O kultu brzine - Iva Ljubičić: |
Administrator | |
O kultu brzine
(...)Brzina, žurba i hitnja uvukle su se u svaku poru našeg
života. Otkucaji kazaljki na satu pritišću nas više nego ikada. Od trenutka
kada ujutro otvorimo oči, sat vodi igru. To traje cijeli dan, dok trčimo sa
sastanka na sastanak i nastojimo sustići rokove. Svaki trenutak utkan je u
raspored i kamo god pogledamo – na noćni ormarić, na zid uredske kantine, u kut
zaslona na računalu ili na zglavak ruke – sat otkucava, bilježi naš napredak,
opominje da ne zaostajemo(...)
Ne tako
davno, Klaus Schwab,
utemeljitelj i predsjedavatelj Svjetskog gospodarskog foruma, bez
uljepšavanja
ukratko je opisao današnju potrebu za brzinom: „Iz svijeta u
kojem veći jedu manje, prelazimo u svijet u kojem brzi
jedu spore.“ To upozorenje može se primijeniti na mnogo šire
područje od
trgovine. U ovo užurbano doba, kada smo svi zauzeti i u strci, u svemu
što
radimo utrkujemo se s vremenom. Psiholozi govore o razvoju unutarnje
psihologije brzine, uštede vremena i maksimalnog povećanja učinkovitosti
koja svakim
danom postaje sve jača.
Brzina, žurba
i hitnja uvukle su
se u svaku poru našeg života. Otkucaji kazaljki na satu pritišću nas
više nego
ikada. Od trenutka kada ujutro otvorimo oči, sat vodi igru. To traje
cijeli
dan, dok trčimo sa sastanka na sastanak i nastojimo sustići rokove.
Svaki
trenutak utkan je u raspored i kamo god pogledamo – na noćni ormarić, na
zid
uredske kantine, u kut zaslona na računalu ili na zglavak ruke – sat
otkucava,
bilježi naš napredak, opominje da ne zaostajemo.
Godine 200.
pr. n. e. rimski
dramatičar Plaut ovako se požalio:
Dabogda skršili ga bozi, tog tko
ure
izmisli,
Koji k
tome prvi ovaj sat sunčani postavi,
koji
meni ubogome raskomada dan!
Od nas se očekuje - da razmišljamo brže, da
čitamo brže, pišemo brže, jedemo brže,
krećemo se brže. Biti brži od drugih, barem korak ispred,
postalo je imperativ, koji nas navodi na
nemilosrdnu utrku u kojoj nema solidarnosti, nema milosti, nema
prijateljstva,
pa ni ljudskosti. Cijene se oni s „instant“ odgovorima –
„brzorazmišljajući“, ili
oni koji uspijevaju raditi više stvari istodobno – jer to se čini tako
spretno,
učinkovito, tako moderno. Pa ipak, to često znači raditi više stvari ali
ne
tako dobro.
Još godine
1880. Nietsche je
uočio da je sve prisutnija kultura “... žurbe, nedolične i oznojene
hitnje koja
želi 'da se sve obavi' odjednom“. Kako je do toga došlo? Kada smo se
priklonili tom kultu brzine? Promjene su stigle s industrijskom
revolucijom. Kao
da je svijet tada ubacio u petu brzinu,
a planiranje vremena postalo načinom
života. Prije ere strojeva, nitko se nije mogao kretati brže od konja u
galopu
ili broda pod punim jedrima. Snaga motora
sve je promijenila. Odjednom su, samo na dodir prekidača, ljudi,
informacije i roba mogli prijeći velike udaljenosti brže nego ikada
prije.Tvornica je mogla izbaciti više proizvoda u jednom danu nego što
je
obrtnik mogao izraditi tijekom cijelog života.
Tada je
nastala i poznata
uzrečica: Vrijeme je novac. Prvi ju
je izgovorio Benjamin Franklin
1748.godine, u zoru industrijske ere, i time
blagoslovio brak između profita i žurbe. Industrijski kapitalizam
hranio
se brzinom i nagrađivao kao nikad prije. Tvrtka koja je najbrže
proizvodila i
transportirala svoje proizvode mogla je suparnicima konkurirati nižom
cijenom.
Što se brže kapital pretvorio u profit, to se brže mogao ponovno uložiti
i
ostvariti još veću dobit. Budućnost je postala ispunjena nezamislivim
uzbuđenjima i prosperitetom.
Pojavom
strojeva ljudi su se
ponadali i oslobođenju od svakodnevnog mukotrpnog rada. Znali su da će
trebati
odraditi pokoju smjenu u uredu ili tvornici, nadzirati monitore, čačkati
po
brojčanicima, i potpisivati fakture, ali ostatak dana provodit će se u
druženju
i zabavi. I sam Benjamin Franklin imao je viziju svijeta posvećenog
odmoru i
opuštanju. Nadahnut tehnološkim napretkom s kraja osamnaestog stoljeća,
predvidio je da čovjek uskoro neće raditi više od četiri sata tjedno.
Sličnih
nagađanja bilo je i kasnije. Očarani obećanjima tehnologije, George
Bernard
Shaw predvidio je da će se do kraja 2000. raditi dva sata dnevno, a
Richard
Nixon pripremao je Amerikance na četverodnevni radni tjedan.
Koliko su
pogriješili u svojim
nagađanjima! Za većinu ljudi danas vjerojatnije je da rade četrnaest
sati
dnevno, nego četrnaest sati tjedno. Rad proždire najveći dio našeg dana.
Sve
drugo u životu - obitelj, prijatelji, odmor, hobiji – prisiljeno je
prilagoditi
se svemoćnom radnom rasporedu.
Svijet je
danas u pogonu
dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. Svako vrijeme je
jednako:
plaćamo račune subotom, odlazimo u kupnju nedjeljom, nosimo laptop u
krevet,
radimo cijelu noć, doručkujemo u krevetu cijeli dan. Rugamo se godišnjim
dobima
jedući uvezene jagode usred zime, posebna jela koja smo nekoć imali za stolom samo za blagdane, sada tijekom
cijele godine. Zahvaljujući mobilnim telefonima, džepnim računalima,
dojavljivačima i internetu, sve stvari i svi ljudi neprestano su
dostupni.
Ovakva
kultura koja živi
dvadeset četiri sata dnevno mogla bi omogućiti ljudima da se manje žure,
dajući
im slobodu da rade i obavljaju poslove kad im to odgovara. Ali to su
samo puste
želje. Jednom kad se izbrišu granice, natjecanje, pohlepa i strah potiču
nas da
na svaki trenutak dana i noći primjenjujemo načelo „vrijeme je novac“.
Pretjerani
rad na mnoge načine
je štetan. Prvenstveno ugrožava zdravlje. Bolest o kojoj se danas sve
više
govori, a nedvojbeno je posljedica današnjeg modernog, ubrzanog načina
života,
svakako je stres. Stres je fenomen
koji prije 60 godina nije postojao, a danas uzrokuje 50 % smrti. Ukoliko
je
intenzivan ili dugotrajan ima brojne negativne posljedice – depresija,
agresija, umor, alkoholizam, impulzivno ponašanje, nezadovoljstvo i dr. –
koje
se očituju u nižem radnom učinku i nesposobnosti obavljanja radnih
zadataka. Stres
je jedan od najvažnijih uzročnika mnogih radnih i organizacijskih
problema, te
općenito smanjuje konkurentnost poduzeća. Prekomjemjerni rad jednostavno
postaje
kontraproduktivan.
Bjesomučna
opsjednutost poslom i
kultura rada „dok ne krepaš“ sve su prisutniji. Zajedništvo, obitelj,
prijateljstvo, odavno su izgubili prednost. To je cijena turbo
kapitalizma.
Umjesto da ekonomija i tehnologija koju smo stvorili služi nama,
dogodilo se
obrnuto. Danas je obitelj, ta temeljna stanica čovječanstva i najbolji
model
društva, u velikoj krizi. Sve su češći i veći obiteljski problemi,
razvodi
brakova, zapuštena djeca. U ubrzanom životnom ritmu, jurnjavi i
zaokupljenosti
karijerom, mnogi se gube i zaboravljaju na temeljne obiteljske i životne
vrijednosti. Tome pridonose i poduzeća koja ne vode kvalitetnu ili
ikakvu brigu
o svojim zaposlenicima i njihovim potrebama, pa pogoduju raspadu
današnje
obitelji. U ovakvoj situaciji neophodna je pomoć za održanje obitelji i
zaštita
kako državnih, tako i poslovnih tijela.
Problemi
postaju sve veći i sve
bolniji, a promjene nužne. Polako ta spoznaja dolazi do svijesti
organizacija i
one prihvaćaju odgovornost. Tvrtke diljem industrijaliziranog svijeta
počele su
svojim zaposlenicima nuditi mogućnost da prestanu robovati dugom radnom
vremenu. Čak i u industrijskim granama u kojima je brzina važna za
poslovanje a
konkurencija nemilosrdna, poslodavci su shvatili da je jedan od načina
podizanja produktivnosti i profita taj da zaposlenicima ponude
ostvarivanje
bolje ravnoteže poslovnoga i privatnoga života. Uzevši u obzir da
zaposlenici
tvrtke imaju i privatni život, neke tvrtke omogućuju svojim radnicima
dijeljenje radnog mjesta, fleksibilno ili skraćeno radno vrijeme, a nude
i niz drugih
pogodnosti, uključujući vrtić, kliniku, kafeteriju i teretanu,
i potiču zaposlenike da se njima
služe.
U ovaj pokret
otpora brzini i
prekomjernom radu, kao pokušaju očuvanja jedne od temeljnih vrijednosti –
onog
minimalnog vremena potrebnog za druženje s obitelji, s prijateljima i
svojim
socijalnim okruženjem, uključile su se i
same države skraćivanjem radnog tjedna. Primjer su Francuska koja je
skratila
radni tjedan na 35 sati ili neke druge zemlje poput Nizozemske koje se
koriste
kolektivnim pregovorima kako bi se skratilo radno vrijeme u pojedinim
gospodarskim sektorima.
Honore, Carl:
Pohvala Sporosti: kako jedan svjetski pokret
prkosi kultu brzine, Algoritam, Zagreb, 2006.
Bebek, Borna i
Kolumbić, Antun: Poslovna etika, Sinergija, Zagreb,
2005.
|
« Prethodna | Sljedeća » |
---|