Malena mjesta srca moga

... Granicu prelazimo u Vinjanima Donjim. I s jedne i s druge strane samo mahanje rukom i pozdrav: „Sretno“.   “Granice su da se pređu“, pjeva fra Šimun Šito Ćorić. Ova granica siječe živo hrvatsko tkivo. Koliko je samo mladih života u domovinskom ratu izgubljeno u nadi da te granice više neće biti? Koliko razočarenja?  U Sovićima Pero je malo odrijemao u autu, pa smo se sačekali u Grudama. Ksenija je htjela  posjetiti trgovački centar, ali  to nisam ozbiljno  shvatio.  Možda se malo i naljutila ...

                                       *                    *                      *          

Polazak u dovoreno vrijeme, sedam sati ujutro. Sunce je već visoko poskočilo. Ostavljamo prelijepu pakoštansku rivu s koje nas ispraća ozbiljni portret našeg  junaka Ante Gotovine koji već treću godinu u haškoj uznici plaća našu slobodu. Jesmo li to zaslužili?  Ponovo na okupu staro društvo – Lj. i ja , te naši prijatelji Ksenija i Zvonko. Cilj: odiseja po Hercegovini. Sat  vremena vožnje po najboljoj autocesti i već smo preko staroga  triljskog mosta na rijeci Cetini. U debeloj hladovini  ispred  stare kamene kuće uređene u lijepu gostionicu, ispod guste krošnje kestena, čekaju nas Pero, Branka i Ana. Oni su krenuli iz svog Drniša gdje su s prijateljima Grbinima proveli desetak zabavnih kišnih dana.

Prije daljeg putovanja  - najkraće upoznavanje: svi smo  Zagrepčani po osjećajima koje njegujemo prema gradu za kojega smo životno i  sudbinski vezani, ništa manje od Milčeca s  Bukovca, ili velikog gradonačelnika  Bandića iz Mamića, ali s duboko utisnutom memorijom prvih koraka učinjenih po ravnici slavonskih Andrijevaca (Zvonko, profesor koji je odgojio generacije šumara), po gajevima Dubravica kod Skradina (Ksenija, bez koje njen Zvonko ne bi  bio to što jest), po kršu i kaletama Drniša (Pero, šumar,  koji je najzaslužniji da od zagrebačkih  šuma nema ljepših), po najljepšim podsljemenskim brežuljcima što se zovu Šestine (Branka, profesorica umjetnosti),  te po najljepšim šumarcima i proplancima mjesta koje stalno gleda prema suncu pa se za to jednostavno zove Prisoje, a pred kojim se sada ljeska najveće umjetno jezero u Europi – Buško jezero (ja A. i moja jedina, cvjetnog imena,  Lj., bez koje ne bi ni bilo ove „Odiseje“).

Ostavljamo  iza sebe opjevano  Sinjsko polje  s pogledom  na  Cetinu koja nedaleko zamiče u  uskom kanjonu, iznad kojega visoko gore  bdije  poput ptice sitna  silueta crkvice. Rastuži me pomisao  na lijepoticu  Kristinu Šušnjaru iz ovog kraja, kojoj neshvatljivo Zlo u ovim prostorima ljepote,  dobra i mira  zaustavi životnu pjesmu. Dobrom magistralnom cestom  prolazimo pitomim krajem, pozdravljamo Čaporice, Ugljane (sjetim se pokojnog prijatelja Ivana Vukadina koji se toliko veselio kad bi sa svojom Milom svakog ljeta  išao u svoje rodno selo), zatim  Konte, Cilige i mnoge druge, pa Cistu Provo, Lovreć i evo nas u Imotskom.

Imotski

O Imotski, Imotski! Što je to što ti imaš a druga mjesta nemaju? Otkud ta vitalnost i  žilavost  tvoja i tvoje djece? I snalažljivost i  domišljatost  i mudrost? I ponos?  Šta bi bila Hrvatska  bez tvojih ljudi?  Bez Ujevića i Tina i  Mate, bez Vlade Gotovca,  bez Mate Marasa, Ivana Raosa, Petra  Gudelja, Milana Ivkošića, Josipa Jovića? Bez  Antuna Vrdoljaka? Bez  doktora Petra Jukića iz slavnih Runovića koji je na svoj način  neumorno radio na  poboljšanju  demografske slike  umiruće Hrvatske?  Bez Ike Bitange koji sam samcat na malom jedrenjaku, onako odšale preplovi Atlantik. I bezbroj drugih znanih i neznanih. Gdje god bili da bili  vi ste vi - ponosni, svoji, Imoćani.

Skaline u

(...) Na sedmera vrata dođe i prođe sve imotsko: Sunce i Mjesec, jata ptica selica i zvijezda, vjetri i oblaci, vuci i poskoci, munje i vile, zemaljske i podzemaljske vode. Dođu i prođu ljudi (...)  piše Petar Gudelj u poemi Vrata od Imote. (...)Ako si odlučio u nju doputovati, u njoj se roditi, u njoj umrijeti, kako ćeš naći Imotu? Kako su je tisućama godina nalazile divlje guske i ždrali? Na pola svoga nebeskoga puta, između modrog i bijelog polarnog leda i Modrog i Bijeloga Nila, ugledali bi Modro i Crljeno jezero, Prološko blato i zajezerano Imotsko polje, cijelo pretvoreno u blato i zvano Blatom, zalepršali velikim krilima između okopoljskih brda i sela, prosuli miris polarnih predjela, polarnih zvijezda. Na prostranim i mekim krilima donosili prostrane i meke polarne snjegove. U ta vremena divljih gusaka i ždrala, u Imoti zapadali duboki snijezi, pa su Imotsku krajinu mogle prelijetati samo divlje guske i ždrali. Mogli je pretrčavati samo vukovi-duhovi. Vile i vilenjaci. I mladi, viloviti Imoćani (...)  

Pronađite cijelu poemu na ovim stranicama , ili otvorite  http://www.imotski.net/put.html

Prvi cilj: Modro i Crveno jezero. Lako nalazimo put kroz središte grada.  Ja i Lj. smo tu  domaći, a našim prijateljima je prvi put. Svi smo zadivljeni. Zastrašujuća ljepota. Duboko dolje modri dragulj  jezera iznad kojega se  izdižu strme litice. Od jezera puca pogled na cijelo imotsko polje  sa svojim livadama, vinogradima i šumarcima, dok na horizontu prema moru gospodari grandiozno  Biokovo.   Oprezno se spuštamo  prema jezeru lijepo uređenim puteljkom, ali samo kratko. „Lako je dolje, ali kako nazad“ šali se  gospodin iz susjedne grupe.  Za ovaj put dosta, drugi put ćemo dalje. Oko staze  na strmini  prema kamenoj  kuli   iznad nas ledina osuta kukurijekom i ponekim kaktusom. U zraku mirisi bora i  smilja. Ja i Ana snimamo...Valjda će nešto i uspjeti. Provjerite u Galeriji MS. „Zašto se malo zna o ovim ljepotama? Zašto se više ne piše o tome? Zašto se to bolje ne prezentira turistima? Zašto se ne naplaćuju ulaznice?“ razmišljaju  naši prijatelji. Ja se pokušavam sjetiti legende o nastanku jezera, o  Gavanu koji je tlačio svoje ljude pa ga je  Bog kaznio  i dvori mu se propuntali. Pripremajući se za ovaj  put pretraživao sam malo na velikoj mreži i  nešto izdvojio, ali  u vremenskom tjesnacu nisam stigao isprintati. da pročitam prijateljima.

023.jpg 2

(...)Vrlo blizu Imotskoga, uza sam rub gradića, nalazi se Modro jezero. Narod mu je dao ime zbog modre boje njegove vode. Modro jezero ima oblik bubrega. Duži mu je promjer sjeveroistok-jugozapad (oko 800 m). Širina koleba od 250 do 400 m. Dubina ponikve mjerena je više puta jer se do površine vode lako dolazi lijepo gradjenim puteljkom. Prije nego se rekne o dubini, treba naglasiti da je obod otvora ponikve nagnut te je prema najnovijim mjerenjima južni najniži 386 m nadmorske visine, a sjeverni najviši 527,7 m nad morem. Dno je najniža točka, na koti 239 i 241 m. Prema tome, dubina je ponikve od najviše točke oboda do najniše točke 288,7m (527,7 - 239 = 288,7) a od najniže točke oboda do najniže točke dna 147m (386-239=147). Razina vode penje se za kišnih dana obično do 329 m nadmorske visine(...)

(...) Oko 1 km podalje od grada, u sjeverozapadnom pravcu, nalazi se drogo imotsko jezero - Crveno. Ovo je ime dobilo po crvenkastim stijenama koje čine obod jezera. Okruglo je kao neki orijaški zdenac pa se čini da je umjetno. Obod mu je, kao i u Modroga, takodjer nagnut od sjevera prema jugu. Sjeverni ima nadmorsku visinu prema koti 522,9, juzni na 425,4 m. Najniza je tocka dna bila na koti 4,1 m. Prema tome, dno Crvenog jezera nalazi se samo oko 4 m nad razinom mora. Najveća je izmjerena dubina vode za nižeg vodostaja bila 250,5 m, a najveća izmjerena dubina ponikve, tj. razmak izmedju najvise točke oboda i najniže točke dna 518,8 m, dok je najmanja, tj. razmak izmedju najnize točke oboda i najnize tocke dna 421,3 m. Duži promjer otvora iznosi oko 300 m, kraci oko 200.(...)

detaljnije http://www.imotski.net/cj.html

Nakon obilaska jezera, puni dojmova vraćamo se u grad. Ispred lijepe franjevačke crkve srećem kolegicu s posla i na trenutak  se vraćam problemima  koje sam  upravo uspio potpuno  potisnuti. Skrušeno ulazimo u  praznu crkvu, uglavnom turistički razgledamo monumentalne plohe i volumene, klanjamo se pred kipovima bl. Djevice Marije i sv. Ante, poneko se uspjeva na trenutak prepustiti kontemplaciji.  Brzo završavamo s našom molitvom i uskim bijelim kamenom popločanim uličicama  nastavljamo prema centru grada. Tipična mediteranska arhitektura. Kao da si u Makarskoj, ili u Splitu, ili u Šibeniku. Na momente kao da vjetrić donese miris  mora . Ili je to samo dojam.

Na središnjem trgu živost. Sve terase pune. Kao i u Zagrebu. Srećemo više znanaca koji su kao i mi  iskoristili mogućnost spajanja neradnih dana i vikenda za putovanje. Na sjevernoj strani trga prema skalinima zamišljeni Ujević pod klobukom i ogrtačem. „Kako je teško biti slab.... i biti star, a biti mlad....“ Pronalazimo stol pod suncobranom i prepuštamo  se uživanju u „ćakulama“.  Pridužuje nam se moj kolega Imoćanin doktor Meter  koji  se brine o zdravlju  ovoga svijeta i potsjeća nas  na prednosti i slabe strane života u malom mjestu. Svi se slažemo da bi  društvo trebalo promijeniti odnos prema periferiji, ili onome što se zove provincija; može se govoriti samo o provinciji duha,  jer više provincije ima u metropoli  nego u  samoj  zemljopisnoj provinciji; ulagati više u škole, u ekonomiju, u kulturu, u sport, osmisliti poreznu politiku koja bi pogodovala onima koji ostaju u malom mjestu, kao što se to već radu u zapadnim zemljama, i mnogo toga bi bilo i bolje i ljepše i manje bi bilo  problema.

Moji šumari svugdje imaju svoje kolege, pa i ovdje u Imotskom. Jedan takav, fini mladi gospodin  odvede nas do „Zdilara“ u Prološcu. Pristojan ručak, u hladovini terase  uz žubor  Vrlike, čiju  hladnu, zelenu vodu skrivaju i miluju  grane niza  tužnih vrba. Tu bi moralo biti riba i rakova kao u sličnoj ponornici Šujici malo sjevernije od Imotskog. Ksenija je na čelu stola. „Na tom je mjestu sjedio predsjednik Tuđman“ otkriva nam naš šumar Živko, na što se  ona ponosno osmjehne. Dogovaram  smještaj u Međugorju kod „Stankele“ i polako krećemo naprijed.

Vinjani Donji

Granicu prelazimo u Vinjanima Donjim. I s jedne i s druge strane samo mahanje rukom i pozdrav: „Sretno“.   “Granice su da se pređu“, pjeva fra Šimun Šito Ćorić. Ova granica siječe živo hrvatsko tkivo. Koliko je samo mladih života u domovinskom ratu izgubljeno u nadi da te granice više neće biti? Koliko razočarenja?  U Sovićima Pero je malo odrijemao u autu, pa smo se sačekali u Grudama. Ksenija je htjela  posjetiti trgovački centar, ali  to nisam ozbiljno  shvatio.  Možda se malo i naljutila.  Kasnije doznajem da bi kupila peku.  Jednostavno sam produžio jer mi se činilo da bi se previše zadržali. I u Zagrebu vrlo rijetko idem u te velike centre. Predlažem da prošetamo malo mjestom i da  posjetimo veliku lijepu crkvu  na uzvisini, međutim, što zbog umora, što zbog ljutnje, nitko ne želi iz auta.  Nastavljamo  dalje  lijepim, pitomim,   dobro naseljenim krajem  i već smo u Širokom brijegu.

Široki Brijeg

Zadnji put sam tu bio pred više od 20 godina. Prije rata. Gotovo ga ne prepoznajem. Nekad mali gradić s nekoliko redova kuća oko rječice Lištice, a sada je to pravi, veliki grad u kome se nije lako snaći  Jedino je isti ostao brijeg sa crkvm, samostanom i školom koji dominiraju nad cijelim gradom. Morali smo se malo raspitivati i kružiti dok smo pronašli put prema crkvenom kompleksu na brijegu.

059.jpg 24

Crkva BDM Široki Brijeg

Monumentalna  crkva – franjevački samostan Uznesenja BDM sa dva tornja, sve napravljeno od fino klesana kamena,  sa lijepo uređenim platom ispred u kojega  se ističe kitnjasti hrast pod kojim su prvi franjevci  govorili sv. misu dok su bili „bez kruva i krova“. Čitamo da je temeljni kamen  postavljen 23. srpnja 1846. i da , samostan postaje kolijevkom Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM.  U pozadini jednako lijepe  zgrade  gimnazije i konvikta, koje franjevci podižu  1900. i 1912. i 1924. godine, znalački organizirani perivoj  na rubu kojega prema panorami  lijepoga grada utonula u zelenilo dominira monumentalni kip fra Didaka Buntića. Uz  izgradnju franjevačkog kompleksa  pomalo je rastao i gradić oko rijeke Lištice. Razvoju  grada  išla je u prilog i intenzivna  eksploatacijom  boksita

(...Kroz širokobriješku gimnaziju prošlo je više od četiri stotine đaka od kojih je tek njih osamdesetak učilo za fratre. Svi su se  ostali spremali za ostala životna zvanja, a fratarska im je gimnazija bila jedinom prilikom kako izaći iz bijede, nepismenosti i zaostalosti koja je zahvatila Hercegovinu. U ovoj su se gimnaziji školovali đaci iz Dalmacije i Slavonije. Samostan s gimnazijom, kao i Hercegovačka franjevačka provincija, nastali su  za vrijeme turske vladavine preživjevši mnoge ratove i režime. No dolaskom partizana 1945. na Široki Brijeg i uspostavom komunističke Jugoslavije obilježen je gimnazijski krvavi završetak. (...)Dana   7. veljače 1945. partizani su ubili   12 fratara, spalili ih i zatrpali u ratnom skloništu u samostanskom vrtu. Tijela su  im  1971. ukopana u crkvi na Širokom brijegu.(...) Od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca (koncem II. sv. rata) njih je  34  službovalo u širokobriješkom samostanu. (...) Mjesta mučenja, ubojstva i grobovi njih dvanaestorice do danas su nepoznati(...) fra Ante Marić, Stopama pobijenih

Ime fra Didaka Buntića povezano je s akcijom spašavanja velikog broja hercegovačke djece od sigurne  smrti od gladi koja je u to vrijeme mučila Hercegovinu. On je organizirao odvođenje djece, njih preko  17000,  u ravnu  Slavoniju  u kojoj   nikada nije bilo gladi, i rasporedio ih po obiteljima, koje su ih mogle i željele primiti. Veliki broj te djece  ostao je trajno u Slavoniji i u njoj pustio najdublje korjenje.  Dosta godina kasnije pokazat će se da će i to biti sudbinski važno za Hrvatsku. Potomci te djece  prvi će ustati u obranu domovine uvijek  kada je ona bila ugrožena, a posebno  1991. I danas,  ako prođete  Vukovarskim vojničkim spomen  grobljem vidjet ćete da  gotovo svako drugo prezime na križevima i pločama vuče svoj korjen iz ovog prvog kršnog zavičaja- Zadro, Sablić, Naletilić, Barbarić, Buntić isl...

Pomolili smo se u crkvi na grobu pobijenih, prošetali kompleksom (šteta da je sve drugo zbog blagdana bili zatvoreno), obišli grad  ne izlazeći iz automobila jer je kišilo i uputili se na izvor Lištice. Dragi prijatelji, ako prolazite Širokim, nikako ne propustiti  doći na ovo mjesto. Prelijepo: u podnožju grandiozne hridi koja se gubi visko u oblacima snažni bučni izvor koji odmah postaje pravom malom planinskom rijekom koja veselo žuboreći  hita prema svome davno postavljenom cilju- valjda Neretva, pa plavi Jadran, pa....  Posvuda unaokolo bujna vegetacija.  Preko drvenog mostića  prelazimo u lijepi restoran u kojem sam nekad davno prvi put probao Begovu čorbu. Sve je lijepo, uredno, osoblje fino i ljubazno, kava dobra, kao i sve drugo što smo kušali.

Opraštamo se od Širokog i pravac Međugorje. Put vijugav, malo se odužio. Prolazimo kroz mala poljca, kroz zaseoke, preko malog planinskog prevoja kojemu ne znamo ime, uz vinograde i voćnjake.  Ksenija, već pomalo umorna svaki čas pita: „ Jesmo li  na pravom putu? Pitaj nekoga.“ Ja znam da tu ne možemo zalutati, možemo eventualno ići malo dužim pravcem, ali nakon učestalih, već pomalo paničnih pitanja postajem i ja nesiguran. Ali, nakon što opazih tablu s natpisom Buhovo, znam da smo skoro pred ciljem. Međutim, Ksenija i dalje ne vjeruje. Zaustavljamo se  kod benzinske crpke i dobijemo odgovor „Samo naprijed još desetak km.“

A.B.