Pisma iz Drniša |
Administrator | |
Pisma iz Drniša A. Bukovac
...Ništa ljepše od druženja s prijateljima. Uz gostoljubive domaćine (a od ovih nema boljih), uz čuveni drniški pršut i odlično vino, da vas ne izazivam nabrajanjem drugih delicija, koje je Branka pripremila, kao npr. meni do tada nepoznati paradižot, sijećanja i priče poteku kao Čikola u proljeće...
* * * Nakon pošteno odrađene radne šihte i ugodne vožnje odličnom autocestom koju zovu Dalmatinom, nakon tri sata i nešto, već smo pred Drnišom gdje nas na vidikovcu odakle se kao na dlanu vide i grad i polje za koje doznajem da se zove Petrovo, i okolne planine Svilaja, nešto bliža Promina, i u daljini tek plavičasti rubovi Dinare, dočekuju Branka i Pero sa zdjelicom suhih smokava i šljiva i obaveznim lijekom za uklanjanjem umora i lošeg raspoloženja, pravom domaćom travaricom.
Prizor doista lijep: simpatični gradić u podnožju planine, uz rub polja, u punom cvatu i zelenilu. Pokušavam iskoristiti posljednje zrake sunca i objektivom fotoaparata uhvatiti ljepotu za koju bi i pravi znalci teško uspjeli naći prave riječi. Lijek, Perina travarica, djeluje i trenutačno zaboravljamo svaku tjeskobu i svaku vezu s problemima, brigama i obvezama, s kojima obično u metropoli i liježemo u krevet i ustajemo iz njega. Sa zalaskom sunca vjetar sa Svilaje pomalo pojačava, postaje hladno i mi se pokrećemo prema našem cilju. Slijedim Perin zeleni mercedes i za koju minutu već smo pred hotelom Park u samom središtu grada.
„Ovo je Poljana“ – kazuje nam Pero, „šetalište, na kome je prije rata sve vrvilo od ljudi, a u večernje sate, od silnog mnoštva nisi mogao ni koraka napraviti“. Kad smo došli Poljana je bilo gotovo posve pusta.Tek bi se pokoji usamljeni prolaznik osvrnuo na nas strance udaljujući se brzo prema okolnim uličicama.
Smještamo se u hotel, lijepo obnovoljnu starinsku zgradu, za koju bi se u vrijeme njene gradnje reklo da je velika i luksuzna, a danas tek oveća, pristojna katnica, koju je za sebe izgradio lokalni liječnik. To je bio pravi doktor, govorim sam sebi, a ne kao neki danas, neću ih ni spominjati, koji nisu u stanju maknuti se iz nekakvog stančića. Dugi uski hodnik sastarim fotografijama i crtežima Drniša i već smo pred vratima s brojem 113. Moj sretan broj. Barem sam tako odlučio vjerovati. A, hvala Svevišnjem, do sada je tako i bilo. Soba jednostavna, obična, s dobrim krevetom i čistom posteljinom. Baš po mojoj mjeri.
Pod starim krovovima Š.
Ništa ljepše od druženja s prijateljima. Uz gostoljubive domaćine (a od ovih nema boljih), uz čuveni drniški pršut i odlično vino, da vas ne izazivam nabrajanjem drugih delicija, koje je Branka pripremila, kao npr. meni do tada nepoznati paradižot, sijećanja i priče poteku kao Čikola u proljeće. A pod ovim starim krovovima obnovljene roditeljske kuće gdje su rasla četiri brata Š. kao četiri sokola, sa svojom sestrom miljenicom i roditeljima, kojih stare fino uokvirene fotografije vise na zidovima, odajući i finoću crta i ljubav i čvrstinu karaktera, o čemu drugo pričati nego o povijesti ove kuće, ove obitelji, mjesta, cijelog kraja. A ta je povijest i lijepa i teška i tužna, kao što je i cijela povijest hrvatskog naroda.
I slušamo od Pere kako su ljudi, Hrvati, početkom Domovinskog rata, pod prijetnjom uništenja od strane JNA i do zuba naoružanih pobunjenih Srba morali napustiti svoje domove, otići na dugo progonstvo, da bi se tek s Olujom vratili u uništene i onečišćene domove, i kako su oni što su se usudili ostati doživjeli nezamisliva stradanja, patnju, izdaju i poniženja od najbližih susjeda i prijatelja kojima su vjerovali; osjetili u stvarnosti kako čovjek može biti gori nego zvijer.
Ali, kako li je to čudesno, život se ipak vratio u grad, rane su malo zacijelile, kuće i ulice oživjele, istina, ne onako bujnim životom kao nekada; na Poljani nema gužve, ali ipak, to je onaj isti grad, isti ljudi, iste tuge, iste radosti. Jedino je teško, a i nama svima neshvatljivo, da je to u slobodnoj Hrvatskoj moguće i normalno da se u svojoj ulici, u svome gradu žrtva mora sklanjati zločincu koji joj se u lice može ceriti, ljudskoj nakazi kojoj je zbog političkih pritisaka dat oprost. Nadam se da će ipak prije ili kasnije doći vrijeme da će takvi morati odgovarati pred licem pravde i pred svojim žrtvama za svoje zločine.
Pogled s Gradine
Već je eto desetak dana od povratka iz Drniša a moja stranica još posve bijela, ne možeš se ni sresti sa sobom, a kamoli nešto zabilježiti. Samo posao, posao, rutina, obveze. I to ti je život. Ima li što gore? Osim onoga kad nemaš posao, kad ga tražiš, pišeš molbe, a nitko ti ne odgovara.
Pokušavam vratiti film unazad i barem u fragmentima opisati ono oduševljenje naše male skupine pogledom s Gradine na opjevanu rječicu Čikolu kako se kroz uski kanjon, duboko dolje, tek vidljiva, ali bučna, probija prema svome cilju; na Drniš koji okupan suncem izgleda još ljepše nego u sumrak, na u ovo doba raskošno Petrovo polje , kojemu će vjetrovi sa Svilaje i Dinare uskoro ispiti njegovu svježinu i zelenu boju pretvoriti u sivu.
Čudimo se odkud ovdje ostaci minareta džamije, ali nam Branka, drniška nevjesta , inače povjesničarka umjetnosti, objašnjava da ih je ovdje u doba osmanlijskog gospodstva bilo čak pet. I crkva sv. Ante u blizini bila je u to vrijeme pretvorena u džamiju, pa se i sada jasno vide intervencije orjentalnog arhitekta. Na sreću, sveti Ante je opet na svome mjestu, a ja se pitam kad ćemo i mi, naše društvo, biti na „svom mjestu“. Pomozi nam sveti Ante.
Neću vas više zamarati zemljopisom; već sam pisao kako smo se svi mi, koji smo prvi put ovdje, iznenadili kako je Drniš pravi lijepi gradić mediteranskog štiha, sa dosta zelenila, s lijepim kaletama, kamenim fasadama i skalinadama, a Pero je na te naše pohvale uzvratio: „Pa vi mene vrijeđate, šta ste vi mislili?“. Još se vide tragovi rata, vidi se da je dosta toga stalo, da nema ulaganja, kao uosatalom i u drugim dijelovima domovine, osim naše metropole i nekoliko najvećih gradova, ali ipak dosta toga je učinjeno, mnoge rane su zacijeljene i život se vratio.
U šetnji gradom Peru na svakom koraku zaustavljaju i pozdravljaju susjedi, kojima se očito nije nikada zamjerio, među njima i Ante, Budišin vršnjak i prijatelj, s kojim se odmah slažemo da bi Budiši pravo mjesto bilo na Pantovčaku, da nema pravo odbaciti koplje u trnje, jer je jedan od rijetkih koji je politiku shvaćao i prakticirao kao najčasnije zanimanje. Uz to nam Ante otkriva kako se često zna i posvaditi s prijateljima zbog ružnih riječi na račun Hercegovine i Hercegovaca.
Na povijesnoj Gradini susrećemo povratnicu iz Australije koja je tamo ostavila sve, jer su joj nedostajali ovi mirisi borova i čempresa i vjetar sa Svilaje i eto odlučila pokušati naći ovdje, u svom rodmom zavičaju, svoj mir, sebe, smisao svoga života.
U lijepo uređenom parku, kakav se može vidjeti samo gradovima s bogatom tradicijom, naše dame poziraju uz fontanu, vrijedno originalno Meštrovićevo djelo.
http://www.drnis.hr/o_drnisu/povijest00.asp Visovac
U biti, naš glavni cilj je bio: vidjeti Visovac i Roški slap, o kojima smo već toliko toga slušali i čitali. I nakon obilaska stare drniške Gradine, nakon šetnji uličicama Drniša, posjeta groblju prilično udaljenom od grada, koje je za vrijeme progonstva bilo devastirano kao i cijeli grad, nakon kraće vožnje preko miljevačkog platoa, evo nas pred pravim remek djelom prirode – Visovačkim jezerom u kome rijeka Krka, nakon nestašnih i bučnih Roških slapova, na neko vrijeme, prije nego što će nastaviti prema svome moru, nalazi svoj kratki smiraj; i tu sada njene, poput smaragda zelenoplave vode oplakuju i čuvaju otočić u sredini jezerca sa crkvom i samostanom, dobro zaklonjenima krošnjama stabala, među kojima se već izdaleka prepoznaju viti jablanovi.
Jablanovi... “Jednog je zasadio djed kad je majka rodila oca, dva je zasadio stric kad je djed oženio sina, dva je zasadio otac kad je majka rodila petog sina, Otac je imao pet sinova, sad ima sina i pet jablanova“ (Virgilije N.)... Ove su posadili braća redovnici. Monumentalno. Prelijepo. Ostajemo bez riječi. Kao kad se ulazi u katedralu. Šutimo, svako sa svojim mislima, i divimo se. Ja pokušavam uhvatiti svojim fotoaparatom barem djelić te ljepote, ali vidim: ne ide to kako bih želio. Ne vjerujem da bi išlo i najboljem majstoru. Jer to je neuhvatljivo i neopisivo.To se mora vidjeti, doživjeti, osjetiti, svim osjetilima, cijelim svojim bićem.
Dragi roditelji, učitelji, profesori, ministri, dovedite ovdje našu djecu, našu mladež; bit će vremena za Prag, za Pariz, za Rim, za španjolske plaže; neka prije otkriju svoju domovinu. Ne samo ovdje: bezbroj je ovakvih mjesta diljem Lijepe naše: od Slavonije ravne, slikovitog Hrvatskog Zagorja, do Like i Gorskog kotara, da ne spominjem onu dugu nisku bisera od otočja u najljepšem moru na svijetu. Kad je upoznaju, onda će je znati i cijeniti. I voljeti. I putovati svijetom kao ponosni ljudi. Poštujući tuđe, ljubeći svoje.
Na rubu kanjona, na vidikovcu, usamljena i pomalo sjetna skulptura posljednjega hrvatskog kralja Petra Svačića na tronu, sa štitom i mačem, zamišljena lika, s pogledom na tu hrvatsku ljepotu, i...možda u naše dane, i kao da se pita:“Quo vadis Croatia ?“ Doista: imamo svoju Hrvatsku, toliko smo je sanjali, ali kako se čini nismo baš puno sretniji: svađamo se međusobno, okrivljujemo se zbog svega i svačega, dijelimo se po svim šavovima, čini se više nego ikada ranije, neki bi se već vraćali „misirskim loncima“, neki se već nude kao toliko puta kroz našu povijest stranim gospodarima.
Pero ima pravo: „Nije Mojsije slučajno pustio da njegov narod luta pustinjom sve dok i posljednji rob ne umre. I svi oni koji se ne mogu osloboditi ropskog mentaliteta. Još će ovo naše lutanje potrajati“. Meni pada napamet: “Hoće li sloboda umjeti da pjeva, kao što su robovi pjevali o njoj?“.
Dobrim vijugavim putem kojega je napravila HV spuštamo se prema jezeru; na obali ne nalazimo nikoga; niti na otoku vidimo znakove života. Međutim ubrzo od otočića stiže k nama mala brodica s dva lađara, turistička djelatnika Nacionalnog parka. Uobičajeni pozdravi i upoznavanje, i uskoro se pokazuje kako je jedan od njih Ksenijin susjed iz Dubravica. Jedna karta manje – eto dobrodošlice susjedi. Brodić i lađari djeluju sigurno, unatoč valovima i laganom ljuljanju, nema straha. Na povratku zajedno sa župnikom doznajemo kako i ova kratka plovidba ponekad zna biti opasna, i kako je pred pedesetak godina zbog prevrtanja prepunog brodića, jezero uzelo živote šestoro djece koja nisu znala plivati.
Razmišljam kako je bilo prvim redovnicima kad su došli na ovo mjesto, kad su ugledali pusti greben na sredini. Što su mislili, što su govorili? „To je pravo mjesto?“ Koliko im je truda trebalo, veslanja i kopanja, kamena i vremena, a tek koliko volje i upornosti. Je li se isplatilo? Ima li smisla? Ja vjerujem da ima. Iako su mnogi od njih tu našli svoj križ. Pravi križ kakav je bio onaj njihova Uzora. Smisao je u idealima, u putu prema njihovu ostvarenju, u ostvarenju zamišljenih ciljeva. Bez obzira dokle stigli. „I mrijeti ti ćeš kad počneš u ideale svoje sumnjati...“
Redovnici su tijekom
stoljeća marljivim radom pretvorili kamenu hrid koja je stršila iznad
vode u
otok pun zelenih stabala i šarenog cvijeća, voća i povrća. Sve to
zaokružuje
plavo-zeleni odsjaj vode hladne. Suradnjom čovjeka i prirode, zgrade na
njemu –
samostan i crkva – sljubili su se s krajolikom u jedinstvenu
ambijentalnu
cjelinu....(Brošura)
Ako ste, dragi čitatelji, kojim slučajem izdržali do sada, neću više testirati vaše strpljenje; toplo vam preporučam da otvorite - kliknite na ovu adresu na stranici Hrvatskog kulturnog vijeća i pročitajte odličnu reportažu o Visovcu Ljubomira Škrinjara.
http://hakave.org/index.php?option=com_content&task=view&id=3171&Itemid=152
...Otok Visovac spada u najvažnije prirodne i kulturne vrijednosti Republike Hrvatske. Osnovica je otoka bijeli kamen (škriljevac) i do dolaska franjevaca bio je gotovo okrugao. Franjevci su ga kasnije stoljećima proširivali navozom kamena i zemlje, i pretvorili u jedinstveni florističko-hortikulturni krajobrazni spomenik. Na otoku danas postoji 195 biljnih vrsta iz 167 rodova i 75 porodica. Od toga je 106 vrsta samoniklog bilja.
Visovac se, prema sačuvanim dokumentima, prvi puta spominje 1345. godine pod imenom Lapis Albus u Darovnici hrvatsko-ugarskog kralja Ljudevita Anžuvinskog. U to vrijeme su otok, zapravo otočić, naselili pustinjaci - eremiti sv. Augustina (Ordo eremitarum S. Augustini) koji na kamenoj hridi, nazvanoj Bijeli kamen (lapis albus), grade maleni samostan i gotičku crkvicu posvećenu sv. Pavlu (apostolu, a ne prvom eremiti), moguće na uspomenu slavnog bana Pavla Šubića ...
Rijeka Krka i Roški
slap
Rijeka Krka izvire iz
planine Dinare na istočnom rubu kninskog polja, ispod 20 metara
visokog
slapa, teče zatim ravnim kninskim
poljem, pa kistanjsko - drniškom zaravni, probija se slikovitim kanjonom
s
veličanstvenim sedrenim barijerama preko kojih huče nepresušni slapovi,
da bi
se nakon 75 km uzbudljivog toka smirila u Prukljanskom
jezeru nedaleko Skradina i napokon u sinjem moru, u
Šibenskom kanalu.
Osim brojnih manjih
kaskada Krka ima osam velikih slapova od kojih su dva najljepša - Roški slap i Skradinski buk, oba
unutar Nacionalnog parka Krka. Svojom ljepotom
i osobitosti Roški slap i Skradinski buk poznata su i atraktivna
izletišta jer
raskošni slapovi, prekrasni krajolici i ostale prirodne zanimljivosti
privlače
mnoštvo izletnika i ljubitelja
Roški slap nalazi se
na srednjem dijelu toka rijeke Krke,uzvodno od Visovačkog jezera, dužina
mu je
650 metara, a širina 450. Sačinjava ga prostrano slapište koje se
sastoji od
22,5 metarskih slapova, velikog broja vodenih rukavaca, kaskada,
sedrenih
otoka, i plodnih obradivih površina. Ukupna visina slapišta je 27 metara
(broš.)
Sve je
ovdje na svoj način veličanstveno i uzbudljivo: i ljuti miljevački
krš, i ta mala ali moćna rijeka Krka, koja kroz tvrdi kamen prokrči sebi
put do
žuđenog mora, i ti slapovi i jezera, i otočić Visovac sa crkvom i
franjevačkim
samostanom, što na slavu Božju, svojim golim rukama napraviše redovnici.
I
nakon obilaska Visovca i sretne plovidbe natrag na kopno, opijeni
dojmovima
svime viđenim, evo nas u području Roškog slapa.
Ugodna
šetnja u debeloj hladovini borova, crnjike i drugog raslinja, i uz
zaglušujuću buku slapova; uz cvrkut ptica i opojne mirise mediteranskog
bilja,
nakon koje slijedi odmor i ručak u restoranu vidikovcu od kojega puca
predivan
pogled prema kanjonu Krke, koja će se nakon kraćeg toka, kad se probije
među
grebenima, sručiti i smiriti u Visovačkom jezeru.
Klonim se opisivanja gastronomskih užitaka, ali ne mogu ne pohvaliti tradicionalni jelovnik ovog kraja i vještinu domaćina; mene su se ipak više dojmili ljudi, najviše brat Ante i njegova Kata, a posebno mladi profesor zemljopisa, čini mi se imenom Dane, koji bi odmah, po svom znanju i iskustvu, i po tome koliko je toga putujući svijetom vidio i upoznao, mogao preuzeti dužnost ministra turizma. Bila je to prilika za otvaranje svih mogućih tema, od povjesnih do političkih, gospodarskih i svih drugih. i za spomenuti ljude koji su svaki na svoj način ostavili tragove i na lokalnoj i na nacionalnoj razini. Kako bi bilo moguće govoriti o Drnišu a ne spomenuti Dražena Budišu, Ivana Aralicu , Stojka Vrankovića, a ja bih dodao i vrsnog doktora, pravoga čovjeka i prijatelja Matu Mihanovića, što se ono svojski brine da nas posve ne ostavi zdrav razum i s posebnim zadovoljstvom prvog šumara u grada Zagreba Petra Širinića. Ako želite doznati više o Drnišu i njegovim znamenitostima - pogledajte:
http://www.npkrka.hr/#/prirodna-bastina/slapovi/?lang=hr http://www.slaptours.hr/krka.htm
Hercegovački kolači u Dubravicama
U kasno
popodne evo nas u Ksenijim Dubravicama: lijepo, pitomo mjesto,
sve u zelenilu i pod raslinjem, gdje južni vjetrić uz mirise smilja i
borova
donosi i dašak mora. Na terasi roditeljske kuće, u hladu maslina,
probamo
odlične kolače spremljene u Hercegovini (ništa bez Hercegovine), koji se
odlično slažu s fino rashlađenom domaćom kapljicom. U mjesnoj crkvi,
svetištu
Gospe Lurdske, od vrlo ljubaznog svećenika, doznajemo da se broj
stanovnika od
Domovinskog rata dvostruko smanjio i da je u zadnjoj godini imao samo
jedno
krštenje, ali zato desetak sprovoda. Zašto je to tako? Tijekom vožnje
natrag u
bazu, u naš Hotel Park, slijedi rasprava o tome što bi vlasti trebale
poduzeti
da se život vrati ovdje i sve ostale dijelove Hrvatske, da se zaustavi
trend napuštanja
sela i odlaska u metropolu i druge velike gradove. Ovdje glavnu riječ
ima
Zvonko, profesor s iskustvom saborskih rasprava, ali to ćemo ostaviti za
neku
drugu prigodu.
Kod Kate i Ante Š.
Nedjelja
prijepodne, naš posljednji dan u ovom lijepom kraju. Najprije
dogovorena kavica kod Kate i Ante. Divimo se najljepšem vrtu u Drnišu
kojega je
osmislila Kata, s raznovrsnim cvijećem kojemu ne znam imena, s malom
fontanom i
nizom svakojakih kamenih figura koje je pokupila i donijela sa svih
strana gdje
je išla, neke i dobro platila. Ante mi ponosno pokazuje svoju radionicu s
uredno posloženim alatima s kojima je u stanju napraviti sve što
pomisliš, u
što sam se uvjerio gledajući stubište u predvorju, pa kamin i sve ostalo
u
kući. Mene najviše raduje njihova vedrina i osmjesi na licu, kao znaci
da su se
već dobro oporavili nakon strašnih patnji tijekom satrapske krajnske
epizode. Pozdravljamo
se s obećanjem da ćemo se uskoro opet vidjeti.
Čavoglave
Bližilo
se podne kad smo krenuli prema sljedećem cilju – Thompsonovim
Čavoglavama. I dok se polako vozimo cestom koja ide rubom pitomog
Petrova polja
, koje me podsjeća na Kupreško, prateći rječicu Čikolu, koja je u ovo
doba
prava, snažna rijeka, misli mi se vraćaju u one ratne dane, kada smo
svakodnevno slušali sve gore i gore vijesti o stanju na ratištu; cijelo
je ovo
područje bilo okupirano, sve hrvatsko rastjerano, utamničeno, ili
pobijeno,
sela razrušena i spaljena, samo su Čavoglave ostale obranjene. Zamišljam
onu
poznatu sliku Thompsona i njegove družine u odorama i s oružjem, i
gotovo čujem
onu poznatu, prkosnu pjesmu:“... stala braća da obrane svoje domove...“ U
vrijeme kad se činilo da se srpskom stroju nitko i ništa više ne može
suprostaviti, ti seoski mladići iz Čavoglava, neustrašivo su stali i
grleno, vučji
zapjevali, zaprijetili „.. nećete u Čavoglave, niste ni prije...“ I nikad nisu ušli.
Mislim da je ta pjesma, u to vrijeme kad su izgledi Hrvatske da se obrani od srpske agresije bili najmanji, djelovala na moral hrvatskih branitelja, pa i cijelog naroda, više nego stotine lažno žestokih govora nevjerodostojnih političara. Eto razloga zašto Marku Perkoviću Thompsonu, tom omiljenom hrvatskom pjevaču, branitelju, svi oni kojima slobodna Hrvatska nije na srcu, ni danas ne mogu oprostiti. A zašto? Pa on pjeva samo o ljubavi, prema svome narodu, prema obitelji, svome zavičaju, svojoj domovini, svojim prijateljima, suborcima; u njegovim pjesmama nema mržnje ni prema kome.On ne poziva na osvetu, ne zaziva mržnju. Pa zašto onda, ono što je dopušteno drugima, što je je normalno Talijanu, Francuzu, ili bilo kome dugom pripadniku nekog naroda, ne bi bilo dopušteno Hrvatu? Kako to da u hrvatskoj Puli nema mjesta za nastup hrvatskog domoljuba, a ima za one čije su pjesme pratile četnike u njihovu pohodu na hrvatska sela i gradove? Kako to razumjeti? Ako pročitate intervju s jednim drugim velikim drnišaninom Draženom Budišom, sve će vam biti jasnije.
http://www.mojsvijet.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=335&Itemid=1
I u
takvim mislima, evo nas pred
lijepom, novom crkvom Hrvatskih mučenika u Čavoglavama, mnogi
vele Thompsonovom,
mada se to ne dopada ni njemu ni njegovim mještanima, jer žele da se na
nju
gleda kao na zajedničko djelo, mada svi znaju da je bez njega ne bi
bilo. Crkva
je izgrađena po uzoru na starohrvatsku arhitekturu, a projektirao ju je
arhitekt
Emil Šverko.
Kada smo došli crkva je bila zatvorena, a oko nje sve pusto. Malo
kasnije dolaze nam dva mladića iz mjesta, rekoše da rade u Hrvatskoj
vojsci, i
od njih doznajemo kako sve ovo izgleda za Dan pobjede kad se tu okupi i
do
stotinu tisuća ljudi sa svih strana. Nakon kraćeg zadržavanja upućujemo
se
prema mjestu snimanja onog čuvenog spota s braniteljima, na izvor sada
već mitske
rječice Čikole...
...Božjom svjetlošću
stvoren i izvorom rijeke Čikole obogaćen, prostor Čavoglava, bio je
nastanjen
još od brončanog, ilirskog, rimskog i starohrvatskog doba do naših dana.
I u noviju hrvatsku
povijest, ovaj kraj i selo Čavoglave ulaze, upravo poznati po svojoj
odlučnosti
i čvrtoći u zaštiti iskazanih vrednota hrvatskog čovjeka i Hrvatske
Države. Slijedeći
duboku vezanost za svoje korijene, žitelji mjesta Čavoglave, kao i oni
koji su
rođenjem i podrijetlom vezani za Čavoglave, potaknuli su izgradnju
crkve HRVATSKIH MUČENIKA u
Čavoglavama.
Izgled crkve se
temelji na starohrvatskoj arhitekturi i graditeljstvu – jednom od
temeljnih
simbola nacionalnog identiteta, a autor je arhitekt Emil Šverko, koji je za to svoje djelo dobio
značajnu nagradu struke..(fra Ilija).
Ako želite poslušati Bojnu Čavoglave - kliknite
http://www.youtube.com/watch?v=VvDkHG29gqM
Otavice
Nakon
Čavoglava put nas vodi prema Otavicama i Crkvi presvetog
otkupitelja, ujedno i grobnici –mauzoleju obitelji našega najvećeg
umjetnika –
kipara Ivana Meštrovića, prvom Hrvatu čija su djela našla mjesto u najvećim
svjetskim muzejima i galerijama. Lijepo, monumentalno. Treba doći, treba
vidjeti, diviti se i pomoliti.
Za vrijeme Domovinskog
rata Crkva je bila okupirana. Četnici su koristili njen dominantan
položaj na
uzvisini iskopavši okolo cijeli sustav bunkera i rovova. Osim
izranjavane
prirode, i sam je objekt doživio strašnu devastaciju.... Smrt i
raazaranje
ostavili su tragove. No danas, u miru obnovljene crkve i njene okoline
iznova
spoznajemo da je smrt prisutna, ali ne vlada. (B.M., Brošura)
Ostavljamo lijepo Petrovo polje, posljednji put bacamo pogled na Čikolu koja je ovdje već prava, nabujala rijeka, i uz povremeno osvrtanje prelazimo planinu Svilaju, koja je sada za divno čudo bez vjetra, da bi bez zaustavljanja u Vrlici potražili izvor jedne druge rijeke ljepotice – Cetine. U pravoslavnom groblju u blizini izvora, uz nove nadgrobne spomenike s ćiriličnim natpisima, vidimo i dosta starih, iz nekih ranijih vremena, koji otkrivaju da su tu prije živjeli neki drugi žitelji kojima je pripadala i ova crkva čiji su ostaci tu pred nama, starohrvatska Crkva svetog spasa, koju su nam pokušali prisvojiti. Ali, to je već druga priča..
Zasluženi
odmor i okrepa u Ivanovim dvorima u Zvonimirovu
gradu, koji su svakako za preporuku, i -
pravac Zagreb.
Slijedi
druženje na Velebitu...
*
* *
|
« Prethodna | Sljedeća » |
---|