Vlaho Bukovac |
Administrator | |
Izložba
slika Vlahe Bukovca u Klovićevim dvorima
2.- 28.
veljače 2010.
Autori
koncepta: Biserka Rauter Plančić, Benno Tempel, Igor Zidić
Opet
u zadnji čas. Beznandno nepoprpravljivi. Lijepo, sunčano subotnje prijepodne,
dugi redovi pred ulazom, prepun hol posjetitelja. Strpljivo čekanje u redu, nervozi ni traga, na licima osmjesi, atmosfera fina, pozitivna. Tko kaže da naš narod ne drže
do kulture, do umjetnosti. Samo ništa bez animiranja društva, bez odgovarajuće
prezentacije, bez medijske pripreme, za što je potrebno ulaganje, novac...
I
bila je to doista „ svečanost susreta s Bukovčevim djelima i jedna od nikad
iscrpivih prilika uživanja u majstorstvu Bukovčeva kista, u rafinmanu njegova
eklekticizma...“ kako to opisuje, valjda, najbolji poznavatelj Bukovčeva opusa Igor
Zidić.
„…Sve
je, u njegovu životu i djelu, uvelike determinirano statusom i statusnim
argumentima.... Ali, ako su neke slike i atelijeri nosili pečat minuloga
vremena, drugi su ga detalji pokazivali kao čovjeka novoga doba: bio je to i
kao ležeran slikarski erotoman, kao pasionirani biciklist, kao ekološki
osviješten građanin, kao zaštitnik mladih i ljubitelj životinja, kao umjetnik
koji uvažava znanost, kao svjetski putnik, kao hedonist, kao umjetnik kojemu
njegova umjetnost nije bila dostatna (premda mu je bila važnija od svega
drugog), pa je svirao nekoliko instrumenata i bio poliglot i globalni nomad
prije globalizacije i Bonita Olive; on je anticipirao mnoge pretpostavke
Postmoderne i bio to što je bio: vrhunski eklektik, imajući temelj u Hrvatskoj
i Francuskoj, Engleskoj, Americi i Češkoj, rastući iz samog srca akademizma
(Cabanel), živeći i radeći u Parizu impresionista i simbolista, „izviđajući“ i
slikajući po Engleskoj, trgujući u Sjedinjenim državama, podučavajući i
slikajući u Zagrebu i Pragu. No, imao je i sebe: svoje, u svim tim mijenama
očvrsnulo biće, koje nije mogao zatomiti i koje je, prije ili poslije, moralo
doći do izražaja: to je njegova „čvrsta jezgra“, onaj dio njega samoga, koji
ništa nije moglo pokolebati i koji sve oko sebe provjerava, ispituje i
klasificira....“ (Igor Zidić: Vlaho Bukovac – Hrvatski kozmopolit, tekst u
katalogu izložbe)
Detalji
iz životopisa (iz iste knjige Igora Zidića):
Rođen
u Cavtatu 1855. gdje pohađa pučku školu. Podkraj školovanja pođe sa stricem u
Sjevernu Ameriku, nakon čije smrti završava u dječačkom popravilištu. Tu izdrži teške kušnje, oslobodi se i vrati u
New York i ostane ondje do početka 1871. ( ima 16 god.).
Tada
se vraća kući i za dvije godine iskusi „kruh sa sedam kora“ mornarskog život,
ploveći od Mramornog i Crnog mora do Atlantika. Nakon teže ozljede na brodu i
nakon oporavka od nje, godine 1873. (18 g.) s bratom Jozom kreće trbuhom za
kruhom u Južnu Ameriku. Iskrcaju se u Perr, gdje dobije posao pismoslikara.
Ubrzo,
već sljedeće godine odlazi u Sjevernu Ameriku, u San Francisko, gdje radi različite
poslova i otkriva sklonost i smisao za slikarstvo. Tu sreće Nizozemca Johna
Barringtona i doseljenog praškog židova
Isaaca Lustiga i druge, koji u mladića
prepoznaju raskošni talent ne i preporodiše ga moralno i materijalno. Odlučuje
se na povratak u Europu. Na putu
doživljava veliku željezničku nesreću, kao i brodski požar, ali sretno
iznese živu glavu i vrati se kući u
Cavtat.
1877.
g. uz pomoć dubrovačkog vlastelina Meda Pucića i biskupa Strosmayera uspijeva
upisati se na Akademiju u Parizu u klasi Alexandra Cabanela. Već sljedeće
godine, 1878. njegovu sliku Crnogorka na obrani, kao studentu I. godine!-
prihvati žiri Salona, najveće svjetske smotre oficijelne umjetnosti na svijetu,
s čime započinje nezaustavljiv uspon prema vrhovima slikarstva svoga vremena...
Nastavit
će se.... |
« Prethodna | Sljedeća » |
---|