Galerija „Prica“

Josip Šarić

23. ožujka – 11. travnja 2010

FRAGMENTI

 

DSC03937.JPG 14

Šarić oslobađa energiju oblika, dovodi formu do eksplozije njezinih silnica, no i u ključanju površine zadržava relativnu čistoću siluete ploha. Nemiru magme ili vala Šarić suprotstavlja geometrizirane segmente slike, sastavnica poliptihalnih kompozicija, od jasnoće diptiha ili triptiha do razvedenog rastera prikaza.

 

Bujanje života u zakonitosti događanja, prividni kaos u organiziranosti scene, logika u prepuštanju dinamičnosti oblika značajke su slikarskih uprizorenja Josipa Šarića. Definicija je to opusa bliska analizama fizičara koji prepoznaju red u jednostavnim i složenim strukturama, neovisno o procesima u prvom sloju promatranja.

Šarić oslobađa energiju oblika, dovodi formu do eksplozije njezinih silnica, no i u ključanju površine zadržava relativnu čistoću siluete ploha. Nemiru magme ili vala Šarić suprotstavlja geometrizirane segmente slike, sastavnica poliptihalnih kompozicija, od jasnoće diptiha ili triptiha do razvedenog rastera prikaza.

Granične linije dosljedno su pravolinijskog karaktera, od naglašenog vertikaliteta do dijagonalne položenosti obrubnica. U različitosti gradivnih elemenata Šarić je postigao jedinstveno slikarsko tkivo, s dosegnutom napetošću suprotnosti u odnosu pokrenutih nakupina i jednolikosti tona ploha. S osvajanjem dubine prostoru kroz kontrast pažljivo njegovane boje i ekspresivnog nanošenja slikarskih čestica.

Istina Šarić je i kada sliku osmišljava tjelesnošću boje sklon vidu slikarske marnosti, jer i u koloristčkoj otvorenosti isčitavamo čitke traveje, s potkom geometrijske oblikovnosti. S mjenama veće ili manje zasićenosti, sa zgušnjavanjem prema vrhu i završetkom u spletu crtovlja, odnosno kapljičastom udaru linija. Prasak bjelina poput krijeste vala znak je oslobađanja unutrašnjih kolorističih sila, sabijenih slojeva boje. I užarenih i manje intenzivnih, naglo ohlađenih u dodiru s partijama pretežno utišanih vrijednosti palete.

I u slučajevima podignute kromatskea razine jednobojnih slikarskih prostranstva dijalogu različitosti ona uvijek djeluju smirujuće. Istovremeno zaustavljaju pulsirajuće forme, no ne negirajući njihovu dinamičnu komponentu. Šarić bez krutih pravila slikarskog ponašanja prati srazove napete epiderme i razigranih partikula boje, likovno osmišljene s „aureolom" kumuliranog svjetla. Zavidnom maštovitošću Šarić gradi usjeke i pukotine, sugerirajući istovremeno intrigantni mikrosvijet i slutnju bezmjerja svemira. Dakako radi se o asocijativnosti sadržaja koji se nude, situacijama koja se ne vide, ali su dostupni umjetničkoj imaginaciji.

Šarić u sintezi organičkog i geometrijskog nalazi ravnotežu polova, s međusobnim podizanjem izražajnosti fragmenata. Motivska određenost nije u prvom planu jer u novi ciklus najbliži  je pojmu apstraktne slike. Šarić se ipak ne odriče slikom interpretiranog doživljaja nekih situacija, izgleda, pejsažnih prospekata, emocionalnih iskustava. Ljepote u širini njenog značenja. S odgovorom u vitalitetu boje, s provedenom širinom poteza i suptilnim nitima tkanja, te ritmizacijom i aktivitetom slikarskih polja. U adiranju uzbudljivih fragmenata, sabiranju u slici jedinstvenog bljeska.

Stanko Spoljarić

Josip Šarić, 1968.

Akademiju likovnih umjetnosti završio u Zagrebu 1999. godine u klasi profesora Ante Kuduza.