Fra Didak Buntić – hercegovački Mojsije |
Administrator | |
Ako spasiš samo jedan život spasio si čitav svijet. A fra Didak Buntić, hercegovački Mojsije, sa svojom braćom franjevcima, najzaslužniji je za spas od sigurne smrti od gladi oko 17.000 djece...Plodna Slavonija otvorila je svoje široko srce...Evo kako je to opisao fra Marinko Šakota u Našim ognjištima.
Fra Didak Buntić – spasitelj gladnih; iz Naših ognjišta, fra Marinko Šakota
Prema dr. fra Otonu Knezoviću fra Didak Buntić najveći je i najzaslužniji sin Hercegovine te "najoriginalnija, najjača i najizrazitija ličnost u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine" koja "spada u red onih rijetkih heroja i velikana stare bosanskohercegovačke prošlosti".
Godine gladi Izdvajajući iz obilna i sadržajna fra Didakova životnog opusa njegovo junačko zauzimanje oko spašavanja gladnog naroda u Hercegovini u godinama Prvog svjetskog rata, vratimo se 90 godina unazad i pogledajmo kakvo je bilo u to vrijeme stanje u Hercegovini.
„Srce mi se cijepa, preuzvišeni gospodine, gledajući svojim vlastitim očima ove nemile prizore, ove blijede i nijeme od gladi, slabosti u spodobi ljudskoj, a da im ni odakle pomoći nema. Klonuli starci, iznemogle žene, obamrla djeca čekaju po više dana na onaj kilogram žita i ne dobivaju ga, nego se teturaju po kućama. Pojeli su davno i sjeme, pojeli onog živog ajvana, povrće, korjenje i zelenu travu..." Tako u svom pismu od 26. siječnja 1917. o gorkim danima i gotovo bezizglednu stanju u koje je zapao narod u Hercegovini fra Didak piše austrougarskom generalu Sarkotiću, poglavaru Zemaljske vlade u Sarajevu.
Slično stanje bilo je i koncem jeseni te godine jer fra Didak poručuje Sarkotiću da u Hercegovini „vlada bijeda, glad i uslijed glada bolesti: tifus, disenterija (proljev), iznemoglost, nevjerojatni pomor djece i staraca, jer se velik dio naroda ne hrani ljudskom nego životinjskom hranom. Kako je to užasno gledati svojim rođenim očima, o tome ne može imati pojma, tko to vidio nije". "Nije li to Bogu plakat, presvjetli moj gospodine, da jedna čisto agrarna zemlja od gladi skapava", s tugom se fra Didak pita o uzrocima gladi u Hercegovini u pismu upućenu prijatelju dr. Isi Kršnjavome. Uzroci gladi bili su mnogobrojni, a od najvažnjih navodimo rat i pomanjkanje radne snage, šugu, rekviziciju, slabu aprovizaciju, ali i razloge političke naravi.
Muškarci sposobni za rad, u nekim dijelovima Hercegovine i do 20% od ukupnog pučanstva, otišli su u borbu za tuđinsku politiku i vlast. O tome svjedoči fra Didak u pismu generalu Sarkotiću od 8. studenog 1916.: "Nema u nas, preuzvišeni gospodine, nijednoga sela, nijedne općine, koja nije 10% cjelokupnog svog žiteljstva pod pušku dala. A ima ih dosta, koje su 15 pa i 20%, dakle čitavu svoju mušku radnu snagu u rat poslale." Kod kuće su, dakle, ostali žene, djeca i starci, na koje je spalo obrađivanje zemlje.
Suša u Hercegovini Hercegovinu je 1916. godine teško pogodila šuga pa se već tada moglo nazrijeti da će uskoro doći do gladi. Ništa lakše, dapče, još mnogo teže bilo je 1917. godine: od 9. travnja pa do 7. listopada nije pala kiša a ljeto je, zbog vrućih vjetrova s juga, bilo nepodnošljivo žarko. Sve su se trave i nasadi sasušili, osim ondje gdje se moglo zalijevati. Uzrok gladi bila je i rekvizicija, tj. prisilni otkup stoke po najnižim cijenama, što je Vlada nametnula zbog rata. „Imaš dva vola, vodi ti jednog, ima jedan, rekvirira ti i tog jednoga. Oh!" zapisao je primjer rekvizicije fra Arkanđeo Nuić u svom dnevniku iz 1917. godine.
"Zar ovo nije najjadnija svjedodžba još jadnije uprave? Tako je kad narod nema svoje slobode ni svoje uprave, nego je stavljen pod tuđe skrbništvo", jasno i bez okolišanja fra Didak izriče svom prijatelju Kršnjaviju da je jedan od uzroka gladi, ako ne i glavni, onaj političke naravi. To pak znači da je strana vlast, koja podčinjenom narodu nije dopuštala da raspolaže, upravlja, niti da u pravoj mjeri razvija svoja dobra, kriva za tadašnju glad.
Pomoć države u obliku aprovizacije bila je vrlo malena, čak ni najmanja potrebna. To se može zaključiti iz činjenice da narod od te "pomoći" nije mogao ni preživjeti.O tome fra Didak argumentirano svjedoči u pismu generalu Sarkotiću: "Bilo nam se reklo da ćemo na mjesec i na glavu dobivati po 6 kg. Žita (točno jedna trećina normalnoga). E pa dobro, pomislimo, i ako težak - komu je hljeb glavna i skoro jedina hrana - ne može raditi, moći će barem živ ostati. Ali šta vidimo? „Nepravedno dijeljenje hrane fra Didak stavlja pred oči i mostarskom okružnom predstojniku: „Žandar dobiva 14 kg brašna mjesčeno; financi, radnici i željezničari po 12 kg, činovnici po 10 kg; građanstvo, učiteljstvo i svećenstvo po 6 kg, i svi oni bez iznimke dobiju nekako i drugih životnih namirnica a seljak je kod nas traktiran - da oprostite na izrazu - kao pašče. Ako što iza gospodarskoga stola ostane, to mu se dobaci po jedno dva kila i ništa više."
Navedeni uzroci doveli su do takva stanja da u Hercegovini gotovo nije bilo župe koju smrt nije pohodila. Smrt, uzrokovana glađu, kosila je sve pred sobom. "Kao u jesen kad lišće s gore pada tako i ovaj narod umire od gladi. Vas je gotovo narod u rasulu. Grozne su to muke... Drop, kora od kljenovine i šišarice (tj. sjeme od divlje drače) mlije se i jede. Narod nije u stanju ni iz kuće izaći od gladi", piše fra Srećko Škorput, župnik na zamjeni u župi Drinovcima, u kojoj su od gladi umrle 74 osobe.
Hercegovački Mojsije traži rješenje Što učiniti u takvoj očajnoj situaciji? Bilo je bešćutnih činovnika koji su govorili da ne znači ništa ako od gladi umre kod kuće nekoliko ljudi kad na bojišnici umiru toliki. Nasuprot takvu stavu diže se hercegovački Mojsije, fra Didak Buntić, očajan zbog gorke sudbine svoga naroda, ali u isto vrijeme i prkosan i odlučan da pod svaku cijenu obrani život u zaboravljenoj pokrajini, u kojoj je desetcima tisuća visio o tankoj niti.
Fra Didak traži moguća rješenja gotovo istodobno u nekoliko smjerova: najprije otvara kuhinju za siromahe na Širokom Brijegu, u čemu ga nasljeduju i drugi fratri po Hercegovini. Zatim ustrajno kuca na vrata vlasti u Mostaru, Sarajevu i Beču, upozoravajući ih na katastrofalno stanje u Hercegovini i moleći njihovu pomoć u hrani. Naposljetku kod prijatelja u Hrvatskoj traži izlaz iz slijepe ulice.
„Živjeti se ovako, velemožni gospodine, ne može. Mislim, da činim svoju dužnost i prema narodu i prema državi, kad upozorujem unaprijed one, na koje to spada. Moja namjera nije niti možee biti da ma kome razbijem glavu, da ma kome pravim neprilike i neugodnosti, nego jedino i samo, da nesretni naš narod, da naš težak-seljak ostane živ. Pače još manje, kako sam rekao Vama, ne tražm, ni da žive, nego samo da ne samre." Tako se u pismu mostarskom okružnom predstojniku fra Didak gračvito bori za svoj ugroženi narod.
Kad u Mostaru i Sarajevu nije pronašao sluha za patnje svoga naroda, fra Didak odlazi na carski dvor u Beču, kamo nosi sedam vrsta hercegovačkoga kruha: sijerak, kukuruzovinu s mekinjama, karišik, proso, šilj, bar i kljenovu koru, da car vidi što je ovom narodu za hranu jedino ostalo. Jesu li se susretali fra Didak i car Karlo I., ne možemo s potpunom sigurnošću tvrditi. Jasno nam je, međutim, da su se obojica pokazala kao veliki ljudi u teškim okolnostima u kojima su živjeli. Za cara Karla I. to je obznanjeno 2004. kada ga je papa Ivan Pavao II. Proglasio blaženim.
Ne dobivši od bečkog dvora očekivanu pomoć, fra Didak se ponovno obraća Zemaljskom upravitelju Sarkotiću dopisom u kojem je vidljiv njegov očaj i razočaranje: "Kad je ovo ovako, ja Vašu preuzvišenost molim i zaklinjem živim Bogom, ako nam ne možete povratiti mira, ako nam nema hljeba, a Vi nam pribavite nekoliko starih lađa i nas turite niz Jadransko more i prepustite neizvjesnoj sudbini za izbjeći ovoj groznoj smrti koja nas sigurno čeka, i ja ću je osobno dijeliti i zaploviti onoj zemlji, odakle se čuje Božji glas, te evanđelje mira i pravde za sve narode male i velike najvjećuje. Upadnemo li u neprijateljske ruke, mislim da ćemo i tu na smilovanje naići, kad nam naša država neće i ne može pomoći. Morientes Te salutant! (Pozdravljaju te oni koji umiru!)"
Zbrinjavanje djece u Slavoniji i Srijemu. Ne gledajući ni na kakve prepreke fra Didak nakon toga poduzima i za današnie vriieme gotovo nevjerojatan pothvat: egzodus, odnosno spasonosnu akciju zbrinjavanja tisuća izgladnjele djece u obiteljima plodnih prekosavskih krajeva, poglavito Slavonije i Srijema. "U tadašnjim uvjetima toliku djecu odvesti u Slavoniju i naći one koji će ih prihvatiti i za njih se brinuti graniči s biblijskim čudom mane u pustinji ili Isusovim čudesnim umnožnjem kruha da se nahrani gladno mnoštvo" (dr. fra Ivan Dugandžić).
Mislim da nam je sada jasno za što je fra Didakov životopisac Knezović napisao sljedeće riječi: "U teškim danima on je bio svome narodu poslije Boga jedina nada, obrana, pomoć i utjeha." Deset godina nakon fra Didakove smrti posvjedočio je to i dr. Josip Šilović, fra Didakov suradnik, predsjednik odbora za zaštitu djece poginulih hrvatskih vojnika i hrvatski ban, koji je u presudnom trenutku fra Didaku prižio ruku i otvorio vrata Hrvatske gladnoj hercegovačkoj djeci.On piše o fra Didaku: "Plemenit, neustrašiv, pravi vitez bez straha i mane, on prvi u Bosni i Hercegovini započinje djelo spašavanja naroda od očigledne propasti“.
Zasluge dr. Šilovića, predsjednika Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, za spašavanje bosanskohercegovačke djece za vrijeme gladi 1917. godine vrlo su velike. Sudbonosno je bilo da je dr. Šilović na nagovor fra Didaka Buntića, najvjerojatnije u ljeto 1917. godine, aktivnost spomenute organizacije s područja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije proširio i na Bosnu i Hercegovinu. Time su bila otvorena vrata spasonosnoj akciji premještanja djece iz Bosne i Hercegovine u Slavoniju i druge krajeve. Kako je fra Didak stupio u kontakt sa Šilovićem i Središnjim zemaljskim odborom u Zagrebu, svjedoči dr. Velimir Deželić deset godina nakon fra Didakove smrti, na komemoraciji njemu u čast, održanoj 21. veljače 1932. u prostorijama Hrvatskog katoličkog kasina na Kaptolu.
"Prvi je susret bio kad je fra Didak Buntić za vrijeme svjetskog rata došao u Zagreb u prostorije „Narodne zaštite“. Tu su bili prisutni funkcionari „Narodne zaštite“, među njima i pokojni dr. Đuro Basariček. Fra Didak Buntić položio je tada na stol jedan omot. Otvorili su taj omot i našli neki predmet. Tada je fra Didak pitao: „Što je to?“ Nitko nije znao odgovoriti. Jedni su rekli, da je heraklit, drugi, da je umjetno gnojivo i.t.d. Na to im je fra Didak rekao, da je to kruh, dnevna hrana naših siromašnih, vrijednih hercegovačkih seljaka. Svi su se zaprepastili. On im je na to opisivao kako Hercegovci prave kruh od kore drveća i drugih sastavina, pri tome su mu oči bile pune suza. Treći susret s fra Didakom bio je u Brodu, također za vrijeme svjetskog rata, kad je on provodio svoju veliku akciju spašavanja bosansko-hercegovaeke djece.Tada ga je dr. Deželić vidio kako nosi u naručju dijete, koje je bilo polumrtvo od gladi."
Nakon pristanka Zagreba slijedi ubrzana priprema i organiziranje smještaja djece u Slavoniji. Fra Didak piše župnicima i moli ih da prime djecu u obiteljima svojih župa. Odgovor je došao odmah, i to iznimno pozitivan. Plodna Slavonija otvorila je svoje široko srce siromašnoj i gladnoj Hercegovini. Djeca su posebnim vlakovima putovala od Mostara do Bosanskog Broda, a nakon toga domaćini su ih u Slavoniji i drugim krajevima prihvaćali i dalje vodili u svoja mjesta i obitelji koje su ih primale.
Kako su bolni bili rastanci djece i roditelja na mostarskom kolodvoru, svjedoči dr. fra Dominik Mandić, jedan od pratitelja druge skupine djece na putu u Slavoniju: "Oni zagrljaji, ono jecanje roditelja, plačne opomene djeci i ganutljive preporuke pratnji, svima su se nazočnima duboko usjekle u srce. „S Bogom, dušo!... Budi dobar!... Slušaj novog gospodara bolje nego svoju majku!... Bog zna, hoćemo se ikada vidjeti!...“, dovikivali su roditelji na rastanku svojoj djeci. I vlak je pošao... Trebalo se je rastati, ali zabrinuto majčino oko nije se moglo otkinuti od svoga miljenčeta. I dok se je vlak lagano stanicom kretao, i majke su s njime uporedo trčale, da još jedamput vide milo čedo, da mu još jedamput prigušenim glasom doviknu: „S Bogom, sinko!“, a pratnji: „U Božje i Vaše ruke“.
Prihvat djece u Slavoniji Prvi prijevoz hercegovačke djece bio je 11. rujna 1917. Nakon toga uslijedili su i drugi. Izgleda da je posljednji organizirani prijevoz djece bio 9. svibnja 1918. Slavonija je majčinski, velikodušno i srdačno prihvatila djecu iz Bosne i Hercegovine, o čemu postoje brojna svjedočanstva.
O broju djece na prehrani u Slavoniji i drugim prekosavskim krajevima od 1917. do 1919. go- dine nema jedinstvenih stavova. Ovdje donosim službeni podatak, koji je objavio Središnji zemaljski odbor u Zagrebu: "Iz Istre bilo je od ove djece 2.224-tvoro na prehrani; iz Dalmacije 1.466, iz Bosne i Hercegovine 12.270, a iz Slovenije 389.“ Sigurno je, medutim, da su roditelji djecu u Slavoniju vodili i na druge načine, dakle privatno, što pak nije bilo evidentirano. Zbog toga se neke pretpostavke kreću i do brojke od 17.000 spašene djece (dr. fra Andrija Nikić). Naravno, djeca nisu bila samo iz Hercegovine nego i iz Bosne. Nemojmo, međutim, zaboraviti činjenicu da nisu spašavana samo djeca koja su otišla na prehranu u Slavoniju, nego su slanjem žita iz Slavonije spašavana i djeca, odnosno narod koji je ostao u Hercegovini.
Nije potpuno razjašnjeno koliko se djece vratilo u Hercegovinu, a koliko ih je zauvijek ostalo u Slavoniji. Prema izvorima iz Središnjeg ze maljskog odbora svojim kućama vratilo se 9.451 dijete, a kod dobročinitelja je ostalo 2.819.
Da je fra Didak Buntić bio čovjek široka srca za svakog čovjeka, mogla su se osvjedočiti i djeca drugih vjera i nacija, kao npr. srpska i muslimanska, koju je fra Didak spašavao isto kao i djecu hrvatske nacionalnosti. O tome postoje brojna i potresna svjedočanstva. Ovdje donosimo podatak koji u Sarajevskom listu, u opisu treće skupine djece na putu za Slavoniju, donosi dr. Eugen Sladović: „Ono dvoje djece srpsko-pravoslavne vjeroispovijesti dovela sama mati na kolodvor u Mostaru te moli i zaklinje fra Didaka nek ih uzme i vodi, i on joj nije mogao odbiti molbe. Fra Didak mi je često putem spominjao, da mu je to dvoje pravoslavne djece vise na brizi nego sva ostala djeca te je to čitavim putem i djelom pokazivao, pazeći da im ništa ne smanjka." Takav je bio i prema djeci muslimanske vjeroispovij esti.
Pobjeda života Na koncu se postavlja pitanje: Koje mjesto među drugim velikim djelima fra Didaka Buntića pripada ovoj akciji spašavanja naroda u Hercegovini od gladi? Njome "kao da je okrunio svoje životno djelo; iako je poživio još tri godine iza rata i djelovao vrlo predano za dobro naroda i svoje provincije, i kao provincijal i narodni poslanik, ništa nije moglo doseći veličinu ovog spasilačkog čina u krajnjoj nevolji. On mu je i zaslužio naziv „spasitelj sirotinje"' (dr. fra Ignacije Gavran).
Što je to akcija značila za hercegovački narod, svjedoči Ante Pandžić, jedno od tisuća djece koje je fra Didak spasio od gladi: "Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku Buntiću", te nadodaje: "Ne samo ja, nego i mojih pet sinova i dvadeset i sedam unuka..." "Tisuće, mnoge tisuće živih Hercegovaca — toliko je živih spomenika tom velikom čovjeku koji je bio i ostao utjelovljenje Hercegovine, njezine snage i njezine patnje" (dr. fra Ivo Bagarić). Na kraju je pobijedioživot. Pobijedili su zaljubljenici u žvot, na čelu s fra Didakom Buntićem. Zato s potpunim pravom možemo reći: evo najsjajnije epizode u povijesti Hercegovine! Evo prekrasna sadržaja za naše mlade! Evo lika za ugledanje! Evo uzora i primjera kako se evanđeoska riječ pretače u djela i kako se konkretno živi ljubav prema Bogu i čovjeku!
Promatrajući spomenutu slavnu epizodu iz prošlosti i svoju sadašnjost, nameće nam se zanimljiva paralela: ona zemlja Hercegova, koja u jednom iznimno teškom povijesnom trenutku nije mogla othraniti tisuće svoje gladne djece, u vremenu u kojemu mi živimo u svoje krilo ne prima samo tisuće nego i milijune duhovno gladnih iz cijeloga svijeta. Fra Didak je Zemaljskom upravitelju Sarkotiću poručio: "Morientes te salutant" (Umirući te pozdravljaju), a cijela Hercegovina, ali i drugi krajevi, zahvalni i ponosni danas kliču fra Didaku: Viventes te salutant! — Živi te pozdravljaju, fra Didače!
* * *
Fra Didak je rođen u Paoči 9. listopada 1871., a umro u Čitluku 3. veljače 1922. Nakon završenog studija u Innsbrucku bio je profesor (1895. - 1919.) i ravnatelj (1910. - 1919.) gimnazije u Širokom Brijegu, graditelj širokobriješke bazilike (početak gradnje 1905.), utemeljitelj hrvatskih seljačkih škola (1911. - 1917.), pokretač gospodarskog razvoja Hercegovine, član Središnjeg odbora i predsjednik Mjesnog odbora Hrvatske narodne zajednice u Širokom Brijegu, spasitelj gladnih i siromašnih (1917. - 1919.), provincijal Hercegovačke franjevačke provincije (1919. - 1922.), branitelj ugroženih prava naroda u Hercegovini i narodni zastupnik u beogradskoj skupštini (1920. - 1922.).
Kratki i vrlo lijepi prikaz Didakova života na youtubu https://www.youtube.com/watch?v=7ZTxUgo1em8
|
« Prethodna | Sljedeća » |
---|