Vukovarski heroji |
Administrator | |
...Virimo mi kao dva miša iz
malog rova i čekamo zlotvore da priđu bliže. Bosanac vadi osu, stavlja je na
rame i počinje nišaniti. Ja stišćem papovku usmjerenu na tatu svih tenkova i
Bosanac poviče glasno: „Obojica u osamdesetčetvorku, njega moramo prvo
uništiti“. Klimnem glavom ne prestajući pratiti tenk kroz podignuti nišan. „Još
ne. Još ne. Sada!“...
...Odjednom
Bosanac zove „Tromblon“ i maše rukom da dođem na početak ulice. Za mnom odmah
kreće Samuraj i još nekoliko ljudi. „Idemo u rov sada će krenuti tenkovi“ ,
kaže Bosanac i mi pretrčimo travnjak i uskočimo u rov koji je bio iskopan pored
same ceste.
Čuje se
tutnjava nadolazećih tenkova i brujanje njihovih motora koje je paralo uši.
Čučimo stisnuti u rovu koji se nalaazio desetak metara od najbliže kuće potpuno
izloženi svim mogućim vrstama oružja. Namještamo svoju opremu i rezervne
granate kako bi bili što brži za reakciju u trenutku napada. Bosanac se isceri
i pita: „Oćemo ih a, Tromblon?“ „Pa naravno“, odgovorio sam smješkajući se.
„Samo nemoj žuriti i pusti ih da priđu bliže kako bi ih i ja mogao precizno
gađati“, izgovorio sam glasnije jer je buka od tenkova bila zaglušujuća. Znao
sam da on neće imati problema jer je imao Osu s ratificiranom nišanskom spravom
dok sam ja imao Papovku s kumulativnim granatama iz koje je mnogo teže pogoditi
pokretnu metu, a pogotovo iz ovakve pozicije i stojećeg stava.
Iza male
krivine prvo se pojavljuje cijev pa gusjenica, a onda i cijeli prvi tenk. I tada prepoznajem i imam čast upoznati
veliku mrcinu o kojoj svi pričaju, T84, u svoj svojoj veličini i strahoti. Iza
osamdesetčetvorke kotrljaju se jedna sedamdesetdvojka i tri pedesetpetice. Niz
se nastavlja s nekoliko transportera
gusjeničara i točkaša. Svi su se rasporedili u borbenu formaciju klina kako bi
imali pregled i mogli u isto vrijeme upotrijebiti sve raspoloživo naoružanje
koje su imali. Cijelu sliku je uokvirivala srpska vojska koja je išla duž jedne
i druge strane ulice i iza svih tih borbenih vozila.
„Jebote,
koliko ih ima“ uspio sam glasno viknuti. „Neka, neka, samo neka dođu, uzvratio
je Bosanac. Dolaze na udaljenost od dvije stotine i pedeset metara i otvaraju
topovsku vatru, iz tenkova u kretnji gađajući već prije isplanirane ciljeve.
Granate pogađaju kuće i ruše njihove zidove i krovove. Njihovi mitraljezi tuku
po lijevoj i desnoj strani ulice parajući asfalt i zidove kuća. Tada počinje
vatra s naše strane i zaglušuje njihovu do tada neviđenu buku. Jedino se još
dobro čuje brujanjeenje njihovih tenkova i moje srce.
Virimo mi
kao dva miša iz malog rova i čekamo zlotvore da priđu bliže. Bosanac vadi osu,
stavlja je na rame i počinje nišaniti. Ja stišćem papovku usmjerenu na tatu
svih tenkova i Bosanac poviče glasno: „Obojica u u osamdesetčetvorku, njega
moramo prvo uništiti“. Klimnem glavom ne prestajući pratiti tenk kroz podignuti
nišan. „Još ne. Još ne. Sada!“Uzviknuo sam i kada je mrcina došla do
udaljenosti od 170 metara ispalili smo projektile. Bosančeva osa prva pogađa cilj ispod kupole i
odbija veliki dio zaštitnih ploča. Moj tromblon pogađa gornji dio kupole tenka.
I mrcina se naglo zaustavlja uz opadajući zvuk motora. Za njim se zaustavljaju
i ostali tenkovi koji su neprekidno pucali. Okrećem se u rovu i prvo uzimam
punjenje za osu i stavljam ga u lanser na Bosančevu ramenu, zatim brzo nabijam
kumulativni tromblon na cijev papovke. „Isti, isti“ – viče Bosanac. Brzo nišanimo
i ponovo gađamo isti tenk s namjerom da ga potpuno uništimo. I druga dva
projektila pogađaju cilj, osa u gusjenicu a moj kumulativni tromblon u lijevu
prednju stranu.
Pogodci su
bili prekrasni i iz tenka se počelo pušiti. Ja sam htio vikati, skakati i
istrčati iz rova od sreće jer upravo smo uništili mrcinu koju sam gledao samo
na TV-u i o kojoj sam se toliko toga
naslušao. Tenk stoji nepomično na sredini ceste, a iz njegove kupole prodire
dim, podižući se u visinu i oglašavajući poraz. Tako ulijevamo strah u kosti
ostalim posadama tenkova koje su ga pratile, ujedno ih zaustavljamo u daljem
prodoru jer je sigurno glavni njihov zapovjednik u tom tenku.
Kako smo
ponijeli savaki po dva punjenja morali smo otići po nova a i svakako smo morali
promijeniti mjesto za gađanje jer ovo na kojem smo bili nije više sigurno.
Mitraljeska je vatra nemilosrdno zasipala cijeli teren oko nas i sve je
praštalo i zviždalo od metaka koji su dolijetali sa četničke strane. Čekamo
zgureni u rovu da neprijateljska vatra popusti pa da krenemo u sigurnost. I
nakon nekoliko sekundi procijenimo da možemo uspjeti pretrčati tih desetak
metara i zajedno krenemo. Metci lete oko nas i mi ulijećemo iza prve kuće
odakle su svi pucali kako bi nam pokušali osigurati lakše prebacivanje u
zaklon.
„Ala krvariš kao prase“- izgovorio je Samuraj.“Gdje krvarim“ odgovorio sam pipajući se i zagledajući po tijelu misleći da se zafrkava jer nisam osjećao nikakvu bol. „Pa na ustima i vilici“. I stvarno krv je curila kao luda iz ranjene vilice, a ja je nisam ni osjetio. I tada odlazim u bolnicu da me kirurški obrade. Doktor Njavro to lijepo krpa, u bolnici ostajem sat vremena i vraćam se natrag u borbu.
Tog dana uništeno je ukupno dvanaest tenkova i transportera.
|
« Prethodna | Sljedeća » |
---|