...Ej, Slavonijo zemljo plemenita,

Puna žitnih polja, valovita...

...Od Slatine prema Osijeku  kilometri i kilometri nepregledne ravnice na sve strane. Kraja joj se ne vidi. Kao more. Zeleno, ponegdje žuto, ili tek svježe lijepo obrađeno. Pa dugi nizovi lijepo uređenih kuća s dvorištima i okućnicama. „A oj šore ušoreni...“ Ovo je prava Slavonija.  „Vidite li vi ovu ljepotu, ovu raskoš, govori nam oduševljeni profesor. Kakvo bogatstvo“. Svi smo zadivljeni. Pa šta će nama itko? Samo Slavonija može hraniti cijelu Hrvatsku  i još će ostati za izvoz.

Nisam mogao odoljeti prilici da se pridružim skupini  profesora Anđelka M. koja je zaželjela  malo bolje upoznati Slavoniju. Neće posao propasti bez tebe, barem si se ti naradio – rekao sam sam sebi i evo me u autobusu koji u gustoj jutarnjoj koloni prema istoku  polako ostavalja tek razbuđenu metropolu. Dan vedar,  sunce već izronilo iz horizonta, i uskoro nakon  što ostavljamo iza sebe posljednja naselja pojavljuje se njeno veličanstvo – ravnica. 

Pokušat ću malo kasnije opisati ovaj prizor, ovu živu sliku, nepreglednih polja koja će nas pratiti cijelo vrijeme i upoznati se s društvancem u autobusu, u kojemu poznam samo povjesničara Anđelka. Zapravo, upoznavanje me toliko niti ne zanima, kao vjerojatno ni druge; ovoga puta ja, dijete iz kamena, želim osjetiti  miris i dašak slavonske ravni, njene povijesti, vidjeti Kozarčevu šumu, čuti šokačku tamburicu, proći kroz Šovagovićeve Ladimirovce, Crnkovićev Čaglin, pomoliti se u Štrosmajerovoj katedrali, sjetiti se Matoša, Tadijanovića...  

Unatoč mojoj nezainteresiranosti, malo pomalo, uskoro otkrivam da se nalazim u vrlo zanimljivom, biranom društvu diplomata, znanstvenika, glazbenika, arhitekata, povjesničara, novinara, političara, uglavnom u mirovini, ali još vrlo aktivnih. Svi su vrlo ugodni, ljubazni nenametljivi, svi se dobro poznaju s ranijih putovanja, ili još od ranije. Anđelko i Milada, nekada najbliži suradnici prvog predsjednika, vođe puta, vrlo brzo i znalački uspostavljaju ležernu i  ugodnu atmosferu u autobusu. Najprije bonbon dobrodošlice, a onda obvezna molitva. Moja susjeda vadi iz torbe doručak, lijepo servirani sir i fino dimljeni špek, nudi svima pa i meni; drugi kušaju i dive se, a ja, bedak, kao i prije mnogo godina, kad sam kao gimnazijalac, iako doslovno gladan kao vuk, zahvalio ljubaznoj  gazdarici na ponuđenom ručku, i sada,  unatoč kruljenju želuca, zahvaljujem i kažem –„ hvala, rano mi je, ne mogu, ja ću kasnije“.

Profesor počinje uvodno slovo. „Slavonijom se nekada smatrao prostor između rijeka  Save, Drave i  Dunava , a zapadno sve do Gorskog kotara i Koprivnice; kasnije se zapadna granica  pomiče do linije Lonjskog kanala do koje su potisnuti Turci nakon velikih ratnih operacija. 

 (...)Ravna crta obzorja, susret neba i zemlje, beskrajna ravnica fascinira svakog posjetitelja istočne Hrvatske. Vjerojatno je to bio prizor koji se činio kao Božji dar ljudima koji su tu zemlju prvi put vidjeli prije mnogo tisućljeća, kada su je, prelazeći planinske lance i putujući ri­ječnim dolinama, osvajali i naseljavali. Tu je čovjek zastao i odlučio ostati. Kada je zastao, posvojio je tu plodnu zemlju i ona njega. Počeo je razvijati kulturu istodobno s nastajanjem prvih velikih civilizacija u indijskom Petorječju, Mezopotamiji i na području delte Nila. Velika rijeka Dunav, uz pritoke Savu i Dravu, bila je čovjeku prirodna granica. Gorska uzvišenja postala su pribježište i zaklon slabijima pred osvajačima. Čovjek je tu ostao, udomaćio se, stvarao i naučio uživati u životu(...) Slavonija, Sjaj na obzorju, HTZ

Vozimo se autocestom prema Okučanima. Vozač Darko, za mene novo lice, za moje suputnike stari znanac, bira lijepe kajkavske popevke. Autobus je udoban, mjesta ima dovoljno, sam sam na dva sjedala. Uživam, nije ovako ni  loše - mislim u sebi,  pa bilo je i vrijeme da se počneš malo udaljavati od svakodnevnog pritiska obveza. Žao mi je  samo da i Lj. nije s mnom; bojala se da ne bi mogla izdržati trodnevni program.

Okrećem glavu sad na jednu sad na drugu stranu; baš mi to dobro  dođe kao gimnastika, koju inače nikada ne radim, i ne mogu se nadiviti toj ljepoti i raskoši pejzaža: polja kojima ne vidiš kraja  pod laganom jutarnjom izmaglicom, sad zelena, sad žuta, sad svježe obrađena; s lijeve strane u daljini nizovi niskih šumovitih planina, u podnožju kojih se naziru naselja i obvezni crkveni tornjevi, a s desne, preko skrivene graničarke Save, daleke bosanske planine, iz kojih su nam ne tako davno, dojučerašnja „braća“ po ideologiji slala pošiljke najvećih  kalibara iz svoga bogatog arsenala  svih mogućih cijevi.

Okučani

Okučani, mjesto na putu koji vodi iz Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, u blizini rijeke Save, kojega se vjerojatni nitko ne bi ni sjetio da u jednom kritičnom trenutku naše novije povijesti, tijekom Domovinskog rata, nisu bili svjedom jednog  Bljeska, koji je  upravo kroz to mjesto otprašio preko Save svu onu bratiju koja je skoro presjekla Slavoniju na dva dijela i mjesecima terorizirala ovdašnji hrvatski narod i ugrožavala mladu Hrvatsku državu.

Parkiramo se uz glavnu cestu  blizu velike, nedavno izgrađene crkve. Ne sjećam se kako je izgledala stara koja je do temelja srušena dok su to područje držali pobunjeni Srbi, za vrijeme tzv. Srpske Krajine, a ova, posvećena sv. Vidu, čini  mi se malo prevelikom, malo prehladnom i nekako odudara od  skromnog mjestanca s još nesaniranim tragovima rata; više bi mi se dapadalo da je  kao stara, ili barem približno slična.  Blizu crkve ruševna kuća, a pokraj nje netaknuta pravoslavna crkva. Mladi svećenik, rodom iz Rame, franjevac u civilnoj mladenačkoj odjeći, tek nedavno došao u župu, priča o svojim župljanima koji su  uglavnom  pridošli iz Bosne pred  ratnim ugrozama sa svih strana. Kao i toliko puta tijekom burne povijesti ovih naših nemirnih prostora. Malo otužno, ali život teče dalje.

Pakrac

Nastavljamo put prema Lipiku i Pakracu. Vozimo se uskom vijugavom cestom preko planine Psunja. Priroda prekrasna, sve je u proljetnom cvatu i zelenilu, cijelim putem vidljivi tragovi rata, jednako kao u Lipiku i Pakracu. Lijepo, ali otužno. Naši neiskorišteni „resursi“. A  moglo bi  biti naša Toskana. Profesor detaljno opisuje kako su se odvijala ratna zbivanja ovdje, kolike su bile patnje narado i kakvi su se strašni zločini činili nad njime, dok samo  jedan Bljesak nije  ponovo pokazao snagu hrvatske desnice i samo u dva – tri dana protjerao barbare preko Save i ponovo ujedinio istok i zapad Slavonije.

U Pakracu kraće zadržavanje i kavica. Snimam ruševne kuće u kojima izrasla stabla prerastaju bivša krovište. Na ruševnoj zgradi u središtu, u kojoj je očito nekada bila robna kuća, ili nešto slično, ostatak naziva: Budućnost. Nije joj bila baš sretna, ali doći će i njoj uskoro bolji dani; kao i  lijepoj obnovljenoj crkvi; jaka su leđa našeg narada.  Preživjeo je on i teža vremena.

Ne možeš biti u Pakracu a ne sjetiti se Pakračke poljane o okojoj se toliko pisalo.Što se točno događalo, samo Bog dragi zna. Odgovornost je na onima koji su prvi započeli spiralu nasilja i zločina, a ako je nešto od toga bilo pod kapom hrvatskog grba, to nikako nisu mogli biti hrvatski vitezovi, oni su nosili krunice  oko vrata, nego psi rata koji su se ogriješili i o taj grb i tu uniformu i kojima treba suditi. Jer, zločin je zločin, bez obzira na uniformu u kojoj je učinjen.

Sjetih se prijatelja iz studentskih dana  vrsnog  kardiologa Stanka Biočića koji je ostavivši  svoje Posušje poklonio svoju ljubav i znanje ovdašnjem puku, kao  i pokojnog doktora Joze Serdarušića  koji je cijeli svoj radni vijek proveo u ovom lijepom mjestu, vraćajući dug svome Rošku Polju samo rijetkim posjetama za blagdan sv. Ive. 

Voćin

Od Pakraca  put vodi kroz raskošnu, šumovitu Papuk  planinu i  prije dolaska u Voćin prolazimo uz mjesta Kusonje, Dragović, Španovicu, Bučje, Kamensko, Zvečevo. Profesor je prava enciklopedija, o svakom mjestu slušamo storiju o zbivanjima, najčešće o ratovima i stradanjima ljudi, od najstarijih dana do domovinskog rata. Potsjeća nas na pogibiju naših  šesnaest redarstvenika u Kusonjama  koji su upali u zasjedu i izginuli do posljednjeg , te stradanja  još troje naših građana od postavljene mine pri obilježavanju obljetnice  pogibije redarstvenika. Pa o zloglasnom logoru u Bučju, gdje su neljudski mučeni i ubijani  zatočeni hrvatski građani, uglavnom civili, samo za to što su Hrvati i što su voljeli svoju domovinu. Među njima i humanist, doktor koji nije dijelio ljude prema nacionalnosti niti bilo kakvim drugim obilježjima, nego je pomagao jednako  svima; ali nestao je, ubijen, samo za to što je bio domoljub.

Pada mi napamet  V. čiji je otac bio oficir bivše vojske i to baš iz ovoga mjesta, koja se udala  za moga prijatelja iz mladosti; ne mogu je povezivati s ovim turobnim pričama. Vjerujem da djeca, samo  po činjenici biološke veze,  ne mogu nositi krimen svojih  roditelja. Ono dobro ili loše u nama ne dobijamo genetskim naslijeđem, nego odgojem, u svojoj obitelji, u svojoj sredini. I dijete najvećeg zločinca, odgojeno  u plemenitom okruženju, može se razviti  u sveca.

Prolazimo uz Zvečevo i sjetih se Končareva odmarališta  u kojem smo prije rata  proveli  desetak dana odmora.  Sve je bilo kako treba biti,  nije bilo nikakvih problema, ali cijelo vrijeme nisam se osjećao baš najbolje,  i jedva  sam čekao da taj odmor prođe. Godinama kasnije, tijekom pobune protiv Hrvatske i agresije na nju, taj kompleks koristila je  srpska vojska kao svoj stožer, a ono isto osoblje vjerojatno je nastavilo služiti i dalje pod drugim grbom, u drukčijim uniformama. Čitao sam da je sve potpuno uništeno. Da je lako graditi kao što je rušiti!

U Voćinu, mjestu s dugom povijesti,  kao i u svim drugim malim mjestima  ovoga kraja  gdje su u većini bili Srbi, dolazi do stradanja  Hrvata,  njihova protjeravanja, ubijanja, pljačkanja  njihove imovine, rušenja njihovih kuća. Po treći put u svojoj povijesti dolazi do potpunog  rušenja stare gotičke crkve, svetišta Majke Božje iz XIV stoljeća. Od mladog, ali vrlo ozbiljnog i vrlo obrazovanog svećenika, čini se do kraja predanog svom poslanju,  saznajemo  do detalja o dramatičnoj povijesti ovoga mjesta od dvanaestog stoljeća do današnjih dana. Uz pomoć društvene zajednice crkva se uspješno restaurira i on očekuje da bi sve moglo biti gotovo koncem ove godine. A svježa krv u ovu župu došla je s Hrvatima s Kosova, najviše iz Letnice i obitelji s više djece ovdje više nisu rijetkost.

Slatina

Od Voćina prema Slatini prolazimo kroz  prekrasnu, pravu  hrastovu slavonsku šumu i ne mogu da se ne sjetim pisca i šumara  Josipa Kozaraca (Vinkovci 1858.), pripadnika hrvatskog  realizma, koji je  najbolje i najljepše pisao o Slavoniji svoga vremena. „ Prostrane hrastove šume – moje malo kraljevstvo – tihi seoski mir i ničim poremećeno moje duševno zadovoljstvo, to su ona tri blaga koja se u sadašnjem  fin de siecleu rijetko kada nalaze ujedinjeni....Tko je jedanput bio u toj našoj drevnoj šumi, s onim divnim stabarjem, spravnim, čistim, visokim, kao da je sliveno, taj je ne može nikada zaboraviti. Tu se dižu velebni hrastovi sa sivkastom korom izrovanom ravnim brazdama, koje teku duž cijelog, dvadeset metara visokog debla sa snažnom širokom krošnjom, kojano ga je okrunila kao stasitog junaka kučma...“.

Uskoro prolazimo kroz Slatinu, lijepi slavonski gradić koji je izgleda pošteđen od ratnih razaranja i evo nas pred malim i urednim restoranom pretencioznog naziva Raj. Ručak se već bio malo ohladio,ali je  hrana ipak bila sasvim pristojna, a za mene to je  bila prva prilika da izmjenim koju riječ sa svojim prvim susjedima.

Od Slatine prema Osijeku  kilometri i kilometri nepregledne ravnice na sve strane. Kraja joj se ne vidi. Kao more. Zeleno, ponegdje žuto, ili tek svježe lijepo obrađeno. Pa dugi nizovi lijepo uređenih kuća s dvorištima i okućnicama. „A oj šore ušoreni...“ Ovo je prava Slavonija.  „Vidite li vi ovu ljepotu, ovu raskoš, govori nam oduševljeni profesor. Kakvo bogatstvo“. Svi smo zadivljeni. Pa šta će nama itko? Samo Slavonija može hraniti cijelu Hrvatsku  i još će ostati za izvoz.

Pitam se kako je moguće, uz svo to bogomdano bogatstvo, da je ova ista Slavonija danas najsiromašnija regija u državi. Dvadeset sedam posto građana nezaposleno. „Pa ljudi moji kako je to moguće?“, uzviknuo bi opravdano pokojni Mladen Delić. Šta se to nama događa? Šta to radi naša elita? Kako nas to vodi? Zar ništa nisu naučili iz povijesti? Ta, koliko su već puta svađe, nesloga i zanemarivanje općih nacionalnih, u korist uskih sebičnih  interesa odvele narod i zemlju u ropstvo i stradanja. Šta smo to mi Bogu zgriješili? A dovoljno bi bilo samo okrenuti se sebi, pouzdati se u svoje ruke, svoju pamet, pa naši ljudi po cijelom svijetu čine čuda; okrenuti se ovoj zemlji, našim šumama, našim rijekama, gorama, našem moru. Šta bi drugi radili da imaju ovo što mi imamo? Zašto se ne ugledamo u Židove koji od pustinje rade rajske vrtove i svoje voće prodaju po cijelom svijetu.? U Austrijance koji u ljetnoj sezoni ostvaruju dvostruko više nego mi od cijele naše sezone, unatoč najljepšem moru na svijetu?  

Zašto dopuštamo da nas Europa ucjenjuje i ponižava? Zašto se moramo klanjati svakom njihovu činovniku? Traže da na koljenima uđemo u Europsku uniju. Da se odreknemo svojih svetinja, svoje baštine, svojih vrijednosti. Pustili su nas da krvarimo, a mogli su sve zaustaviti, nisu nam dali ni da se branimo, a onda su došli i preuzeli za sitniš naše banke, vrijednosti koje su naraštajima stvarane, da bi koristeći našu mladost kao jeftinu radnu snagu ostvarivali enormne profite, dok naši najbolji sinovi, naši heroji, osloboditelji, čame u njihovim zatvorima. Uvijek novi i novi zahtjevi. Što nas još čeka?  Da se najprije obezvrijedi ova zemlja i  da im se onda da u bescijenje? Pa onda naša obala, naše more, naše vode...? I da na koncu potpuno ovisimo o njima.

Iz povijesti  Slavonije

Dugi kilometri kroz Slavonju  prilika je potsjetiti se barem ponekih detalja iz njene povijesti, važnih ljudi i događaja, koji su određivali njen tijek. Profesor govori, iznosi brojne podatke, objašnjava događaje. Kako su sva ta povijesna zbivanja međusobno sudbinski povezana!  Iz srednjovjekovne Bosne katolički, hrvatski puk bježi  pred osmanlijskom sabljom na sve strane, pa i u ravnu Slavoniju i eto ti korjena svega što se odnosi na pojmove  Šokci, Šokadija, Bunjevci i objašnjenja njihovoj ikavici i mnogim drugim obilježjima.

Princ Eugen Savojski  u jesen 1697. u munjevitom prodoru s 6500 vojnika  upada u Sarajevo, u dubinu tada najmoćnije sile, što je do tada bilo nezamislivo, spali ga i opljačka, te se vrati u Osijek, a za njegovom vojskom, zbog straha od odmazde Osmanlija, ili je to možda ipak bilo planirano,  pođe iz Bosne oko 40 000 katolika, koji nasele opustošenu Slavoniju. Jesu li, možda, tadašnji moćnici i „sudbonosci“ govorili o „humanom preseljenju“?

Ili, nakon Prvog svjetskog rata, kada nastaje Kraljevina Jugoslavija u kojoj glavnu riječ imaju Srbi, dolazi do koloniziranja  njihovih vojnika s  obiteljima  po najplodnijim dijelovima Slavonije, Baranje i drugih dijela ravnice,  na imanjima dotadašnje vlastele.Tu nastaju naselja u kojima nikada ranije nisu živjeli Srbi, koja će  imati trajnu  neprijateljsku  ulogu prema Hrvatskoj državi i njenim interesima i biti prva u aktivnostima na ostvarenju plana velike Srbije. Tu će pasti prve žrtve u Domovinskom ratu (ubojstvo dvanaest redarstvenika u Borovu Selu,), tu će se dogoditi brojni najsvirepiji zločini i najveća razaranja, progonstva..(Vukovar, Lovas, Aljmaš...).

Josip Juraj Strossmayer

...Đakovačko-srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer jedna je od najboljih hrvatskih povijesnih epizoda uopće. Vrhunski je or­ganizator, podrijetlom iz građanskoga kruga iz njemačko – hrvatske obitelji. Od rođenja je dvo­jezičan i zna koliko vrijedi znanje. Genijalnim je gospodarenjem biskupijskim dobrima materijalno toliko podigao gospodarstvo da je prihode mogao staviti u službu napretka naroda.

U Hrvatskoj je osnovao temeljne institucije znanosti, prosvjete i kulture (Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, HAZU, 1886, obnovljeno Hrvatsko sveučilište1874.). Umjet­nički je mecena i promicatelj ekumenske misli, kakva je u Crkvi prihvaćena tek za pape Ivana Pavla II. Daruje čak i crnogorskog vladiku, srpsku kneževinu, bugarsku kulturu te bosanske begove. U svemu je znatno ispred svog vremena. Strossmayerova katedrala u Đakovu izgradena je opekom napravljenom od slavonske zemlje, a prema riječima pape Ivana XXIII., to je najlješa crkva između Venecije i Carigrada... (HTZ)

Pomagao je rad hrvatskih škola, knjižnica i čtaonica, izlaženje časopisa, podupirao umjetnike, književnike, znanstvenike. Pitanje je da li bi talenat  Vlahe Bukovca, kao i mnogih drugih ikada  došao do izražaja da nije bilo potpore velikog mecene. Istaknuo  se na I. Vatikanskom koncilu 1869. do 1870  dugim trosatanim govorom na  savršenom latinskom jeziku u kome se suprotstavljao važećoj dogmi o nepogrešivosti pape, što će se prihvatiti tek nakon sto godina...

Monogo je još velikih imena koje je dala Slavonija, koja su čvrsto utkana u  čipku njene, kao i nacionalne   povijesne i kulturne  baštine. Pretenciozno je i pokušati nabrajati ih, a pogotovo nešto više o njima pisati. Što bi bila Slavonija  i Hrvatska bez Matoša, Josipa i Ivana Kozarca, Tadijanovića, Cesarića, Peića, Pavličića, Crnkovića, bez kardinala Šepera i nobelovaca Ružičke i Preloga,  bez  Fabijana Šovagovića,  Zvonka Bogdana, Vere Svobode,  bez  onih vukovarskih liječnika heroja s Vesnom  Bosanac i Jurjem Njavrom na čelu, bez Siniše Glavaševića,  bez  majke heroine Kate Šoljić,  bez vukovarskih junaka Blage Zadre, Nikole Babića, Petra Janjića i niza, niza drugih, znanih i neznanih?  Bi li je bilo?.

Šokci i Šokadija

...U  monografiji  profesor Mirko Marković daje temeljiti prikaz povijesti naših pradjedova koji su pred turskim sabljama, iz srednjovjekovne Bosne, spas potražili u sjevernijim krajevima. Kada su jednom došli u njih, to nije značio konačni mir. U to doba, a dokazalo se to i kroz kasniji slijed povijesnih događanja, život je bio toliko okrutan da su se mnoge izbjeglice ponovno našle u državi iz koje su morali pobjeći. U tim burnim. povijesnim mijenama asimilacija je mnogima bila usud. Jedni su joj se priklonili, drugi se nisu uspjeli othrvati. Islamizacija, mađarizacija, germanizacija, srbijanizacija. Na sreću, mnogi naši su se oduprli tim zlodusima...

...Pa šta je  onda Šokadija? Je li to samo stari dio Granice i ravni Srijem kako je kazivao Julije Benešić ili mali, bogati, pusti i obijesni kraj oko Vinkovaca i Broda do Županje i Srijema kako je ustvrdio Josip Bogner? Ili pak Šokadija s Vinkovčanima, Županjcima i mještanima istočno-bosanskih sela grli i Đakovčane, Našičane, Donjomiholjčane, Valpovčane, Posavce iz novogradiškog kraja i iz cijele Bosanske Posavine, zapadne i istočne Srijemce, pa čak i stanovnike Erduta, Aljmaša i djelomice Dalja, što je dokazivao Vladoje Ivakić.

Ma, tko mari za te književno-znanstvene rasprave kad u kolu cikne snaša, kad grlo pusti baja, kad se zemlja raznježi od egeda i gajdi, kad tambura srca razgali, kad vino ubije bol a pjesma izliječi dušu! Ta, tko bi nama koji se dičimo tim imenom, riči našom  slavonskom, ruvom i običajima, koji osluškujemo zvono pastirsko, koji mirišemo Peićevu crnicu, koji udišemo Kozarčeve šume, koji se sladimo iz papučkih i krndijskih vinograda, koji ne brišemo sjećanja na naše bake i blagoslov žita, koji stalno gledamo sliku majke iza tkalačkog stana, koji i danas čekamo dadina kola i konje, koji ju slavimo i kojoj se dičimo - zar svi mi nismo Šokci i Šokice koji su Šokadiju obranili od svih nasrtljivaca na njezino hrvatstvo...  (Martin Vuković predsjednik Šokadije Zagreb)

Nastavlja se