odgovor. Nekoliko dana prije svoje smrti jedan je od najznačajnijih teologa 20. stoljeća, Romano Guardini, u jednome razgovoru rekao: "Kada se s onu stranu groba nađem na Božjemu sudu, neću dopustiti da Anđeo smrti bude onaj koji samo pita, a ja opet samo onaj koji odgo­vara. I ja ću ondje pitati njega! Pitat ću ga ono na što mi nijedna knjiga, pa ni sama Biblija, nije dala odgo­vora; ono, što mi nijedna dogma ni sveukupno crkveno učiteljstvo tijekom svih stoljeća nije protu­mačilo; ono što nijedna filozofija i teologija - a najmanje moja vlastita - nije uspjela riješiti... Da, pitat ću: zašto čovjek do spasenja dolazi pre­ko bolnih stranputica patnje? Zašto nam je život zagorčen izobiljem za­bluda i nasilja? Zašto toliki nevini bolno stradavaju pod udarom zla?... Nadam se da ću ondje konačno čuti odgovor!"

Bol, dakle, nije samo problem i pitanje, nego i tajna. Čini se da svi pokušaji osvjetljivanja te tajne za­vršavaju uvijek istom nedoumicom i nejasnoćom. Kao da se vrtimo u začaranu krugu, a svi napori kao da nalikuju pokušaju da uzoremo more. Mnogi se pak promišljatelji čovjekove zbilje protive tomu da ovaj ozbiljan problem, koji poga­da samo središte života, svodimo na tajnu (reductio in mysterium). Tada se, naime, zapravo bježi od problema i jednostavno ga ostav­lja onakvim kakav jest. To je olako prihvaćanje golih činjenica i protivi se dostojanstvu i veličini ljudskoga uma koji želi ispitati zadnje uzroke i dati jasne i razgovijetne odgovore.

Tajna bola 

No, je li to naš um doista sposo­ban ostvariti? Premda svakoj tajni treba prilaziti s težnjom da dublje u nju proniknemo, ipak ona u svojoj biti uvijek ostaje skrivena i nedostu­pna. Kada bismo je posve razotkrili, ne bi više bila tajna. Tajna bola jed­na je on onih koje nas najviše izazi­vaju i uznemiravaju, jer ih osjećamo na goloj koži, svakodnevno, uvijek iznova. Bez bola jednostavno nije moguće živjeti. To je uvidio vrsni književnik William Faulkner, kada je naočigled ovoga pra-fenomena, koji nam se toliko uvukao pod kožu da smo se na nj gotovo navikli, jez­grovito rekao: "Ne možeš podnijeti misao da te jednom neće boljeti".

Možda nas više od fizičkoga iskustva bola muči pomisao da mu ne možemo otkriti zadnje uzroke i posljedice. Pred ovom smo zagonet­kom jednostavno nemoćni, nismo joj dorasli. Tu je pred nama pre­preka koju ne možemo preskočiti. Drugi jedan književnik, Heinrich Boll, govori o jezičnoj nedostatno­sti u izricanju iskustva bola. Kada treba izraziti proživljeno, osjećamo da zakazujemo. Sve što govorimo blijedo je, površno i nevjerodostoj­no u odnosu na pretrpljenu bol. Sa svakom riječju, sa svakim opisom, iskusujemo nov bol zbog nemoći da predočimo drugima ono što nas je tako duboko i potresno obilježilo. Jezik je zatajio.

Je li užas koji je netko proživo moguće priopćiti? Je li uopće po­trebno o njemu pričati? Slušatelj trese glavom, zgraža se, pokušava shvatiti, ali je sve to daleko od nje­gove svijesti. Na neki način, proživljena  bol doživljava sramotu kada je podastiremo onomu tko je ne može ili ne želi shvatiti. Kao da tada po­staje bezazlena, otrcana, suvišna. Primo Levi, koji je iskusio strahote koncentracijskoga logora, navodi riječi jednoga zlikovca koji je kraj­nje cinično savjetovao svojoj žrtvi da slobodno ode i ispriča sve što je doživjela - svijet joj neće povje­rovati. Neće se moći uživjeti, neće shvatiti, neće prihvatiti. Jedino ja  sam poznajem bezdan svoga bola. Užas koji sam proživio opire  seprikazivanju, ponovnomu oživljavanju, ne da se više reproducirati u svojoj sveukupnosti. Ja pamtim, ja i dalje propaćujem to pamćenje, čuvajući od zaborava ono pretrpljeno,  premda bih ga možda najradije zauvijek pokopao. Drugi ima svoju bol. Svoje neotuđivo iskustvo.Svatko je  tu sam kao i u smrti. Patnja je nešto krajnje osobno, i svatko ju drugačije doživljava i proživljava. No,  činjenica je da smo na ovaj ili onaj način svi uronjeni u beskrajno more patnje. Biti-na-svijetu znači morati izdržati život obilježen  i isprepleten bolom.

Bog i patnja 

Bol koji potresa našu egzistenciju izaziva u nama pobunu, prosvjed. Ako je Bog dobar i milosrdan, ako je njegova bit ljubav, kako  može dopuštati bol, koji je često tako užasan i upravo  beznadan. Poznat je i često navođen primjer  Ivana Karamazova iz romana Braća Karamazovi F. M. Dostojevskoga.  Rastrganost svijeta, njegov nered, nepravda i mnogostruka patnja navode Ivana na pomisao da je Bog nemoćan. Njegov mu svijet, koji je stvorio, baca pred noge kao hrpu krhotina. Još nekako može pojmiti patnju odraslih, jer su zli, ali kako  objasniti patnju nevine djece, koja nisu "spoznala dobro i zlo“? Vraća Bogu "ulaznicu za raj“, jer  se ne može pomiriti s  tom činjenicom.

Drugi lik, Kirilov, iz romana Demoni, prigovara Bogu zbog činjenice Kristove patnje. Krist je bio  najveći čovjek na cijelojzemlji, utjelovljenje onoga za što treba živjeti. Cijeli planet, sa svim što je na njemu, bez ovoga je čovjeka  čista ludost. Ni prije ni poslije njega nije bilo njemu sličnoga... Ali, ako je tako, ako prirodni zakoni nisu poštedjeli ni ovoga  jedinstvena čovjeka, nisu imali milosrđa prema njenu, onda je sve laž.  Ne može shvatiti da da Bog može dopustiti ubojstvo najpravednijega, najnedužnijega Čovjeka.  Odvraća se od Boga. Postaje nihilist. Jedini izlaz iz okrutne drame u koju smo gurnuti jest u tomu da se  odvažimo ubiti sami sebe. Onaj tko se odvaži na taj čin, svjesno i slobodno, pobjeđuje ovaj praazan i ništavan svijet, odlazi iznjega  kao slavodobitnik. To je neka vrsta  metodičkoga iskorjenjenja  bola i samoga Boga iz čovjekova svijeta uz cijenu same čovjekove egzistencije. Podsjeća nas na sve rašireniju praksu „eutanazije" (blage smrti), što je prikraćivanje bola, zadavanje smrti da bi se čovjeka patnika  poštedjelo dalje suvišne  patnje.

Da ne bismo upali u zlokobnu mrežu vječnoga prosvjeda, koji iza sebe ostavlja samo još veću gorčinu i bol, neophodno smo upućeni ­na Božji vlastiti odgovor. A Bog  nema drugoga odgovora osim“ludosti križa“. Odgovor riječima i pojmovima nije dan. Nigdje u Pismu  nećemo naći raspravu o patnji u kojoj bi se pojašnjavalo njezine uzroke i razloge. Umjesto toga kaže se: „Ni Sina svoga jedinca ne poštedje, nego ga predade za nas".Predade, komu? Ljudima bez milost­i i bez savjesti. Predade, čemu?  Javnoj sramoti, poniženju, nemoći  i bolnoj okrutnoj smrti. Raspeti je Krist križuvjerodostojan  i  očit odgovor na pitanje koje odjekuje tijekom svih vjekova  ljudske povijesti­. „Pitanje upućeno Bogu bijaše tako nečuveno da je jedino  Božji sin  moga odovoriti na nj:  on to ne čini dajući objašnjenja, nego darujući svoju prisutnost, u skladu  s riječima evanđelja: „Nisam došao razumski objašnjavati, raspršivati sumnje, nego ispunjati...“Sin božji nije došao dokinuti patnju, nego patiti s nama, nije došao ukloniti križ nego se sam na njemu ispružiti. Od svih posebnih povlastica čoyje­čanstva Bog je za sebe izabrao samo ovu" (P. Claudel).

Preko bola do spasenja 

Ako Isus polazi pred nama i „ za nas" (pro nobis) svojim putem boli (via dolorosa), onda to znači da je Bogo-Čovjek prihvatio bol kao sredstvo spasenja, da je svu njegovu oštrinu i težinu propatio u svojoj duši i u svome tijelu. Tako patnja više nije uzaludna i prazna, nego je zadobila posve nov i da­lekosežan smisao. Ako trpi Krist, nevini Jaganjac, i patnja nas ljudi, koji nismo nevini, pridružena nje­govoj patnji, postaje nešto dobro i uzvišeno, iako i dalje ostaje "bolan trn u tijelu svakoga od nas" Bog je na strani onih koji stradaju. On nije ravnodušni promatrač, izvan ili iznad ljudske drame, nego je „okusio gorčinu našeg umiranja“ (Hebreji 2,9), „izučio poslušnost u školi našega stradanja“ (Heb 5,8)

Nije trpljenje samo po sebi bo­žansko, ali je zadobilo nedokučiv, ali stvaran, božanski smisao. Naše trpljenje, prihvaćeno u vjeri, lju­bavi i nadi, može biti po-božno, a kao takvo i spasonosno. Stoga je Ivan Pavao II. govorio o spasono­snome trpljenju (salvifici doloris). Bog u Kristu za svakoga od nas ima oko i srce, poglavito u časovima teških kušnji i velikih boli. Upravo tada, kada mislimo da smo posve sami, napušteni i prepušteni sebi ("Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?"), prisutnost je raspetoga Krista najizraženija. Potrebna je samo svijest o tome da sudjelujemo u najuzvišenijemu otajstvu-nalogu koji je nama ljudima povjeren na ovoj zemlji: "Nadopunjati ono što nedostaje Kristovim patnjama" Ne kao da bi Kristova muka bila nepot­puna, nego se ona po našoj "muci" želi nastavljati u prostoru i vremenu, ostvarujući svoje plodove po čovjeku za čovjeka.“Dana vam je ne samo milost da vjerujete u Kista, nego i da trpite za nj“ (Fil1,29).

Stoga Kristove riječi "kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi" (Iv 12,32), zapravo znače da se istinsko uzdignuće čo­vjeka događa kada je suobličen Raspetomu, kada je poput njega ponižen i nemoćan, satrven bo­lom i teretom života. "Tko hoće biti moj, neka uzme svoj križ. Molitva koju Kierkegaard upućuje Kristu uzdignutome na križ, bolni je vapaj svih nas u našoj zemalj­skoj izgubljenosti: "Gospodine Isuse Kriste, mnogo je toga što bi nas natrag vuklo: pusti poslo­vi, isprazna zadovoljstva, brige za bezvrijedno; mnogo je toga što bi nas u malodušje vratilo: ponos koji se odveć boji da bi prihvatio pomoć, kukavna bojažljivost koja se povlači sve do u svoju propast, strah grijeha koji bježi od čistoće svetoga, kao što bolest bježi od li­jeka. Ali ti si ipak najjači - utoliko nas jače privuci k sebi"

Uskrsnuće — ulazak u slavu 

Uskrsnuće je ulazak u slavu. Iz bola u vječnu radost. Krist je prvi, a svi koji ga prate u muci, postaju dionici njegove proslave - uskrsnuća. "Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi da uđe u svo­ju slavu?" Uskrsno sunce izlazi nad morem čovječje patnje, ali to more i dalje ostaje. No, sada mi njim plovimo na lađi koja se zove "uskrsna nada" Cilj i odredište ove mučne i tjeskob­ne plovidbe jasno su označeni na našoj karti.

Međutim, uskrsnuće nije samo pridržano budućnosti. Ono se već sada treba događati. Izići iz groba grijeha, osobne zloće - to je uskrsnuće. Ne nanositi više bol bližnjemu - to je također uskr­snuće. Oprostiti drugomu što mi je nanio bol - istinsko je uskrsnuće, kako to divno izriče sljedeća priča koja se zove Uskrsna milost: Kralj je u uskrsno vrijeme održavao velik skup za pomilovanje. Pred njega dolaze mnogi ljudi koji se optužu­ju za svoje pogrješke. Kao simbol milosti koju kralj pokazuje, pred njim stoji velika upaljena svijeća. Posljednja istupa neka žena koja se optužuje zbog preljuba. Toliko je obuzeta svojom krivnjom da misli kako za nju više ne može biti milo­sti, te sama gasi plamen svijeće. U tome času iz mnoštva naroda izla­zi muškarac i pali svijeću. Kralj se rasrdi: "Tko se to usuđuje upaliti moju  svijeću milosti?" Na to muškarac odgovori: "Ja to smijem, ja sam njezin muž“.

Svaki se bol, kakav god bio – ako je pridružen Kristovu križu – na kraju preobražava u uskrsnu milost.

 
« Prethodna   Sljedeća »