...Uvijek me rastuže ovakvi tekstovi. I pitam se kako je to moguće da ti „stereotipi i predrasude“ nailaze na plodno tlo  u hrvatskom nacionalnom biću u toj mjeri da se kao sredstva uspješno koriste čak i  u izbornim natjecanjima  za najviše društvene  pozicije. Kako lako zaboravljamo! Je li to naše prokletstvo? Kako je to s drugim narodima?  Židovima, npr., Nijemcima, Francuzima, Englezima, Amerikancima? Ne vjerujem da je to moguće ni u tragovima... Pročitajte kako razmišlja  Milan Jajčinović o mogućim posljedicama promjene zakona o dvojnom prebivalištu i intervju s  dr. Ninom Raspudić na slične teme. ur.

Odumiranje na rate donijet će Hrvatima i dvojno prebivalište

Milan Jajčinović, Večernji list

Hrvati Bosne i Hercegovine u Hrvat­skoj su već dosta dugo samo usput­na izborna tema, tek kao posebna "sedma izborna jedinica". Tako je bilo i za posljednjih parlamentarnih i predsjedničkih izbora. A ukine li ustavni meštar Vladimir Šeks dvojno prebivalište, bosanskoherce­govački Hrvati neće biti ni hrvatska izbor­na uzgredica. Njegovim ukidanjem nestala bi valjda i "ustavna briga za Hrvate u BiH". Kako se smanjuje broj Hrvata u BiH, kao da se smanjuje i hrvatska briga za njih.

Prema popisu iz 1991. godine, u Bosni i Her­cegovini bilo ih je 755 tisuća, a optimisti nji­hov broj navlače na 500 tisuća. Čak i op­timisti najavljuju njihovo smanjenje do pesimističnih brojki. Realisti niječu njihov egzodus, ali predviđaju njihovo daljnje sma­njivanje. Pred dilemom hrvatsko ili bosan­skohercegovačko prebivalište, uvjerenje je da će se mnogi odlučiti za hrvatsko. A to bi onda Hrvate BiH u nekoj skoroj konačnici svelo na nacionalnu manjinu.

Ako je izvoz-uvoz između Hrvatske i Bosne i Hercegovine prošle godine bio 12 milijardi kuna, a hrvatski je izvoz bio dvostruko veći od uvoza, onda bi hrvatskim ustavnim promjenama frustrirani bosanskohercegovački Hrvati mogli ubuduće i ne preferirati hrvat­sku robu, pa bi Hrvatska glede Ustava, zbog političke odluke, mogla imati i velike gospodarske štete.

Iako se državljanstvo ne uki­da, i ukidanje dvojnog prebivališta moglo bi imati ne samo gospodarske i demografske nego i dugotrajne općenacionalne štete. Ako u BiH ostanu samo oni koji nemaju kamo, onda je budućnost Hrvata u susjednoj drža­vi višestruko upitna, onda vjerojatno slije­di "odumiranje na rate". Smanji li se biološki potencijal, mogao bi se početi smanjivati i intelektualni.

Antun Branko Šimić i Ivo An­drić nisu intelektualnim veličinama narasli stihijski. Iza njih su generacije bosanskoher­cegovačkog "narodnog genija" čije su za­sade i oni preuzeli. To generacijsko duhov­no zaleđe odredilo je i mnoge druge rođene u-BiH. Smanji li se i stanji to zaleđe, u Bo­sni i Hercegovini vjerojatno će se stubokom smanjiti i broj pojedinaca - kao što su danas Ivan Lovrenović, Josip Pejaković, Mile Stojić, Josip Mlakić... - koji nešto znače u javnom životu i kulturi Bosne i Hercegovine. Nestajanjem hrvatske demografske podloge u BiH dugoročno bi mogla trpjeti i Hrvatska.

Jer, ma koliko se to previđalo i zanemariva­lo, Bosna i Hercegovina nije Hrvatskoj bila samo biološki nego i intelektualni rezervo­ar. Nisu to samo rukometaši, Mirko Alilović i Denis Buntić. Niti su samo bili osvajači zlatne olimpijske medalje u Atlanti: Zlatko Saračević, Božidar Jović i Irfan Smajlagić. Ni svjetski poznati "bijeli mušketiri" - Ivan Ljubičić i Marin Čilić. U onoj slavnoj Ćiri­noj "repki" uz samog Ćiru Bosanci, odnosno Hercegovci, bili su i Mario Stanić i Kruno­slav Jurčić. Kasnije pak, braća Kovač, Mla­den Petrić, Vedran Ćorluka...

U Hrvatsku iz BiH nisu dolazili, u njoj igrali i za nju nastu­pali samo vrhunski sportaši.

Bosanci i Hercegovci u Hrvatskoj češće slove kao stereotip nego kao višeslojna činjenica. Kada netko učini nešto loše, onda ga se ma­hom stigmatizira kao klišejiziranog "Bosan­ca" ili "Hercegovca". Ali kada netko od njih u nečemu važnom postigne uspjeh, onda

namah i neovisno o nazočnim predrasuda­ma postaje "naš"!

Iz BiH su potekli Virgilije Nevjestić, Esad Ćimić, KrunoValentić, Sem­ka Sokolović-Bertok, Feđa Šehović, Ljubica Jović, Fadil Hadžić, Ivica Šiško, Krunoslav Šarić, Zrinko Tutić, Tarik Filipović, Sandra Bagarić, Enes Kišević, Ivica Propadalo, Jure Zovko, Nino Raspudić, Dragan Despot, Mat­ko Raguž, Julijana Matanović, Ivo Gregure­vić, Miljenko Jergović...

Naši uzgajivači ste­reotipa i predrasuda počesto i ne znaju da su u BiH rođeni i nobelovac Vladimir Prelog, književni prevoditelj i poliglot Josip Tabak, novinski esejist i književnikVeselko Tenžera, pjesnik "svjetla samoće" Nikola Šop, operna diva Ljiljana Molnar-Talajić... (gdje su tu  enciklopedist Tomislav Ladan, oskarovac Dušan Vukotić?- ur.)

 Iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku je vazda stizala i " intelektualna sol", ljudi koji su ostavili svijetao i trajan trag u hrvatskom društvu.

Ukine li Hrvatska dvojno prebivalište - bilo zbog traženja EU, hapsa Branimira Glavaša i dr. Ognjena Šimića ili nečeg trećeg - to bi moglo imati i trajne, a možda i presudne posljedice za sudbinu Hrvata u BiH te ne­mjerljive štete i za samu Hrvatsku.

                           *                     *                          *

Komentar urednika

Uvijek me rastuže ovakvi tekstovi. I pitam se kako je to moguće da ti „stereotipi i predrasude“ nailaze na plodno tlo  u hrvatskom nacionalnom biću u toj mjeri da se kao sredstva uspješno koriste čak i  u izbornim natjecanjima  za najviše društvene  pozicije. Kako lako zaboravljamo! Je li to naše prokletstvo? Kako je to s drugim narodima?  Židovima, npr., Nijemcima, Francuzima, Englezima, Amerikancima? Ne vjerujem da je to moguće ni u tragovima.

U iseljenoj Hrvatskoj, koja je jednako brojna kao i domicilna, kažu, nema takvih podjela. Tamo su svi ono što i jesu – braća. Oni koji znaju, znaju odkud postojeće granice koje su surovo zasijekle u ono što je bilo živo nacionalno tkivo Hrvata i odkud povjesne migracije. Provale osvajača, vjekovi  osmanlijskog porobljavanja, zatiranja i protjerivanja, danas govorimo o genocidu, pa desetljeća  ekonomskog i svakog drugog zapostavljanja i diskriminiranja u vrijeme obje Jugoslavije, dovelo je do stanja kakvo je danas.

Upitajmo se, kako bi se stvari  razvijale tijekom posljednje provale barbara da nije  bilo pomoći  iseljene Hrvatske  i brojnih znanih i najčešće neznanih mladića, poniklih na prostoru Hercegovine i Bosne, koji su svoje mladse živote stavili na Oltar Domovine.

O tim i sličnim pitanjima  u intervju kojega je dao za Glas Koncila, razmišlja mladi intelektualac kojega treba čuti. A.B.

                                   *                    *                        *

Dr. Nino Raspudić, Intervju

Tomislav Vuković, Glas Koncila, 7.6.2009.

...Sada kada je predizborna napetost nestala, neizvjesnost utihnula a »usijane političke glave« se ohladile, hrvatska bi se javnost za dobrobit i budućnost domovine, naroda i svih građana morala zapitati: Otkuda ponovno predizborne poruke svojevrsnog urbanog rasizma, zemljopisno usmjerene mržnje prema onima koji su podrijetlom iz drugoga kraja, šovinističkog lokalpatriotizma i slično? Zar su danas u Hrvatskoj potpuno normalne i prihvatljive poruke o doseljenicima istoga roda kao dežurnim krivcima za sva zla, o potrebi »čišćenja« nekih gradskih sredina, ne od smeća nego od doseljenih »uljeza«, o sunarodnjacima u drugim državama koji nas samo iskorištavaju i odlučuju o našoj budućnosti, o nužnosti vladanja isključivo »autohtonih« u lokalnim sredinama, o primitivcima, mafijašima, muljatorima, »rođacima«, neradnicima koji »zagađuju« našu uljudbenu, finu, gospodsku sredinu? Kako je moguće da u današnjoj Hrvatskoj koja se toliko ponosi i ističe svoje europske, demokratske i kršćanske temelje, nitko ne reagira na te, najblaže rečeno, potpuno neprihvatljive poruke?

Na ta smo i slična pitanja pokušali dobiti odgovore od dr. Nine Raspudića, profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. On je rođen u Mostaru 1975. gdje je završio samo osnovnu školu i prva dva razreda gimnazije. Nakon izbijanja rata, treći razred gimnazije završio je u Makarskoj, a četvrti i peti u godinu dana u Trevisu u Italiji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1999. filozofiju, te talijanski jezik i književnost, gdje od 2000. na tom fakultetu radi kao znanstveni novak/asistent. Magistrirao je iz književnosti 2003. godine, a 2008. doktorirao radnjom o temi prikaza Hrvata u talijanskoj književnosti.

Dr. Raspudiću, kako tumačite potrebu pojedinih političara i političkih stranaka u RH da u predizbornoj kampanji nastoje skupiti političku naklonost dijela biračkog tijela, ponižavajući i ismijavajući dijelove hrvatskog naroda?

 Riječ je o najprimitivnijem i rekao bih nejnečovječnijem obliku političke propagande u kojem se biračima, umjesto konkretnog programa, nudi kolektivni krivac za sve njihove nedaće, potiče se mržnja i raskol. Najpoznatiji primjer takve političke propagande je antihercegovačka kampanja kojoj svjedočimo prije svakih izbora. U moralnom smislu radi se o velikom grijehu.

Takva propaganda u ljudima potiče najniže strasti, jer svi znamo kako je lako zapasti u zabludu i osuđivati i mrziti druge. S druge strane, teško se vrijeđa i unesrećuje pripadnike žigosane grupe koji ni krivi ni dužni ispaštaju zbog toga. Zanima me je li se itko od tih ljudi koji u medijima šire antihercegovačku mržnju zapitao kako se osjeća npr. neko dijete u zagrebačkoj Dubravi čiji su roditelji doselili iz Hercegovine i utkali svoj život u Zagreb skromno živeći i pošteno radeći otkako znaju za sebe, kada pročita u novinama da su svi Hercegovci kriminalci koji su eto pokrali Hrvatsku pa sada uživaju u mercedesima i golemim vilama... O roditeljima mladića koji su kao dragovoljci iz Hercegovine otišli braniti Hrvatsku i ostavili život za istu zemlju u kojoj se danas blati njihov zavičaj, da i ne govorimo. Ali izgleda da su nekim ljudima sitni dnevnopolitički poeni važniji od duša i sudbina ljudi s kojima se tako olako poigravaju.

U tom nečasnom poslu neki mediji u Hrvatskoj, nažalost, imaju zapaženu ulogu, što ste vrlo dojmljivo opisali u jednome prijašnjem intervjuu na primjeru antisemitizma. Bilo bi dobro da ga ponovite hrvatskoj javnosti.

Slažem se s tom ocjenom o pojedinim hrvatskim medijima. Kada ih čitam osjećam se poput junaka sljedeće »priče«: Jedan se mladi Židov u Berlinu sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća gotovo šokirao kada je ugledao svoga djeda kako s užitkom i zanimanjem čita nacistički tisak. Da podsjetim, bilo je to doba kada su antisemitska promidžba i medijska priprema za kasnije progone dobivale zamaha. Na unukov upit zašto pored tolikih židovskih novina čita antisemitske napise, mudri je starac odgovorio: »Kad čitam naše novine uhvati me tuga i jad. Pišu o tome kako smo jadni, prokleti, bez doma i domovine, progonjeni, svi nas mrze i rade nam o glavi. A u ovim nacističkim novinama piše kako smo svi bogati i moćni krvopije, kako držimo banke, financije, politiku, kulturu, znanost, da svime vladamo i sve kontroliramo - pa mi dođe milo... Pa zašto bih onda čitao naš tisak?«

Nešto slično kao stari Židov, i ja uživam prateći one hrvatske medije u Republici Hrvatskoj koji šire protuhercegovačke mitske teze. Naime, kada pomislim da ni jedna osoba hercegovačkog podrijetla nikada nije bila ni predsjednik Republike, ni predsjednik Vlade ni predsjednik Sabora Republike Hrvatske, niti je ikada Hercegovac bio na čelu jedne od dvije najjače političke stranke u RH, hrvatski mi mediji povremeno, a posebice prije izbora na svim razinama, za predsjednika RH, Sabora ili lokalnih čelnika, poručuju da su Hercegovci devedesetih bili apsolutni vladari Hrvatske, te da su tu moć zadržali sve do danas, pa mi bude lakše. Pa kako se onda ja Hercegovac ne bih radovao poput starog Židova iz navedene priče?

Jedno, možda, oštro pitanje: Riječ je o zlonamjernicima, primitivcima ili...?

Postoji svakako grupa zlonamjernika, tj. ljudi koji se nadovezuju ne neke već viđene politike. Za njima se povode neki neupućeni koji su olako povjerovali u te utješne mitove da su eto za sve krivi drugi. Srećom, takvih je malo, što su uvijek pokazali i rezultati izbora. Oni koji su vodili takve kampanje u pravilu su gubili. Narod izgleda ipak nije tako naivan kako oni misle.

Kako to da ni jedna državna ustanova ili nevladina udruga za zaštitu ljudskih prava uglavnom ne reagiraju na takvo eklatantno širenje mržnje prema različitima i drugima, bez obzira što je riječ o pripadnicima vlastitoga naroda?

Nažalost to je tako. Nitko od naših dežurnih boraca za ljudska prava nije našao primjerenim reagirati na te šovinističke, na trenutke i rasističke napade. Da se bilo kojem čovjeku druge nacije ili rase pisalo ono što se iznosilo o Hercegovcima, vjerujte da bi bilo novinara koji bi u svakom demokratskom društvu završili u zatvoru. Utužive su sintagme o Hercegovcima kao »rasno inferiornoj srpskoj i turskoj kopiladi«, kako ih je u svojoj posljednjoj knjizi nazivao pokojni »etičar« Milan Kangrga, ili teze o kockastim glavama, kakvima svoje čitatelje zabavlja Denis Kuljiš. Ako to nije fašizam, ja ne znam što jest. Time što nisu reagirali na takve povrede ljudskih prava i dostojanstva i širenje mržnje na kolektivnoj osnovi, naše su udruge za zaštitu ljudskih prava uvelike izgubile kredibilitet.

Spuštajući se na konkretnije područje: Kako to da mnogima danas u Hrvatskoj smetaju npr. gange, koje obogaćuju ne samo hrvatsku glazbenu kulturu nego su ugrađene u identitet hrvatskoga naroda (promatrajući ga u njegovoj cjelovitosti), a šute na tzv. »narodnjake« s njihovom jadnom i tuđinskom jezično-sadržajno-glazbenom razinom, koji su potpuno strani i baštini i mentalitetu hrvatskoga naroda?

Što se tiče glazbe, smatram da država kroz nastavu glazbenog odgoja unutar sustava školstva građane treba upoznati s onim što se smatra kvalitetnom i vrijednom glazbom. Nakon toga sve je pitanje ukusa i svatko je slobodan slušati ono što hoće, dok time ne ugrožava sluh drugih, znači ne preglasno! U vezi s postavljenim pitanjem vrlo mi je zanimljiva jedna pojava. Neki naši »urbani« mudrijaši iznimno cijene ono što se danas naziva world music. Uživaju u etno-glazbi drugih kontinenata i naroda, dok se istodobno srame vlastite narodne tradicije, pa tako i gange. To je opet stvar krize identiteta i želje da se bude nešto što se nije.

Svojedobno ste bili i prilično kritički i prema svojim Hercegovcima, izjavivši kako im je potrebna reevangelizacija. U kojem ste kontekstu to izrekli jer reevangelizacija je jednako tako potrebna i svim drugim dijelovima hrvatskoga naroda?

Kao što su komunisti govorili o potrebi permanentne revolucije, kao se ne bi ukočila u birokratsku okoštalu strukturu, mišljenja sam da je svakom čovjeku koji se smatra kršćaninom potrebna »permanentna evangelizacija«... Kritizirao sam jednu paradoksalnu pojavu da se neki moji zemljaci busaju u prsa i hvale kako su veliki kršćani. To je kao da se netko hvali time koliko je skroman. Mislim da je još dosta divljeg, poganskog u svima nama i da nam više od hvalisanja treba skrušenosti i rada na sebi.

Kao što je već i spomenuto: Zašto su već dulje vrijeme baš Hercegovci meta kvazislobodoumnih, naprednih, proeuropskih, liberalnih i sličnih javnih djelatnika u Hrvatskoj?

Priča vuče podrijetlo još iz razdoblja komunizma. Profesor Ivica Lučić, jedan od najboljih poznavatelja suvremene političke povijesti Hercegovine, pedantno je istražio podrijetlo tih mitova i zanimljivo je da ih je našao već kod Jure Bilića i drugih komunističkih čelnika koji su već g. 1971. pisali kako unutar hrvatskoga studentskog pokreta postoji tzv. »hercegovački zid« kao njegov najekstremniji dio. Jure Bilić, slično kao Denis Kuljiš danas, piše kako ih je prepoznavao po kockastim glavama. Zapadna Hercegovina je spletom povijesnih okolnosti jedno vrijeme bila paradigma hrvatstva i otpora bivšoj državi i onom društvenom sustavu. Država je u Hercegovinu uvijek slala puno više finanaca i žandara nego učitelja i graditelja, pa je logično da se formirao oporben mentalitet prema svakoj državi, tako i prema onoj bivšoj. Hercegovci su dali velik doprinos u njenom rušenju, i to je vjerojatno bio njihov iskonski »grijeh« koju im podmladak jugoslavenske elite ni do danas nije oprostio.

Tko zapravo ima najviše »koristi« govoriti o Hercegovcima kao »ruralnim katoličkim desničarima« - slici koja se uporno nameće u medijima u Hrvatskoj, premda po sebi nema ništa lošega u tome: biti iz seoske sredine, katolik i desničar?

Zanimljivo da o ruraliziranju gradova najviše govore nastavljači ideologije i partije koja je uništila staru građansku klasu. Mržnja prema selu i seljaku, kao »kulaku« materijalno neovisnom od države, istog je podrijetla. Komunizam je selo sustavno iskorištavao i uništavao, jer mu je trebala ubrzana industrijalizacija, budući da takvo društvo ne može opstati ako većina stanovništva nije ovisna o državi. Kulturalni izraz takve politike bilo je nametanje slike sela i seljaštva kao nečega zaostalog, čega se treba sramiti. Ta je politika najprije uništila staru građansku klasu, a potom i selo. Posljedice takve nerazumne gospodarske i kulturne politike osjećamo i danas. Jedan naš filozof duhovito je primijetio kako je etnonacionalizam zadnji stadij razvoja socijalizma...

Što se tiče druge teze, činjenica je da danas svjedočimo i porastu agresivnog, netolerantnog laicizma, koji bi vjeru promatrao samo kao neki life-style, kao nešto što se može izolirati i zatvoriti u privatnu sferu, pri čemu bi zabranio vjernicima i da politički zastupaju svoje vrijednosti i da ih artikuliraju. Mislim da se radi o stavu koji je jednako štetan poput onoga koji vjeru koristi u nacionalističke svrhe.

Glede promatranja desnice kao nečega apriori negativnog, problem je opet u nasljeđu tradicije komunističkog gledišta - sve što je desnije od krajnje ljevice etiketira se kao fašizam i sl. A nominalno lijeva vlast radila je nedavno pune četiri godine desničarski posao kresanja radničkih prava za volju stranog kapitala.

Slažete li se s tvrdnjom da je u biti riječ o izopačenom poimanju hrvatskog etnosa, tj. narodnosnog identiteta, koji sebično i uskogrudno ne priznaje veliko bogatstvo jezičnih, običajnih, krajevnih, folklornih i svih drugih posebnosti?

Hrvatski su krajevi živjeli u različitim povijesnim okolnostima i kontekstima. Hrvatstvo nije nešto uniformno, živjelo se i živi na različite načine i nijedan kraj nije njegov ekskluzivni posjednik i interpretator. Na različit se način živjelo u Istri, u Zagorju i u Hercegovini. Ali upravo je u tome i njegova vitalnost.

Izbori su prošli pa Vas smijem pitati: Koji je Vaš savjet hrvatskim rodoljubima i biračima na sljedećim izborima u Hrvatskoj, BiH, i inozemstvu: Kako se odnositi prema svima onima koji u javnim nastupima svjesno ruše hrvatsko zajedništvo, bilo da je riječ o predsjedniku države, saborskome zastupniku, čelniku političke stranke, profesoru, kolumnistu ili nekome drugome?

Ne moramo svi misliti isto. Jako je dobro da nakon više desetljeća jednoumlja imamo pluralizam, mogućnost različitosti mišljenja te da se unutar nacije vode i političke borbe i sporovi, naravno unutar demokratskih pravila igre. No ono što prelazi granicu ljudskog dostojanstva i što ne obogaćuje zajednicu već je perfidno rastače, to je zlo. Rezultati izbora najbolje su pokazali da se takvo sijanje mržnje ne isplati. SDP-u se to obilo o glavu na zadnjim izborima. Cijelu su kampanju organizirali oko pitanja glasovanja dijaspore, a radi se o svega 3% zastupnika Hrvatskog sabora, koji nakraju nisu utjecali na to tko će biti na vlasti. Mislim da su upravo zbog takve kampanje izgubili izbore. Nisu vodili računa o tome da su stotine tisuća građana Hrvatske podrijetlom iz BiH. Mnoge od tih ljudi, koji bi možda glasovali za njih, odbili su tom prljavom kampanjom protiv njihova starog zavičaja. Siguran sam da bi ozbiljno istraživanje pokazalo da su takvi glasači deset puta brojniji od onih koje su privukli svojom šovinističkom antihercegovačkom predizbornom kampanjom. Nadam se da su izvukli neke pouke iz toga i da se na sljedećim izborima više neće služiti takvim stvarima.

Predlažem da nakon tih poprilično sumornih i teških pitanja završimo intervju ipak u laganijim tonovima.

Slažem se. Pa, eto, mislim da je danas, više nego ikada, potrebno ne gubiti vrijeme i energiju na isprazne stvari. Imamo veliki izbor: ako otvorimo novine i vidimo da u njima nema ništa doista informativnog, pametnog, provokativnog, poticajnog, treba ih zatvoriti, televizijski kanal promijeniti, otvoriti novi internetski prozor... Ići dalje. Kao što Vergilije kaže Danteu u »Paklu« kada naiđu na duše nedostojnih, mlakih, koji za života nisu činili dobro, ali niti zlo: »Ne govorimo više o njima, već pogledaj i prođi...« Trudim se i sam sve manje gubiti vrijeme na ispraznosti. I nakraju jedan potpuno relaksirajući i koristan savjet: Upišite se u najbližu knjižnicu, uvijek ćete naći nešto zanimljivo. I što više šećite!