Ich bin ein Berliner

Nije mudro mjeriti život prema vremenu koje je proteklo. Moguće je da su mjeseci koje još imamo proživjeti važniji nego sve proživljene godine. L N. Tolstoj

„Ich bin ein Berliner“ dočekao me natpis  na velikom plakatu na putu sa zračne luke Tegel prema gradu Berlinu. Dobro poznata  rečenica  koju je kao podršku Berlinčanima izrekao američki predsjednik John F. Kennedy u svom govoru u hladnoratovsko vrijeme 1963. pri posjetu zapadnom Berlinu. Nakon intenzivno provedenih tjedan dana, grad me  toliko   osvojio da bih i ja  izgovorila istu rečenicu, ali iz drugih razloga- iz oduševljenja viđenim.

Obično kada dođemo u novi i nepoznati grad, kao i kod upoznavanja novih ljudi, koliko god mi to nijekali,  najbitniji je  onaj prvi dojam. U ovom slučaju bila je to simpatija na prvi pogled. I nisam se razočarala.  Njegova ljepota, veličina, raznolikost  a opet čudan sklad, pa multikuluralnost, pozitivna atmosfera, bezbroj lijepih mjesta u koja možete  izići, znamenitosti koje možete vidjeti, brojni restorani, dobra hrana; sve odaje dojam da postoji mogućnost izbora za sve i da je ovdje svakome  lako naći svoje mjesto pod suncem  gdje će se osjećati dobro.

Medvjedić Knut

Činjenice: 3,5 mil stanovnika, od toga 50 % samaca (!),  7 mil turista godišnje, 175 muzeja, nasilno podijeljen na dva dijela od 1961 – 1989  istočni i zapadni. Ova zadnja činjenica je prilično obilježila grad. Samo to o povijesti,  jer svatko se  o tome  može lako  informirati.

Brandenburška vrata

Dvorac Charlottenburg

Checkpoint Charlie

Kreuzberg: dio u istočnom Berlinu s nizom kafića, klubova koji rade cijelu noć, mjesto skupljanja mladih sa svih strana. Vrlo ugodna atmosfera, dobra glazba, jeftino piće (za usporedbu pivo u zapadnom B. košta cca 3Eur a ovdje 1Eur), mjesto za druženje i opuštanje nakon cjelodnevne jurnjave Berlinom.  

„Svijet tijela i ciklus života ( KÖRPERWELTEN & Der Zyklus des Lebens) Izložba koja je postavljena Berlinu od svibnja do kolovoza ove godine  i koju smo imali priliku vidjeti. Kad smo se  na kraju puta trebali izjasniti što je bilo najbolje od svega viđenog, niko nije imao dvojbe:  ova izložba je bila na prvom mjestu. Nakon mog početnog zaziranja od  izložbe, zbog detalja koje sam prije čula - da se izlažu  prava ljudska tijela, a  i zbog  premorbidnih i  nedopadljivh plakata  isključila sam je  iz popisam mjesta koje kanim vidjeti. Ali, popustila sam nagovaranjima i krenula.

Moja očekivanja su se dijelom ostvarila kada sam vidjela da se izlaže u napuštenoj tvorničkoj sivoj hali. Ali kad sam već tu.. Plaćanje ulaznice od priličnih 17.00 Eur i idemo dalje. Zatamnjeni prostor i lagana ambijentalna glazba. U prvom dijelu  uvodni natpis da su svi izlošci tijela pravih ljudi ,koji su za života donirali svoja tijela za izložbu, te da su imena izostavljena kako bi se postigla objektivnost i znanstveni pristup.

Prvi dio su izlošci fetusa. Od prvog tjedna do rođenja, s detaljnim opisom što se u kojem dijelu razvojnog ciklusa razvija. Kada vidite stvarne dijelove  tijela djetešceta -  glavicu, udove, prstiće,  to vam se utisne u svijest više nego nakon hrpe poruka koje ćete čuti od  protivnika pobačaja.

Dalje šokantno - tijelo odraslog čovjeka bez kože, ali s kostima mišićima i tetivama, u zamrznutom pokretu. Pravo plastificirano tijelo. Šteta što je zabranjeno slikati. Može se do najmanjeg detalja proučavati što nas čini ispod kože.  Potom-  tijelo bez kože koje svira saksofon, balerina uhvaćena u pokretu. Fascinantno.  Posebno izloženi dijelovi tijela kod zdravh i bolesnih, bolesna i zdrava pluća, bubrezi. Uz to tekst o zdravom životu, nepušenju, zdravoj prehrani. Ispod kože svi smo slični, gubi se razlika u dobi, rasi.

Napomena uz izloške je da starije ljude pored neminovnih i neželjenih pojava koje starost nosi,  obilježava i nešto pozitivno a to je  sposobnost da razmišljaju analitički, empatija, savjesnost, iskustvo,  uz svijetle primjere kao što je njemački državnik Konrad Adenauer koji je u 73. godine stupio na dužnost i ostao tu do svoje 87 godine, Goethe koji je završio drugi dio svog velikog djela Faust u 87. godini,   te Kant koji je svoja najveća djela napisao između 60- 80.  Pa eto, ako još nismo napravili nešto revolucionarno,  u kojoj god skupini da se vidimo, ima još vremena za velika djela.

I na kraju nekoliko citata poznatih vezanih za temu izložbe (sve je na njemačkom pa je ovo moj slobodan prijevod):

Naše tijelo je poput harfe naše duše, i na nama je da proizvedemo prekrasnu muziku na njoj ili  čudne  tonove. H. Gibran

Nikada  se ne odvajajte od svojih snova i iluzija, kada nestanete, kroz njih  ćete i dalje egzistirati iako prestanete živjeti. M Twain

I meni najdraža, s kojom bih i završila:

Nije mudro mjeriti život prema vremenu koje je proteklo. Moguće je da su mjeseci koje još imamo proživjeti važniji nego sve proživljene godine. L N. Tolstoj

B.

Berlin –srpanj 2009