Vikend na Zavižanu

  ...Taman smo se parkirali kad  se u terencu  odjednom pojavi stroga rendžerica u uniformi. „Zar vi ne znate čitati znakove? Zar niste vidjeli zabranu?“- obraća se  meni  kao vozaču ozbiljnim tonom. Ja zamuckujem: „Ovo je moj šef, on mi je naredio“ i pokazujem na Peru.  Nekako se ispetljamo i stvar završava tako da se ja lijepo vratim nazad na regularno parkiralište, a društvo će me čekati u hladovini. Rendžerica, vidjevši da ja ipak  nisam pravi krivac, nego samo izvršitelj, ponudi mi prijevoz  natrag do mog društva, što  sam naravno prihvatio...

Toliko sam toga lijepoga propustio u životu. Pa i mogućnost da davno prije odem na Velebit. Tako blizu, a toliko godina daleko. I tek nedavno to učinih. Ne dopustite da se i vama to dogodi. Ne odgađajte: pozovite prijatelje i – na put.

Dogovor je pao još prošle godine. Pero je organizator i vođa puta. Kao šumar tamo je već bio bezbroj puta, prošao je Velebit uzduž i poprijeko i poznaje ga kao svoj džep. Tek kad smo došli na cilj otkrio sam zašto je izabrao baš taj trinaesti lipanj: njegov prijatelj, građevinar Mladen Majhen obilježava desetu obljetnicu izgradnje kapelice posvećene sv. Anti i palim braniteljima u Domovinskom ratu, ispod samoga vrha Zavižana, koju je sam, s dvojicom prijatelja, legendarnim gospodarom  tog najpoznatijeg vrha planine, meteorologom Antom Vukušićem i još jednim ljubiteljem gorja, kojemu se ne sijećam imena, finacirao i izgradio.

DSC05511.JPG 25

Samo dva sata od Zagreba i već smo u Krasnom, malom, krasnom mjestancu s ličke  strane sjevernog dijela te velebne hrvatske planine, od kojega  se otvaraju putevi prema  nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Pero i Branka su krenuli ranije, a ja i moja šefica tek pred smiraj dana, nakon što sam ja odradio svoju šihtu i dva zanimljiva sastanka. Zvonko i Ksenija nisu mogli s nama, jer jedna svadba u Andrijevcima nikako nije mogla proći bez njih.

Još se dobro vidjelo kad smo kod  Otočca ostavili autocestu i ne žureći, nastavili vožnju dobrom starom  vijugavom cestom  kroz prekrasne ličke pejzaže prema toj mitskoj planini, sada savim  blizoj, koja nas tako dugo i strpljivo čeka. Obično pri prolasku kroz nepoznato, osobito planinsko i šumovito područje, osjetim neku nelagodu, lagani strah; ovdje toga nije bilo, osjećao sam se kao da idem svojoj kući, kao svoj na svome.

Kod Majhena

U mjestu zatječemo Peru i Branku i  poveće  veselo društvo – obitelj i prijatelje gospodina Majhena. Mladi vani u sportskim aktivnostima, ostali, kojima se mi odmah priklanjamo,  u restoranu za punim stolovima. Slijedi dobrodošlica domaćina, upoznavanje, pa okrepa odličnim zagrebačkim specijalitetima pripremljenim, očigledno,  pod nadzorom vrijedne gospođe Majhen. Svi su vrlo ugodni i ljubazni prema nama, što najprije pripisujem Perinim i Brankinim zaslugama, ali kasnije otkrivam da je to njima uobičajeno, nešto što je zadržano iz  prošlih vremena, što se stječe samo finim odgojem i pripadnošću određenoj obitelji, sredini, mjestu.

Uz podsjećanje kako je  došlo do ideje o gradnji kapelice, o teškoćama koje je trebalo svladati i uz obveznu političku raspravu o našem današnjem trenutku, večer je protekla kao tren. Razišli smo se kada smo sve dobro pretresli. Ja i moj kolega koji je bio prvi kirurg u najvećoj dječjoj bolnici u metropoli, razmotrili smo  stanje naše struke, poziciju liječnika i općenito zdravstva. „Kad odeš u mirovinu, nisi više nikome zanimljiv, kao da nisi ni postojao. Gdje si bio , što si radio? Nigdje, ništa. Nebitno“. Ja  se ne slažem i podsjećam na ono Cesarićevo: Bez moje, bez tvoje, bez bilo čije kapljice,  nema ni slapa. I na ono sv. Pavla: „Dobar boj sam bio, bitku završio...“. Časno odraditi svoju ulogu – ima li išta ljepše. Naše je društvo u krizi, nadam se prolaznoj, nažalost ne samo ekonomskoj, nego svekolikoj, osobito duhovnoj, i  trenutačno ne prepoznaje prave vrijednosti. Ali, i to će proći. Mora proći.

Noćenje u Šumarskoj kući, soba uredna, krevet udoban...., ipak, dugo nisam mogao zaspati, pa sam se zabavio prigodnom literaturom o Krasnom i o Velebitu. I tako čitam kako se Krasno prvi put spominje početkom trinaestog stoljeća, a na hrvatskom,  koncem petnaestog. Dolaskom Turaka cijelo ovo područje južno od Senja je opustjelo i tek nakon njihova potiskivanja koncem sedamnaestog i početkom osamnaestog stoljeća, ove puste prostore naseljavaju, jeste li to znali?- Bunjevci.

Bunjevci pod Velebitom

Bunjevci, hrvatska etnička skupina, čije je matično područje bilo na prostoru zapadne Hercegovine i zapadne Bosene, nakon prodora Turaka, već su se  u trinaestom stoljeću počeli  iseljavati prema Dalmaciji, a  odatle u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća i dalje prema Lici i Hrvatskom primorju, dok jedna grana pod vodstvom svoga svećenika odlazi prema Podunavlju.Tako u  područje  istočno i južno od Senja, oko Sv. Jurja dolaze pridošlice iz Knina, Obrovca i Jasenica i otuda ovdje poznata prezimena: Anići, Babići, Devčići, Ažići, Dujmešići, Glavaši, Ivetići, Katalinići, Lemići, Margete, Miškulini, Modrići, Nekići, Panjanovići, Rogići, Rončevići, Samaržije, Vukelići, Tomaići, Vukelići, Žarkovići.Neka su od ovih prezimena s vremenom nestala, ali su se zadržala u mjesnom nazivlju.

I eto odkud sličnosti  i dan danas  u običajima, u govoru, pa i mentalitetu i svjetonazoru  na tim prostorima. Zanimljiva je i uzbudljiva povjest ovog kraja, ništa manje od ostalih prostora Lijepe naše, pa ako vas posebno zanima, potražite monografiju o župi Krasno izdatu u povodu proslave njene  200. obljetnice, u kojoj je izvrsno i svestrano prikazana.

Osvanula je  subota uoči Sv. Ante, dan vedar sunčan. Peru gnjavi alergija na ovaj čisti zrak i nevidljive čestice iz pokošene trave, pa kiše li kiše, onako junački. Ispred naše kuće  postavljena je izvrsna kompozicija: starinska zaprežna kola s jarmom i teljuzima, natovarena jednim jedinim, ali „junačkim“, fino obrađenim deblom, monumentalnih dimenzija. To je jela, objašnjava stručnjak, i mogla je imati preko  dvjestopedeset godina starosti.  Kako je uspjela, koliko je samo sokova morala povući iz te krševite planine bez ijednog izvora da bi postigla takvu veličinu. To je tajna Like i Ličana. Velebitska tajna.

Ponovni susret s  istim društvom na terasi gostionice Kod Jure i  razbuđivanje uz  kavicu i uz konverzaciju  koja je puno škrtija nego što je to bila sinoć. Saznajemo da su naši prijatelji ostali do pet sati ujutro. Ja ne mogu skinuti pogled s Velebita, koji je sada tu, gotovo na dohvat ruke i jedva čekam da krenemo gore. Pero pronalazi lijek protiv  kihanja i odmah mu se vraća ono pravo raspoloženje i volja  da zdušno vatrom uništava duhanske svijutke, najviše za to jer, kako piše na njima, ubijaju život i što je još gore, ono što muškarca čini muškarcem.

Razbuđeni velebitskim zrakom i prvom jutarnom kavom, dobro okrijepljeni doručkom kod Jure, krećemo prema šumi. Ovoga puta zajedno, u jednom autu. Put  makadmski, ali dobar. Desetak minuta lagane vožnje i već smo na ulazu u Nacionalni park. Cilj: Premužićeva staza i Botanički vrt. Dolazimo na veliki prostor za parkiranje, od kojega dalje mogu samo službena vozila. Moje društvo zapovjeda: vozi dalje, i meni ne preostaje ništa drugo nego slušati. Zaustavlja nas rampa. Pero pokušava  nešto, ali bezuspješno.

U srcu Velebita

Taman smo se parkirali kad  se u terencu  odjednom pojavi stroga rendžerica u uniformi. „Zar vi ne znate čitati znakove? Zar niste vidjeli zabranu?“- obraća se  meni  kao vozaču ozbiljnim tonom. Ja zamuckujem: „Ovo je moj šef, on mi je naredio“ i pokazujem na Peru.  Nekako se ispetljamo i stvar završava tako da se ja lijepo vratim nazad na regularno parkiralište, a društvo će me čekati u hladovini. Rendžerica, vidjevši da ja ipak  nisam pravi krivac, nego samo izvršitelj, ponudi mi prijevoz  natrag do mog društva, što  sam naravno prihvatio. Uz  isprike  i obećanje da se današnji prekršaj neće ponoviti. Kad sam se vratio, hvalio sam profesionalnost i ljubaznost rendžerice, ali moji to nisu prihvatili.“Bila je prestroga, mogla bi imati malo razumijevanja prema ovakvima kakvi smo mi“. Mislili su: planinari svake prijestupne godine, olovnih nogu.

I konačno sami. U srcu Velebita, u Nacionalnom parku. Dan sunčan, ugodan, u zraku  mirisi planinskih trava i cvijeća, nebo vedro, s rijetkim oblačcima, a oko nasu, uz planinarsku stazu  široki travnati proplanci, prošarani različitim cvijećem i  rijetkim žbunjem, okruženi visokom i gustom crnogoricom. Prelijepo, prekrasno. Neopisivo. Nema boljih riječi. Užitak za sva osjetila. Ali ipak, možda, najsnažniji, najvažniji je onaj osjećaj blizine - Nebu, onome koji je svu ovu raskoš stvorio. Kao i nas. I kud se god okreneš nova slika, sve ljepša od ljepše. Sve isto, a ipak malo drugačije. Trčim na sve strane, biram kadrove i snimam, snimam... Pokušavam  kamerom uhvatiti više, ali već unaprijed znam: nemoguće je zarobiti tu Božju ljepotu. To treba vidjeti, osjetiti, doživjeti,  tu treba doći. Pade mi napamet razmišljanje jednog našeg,  kažu, vrhunskog intelektualca,  (I.M.),  koji lako dobija medijski prostor, koji za prirodu reče: „Ona  je glupa. Dosadna. Šta tu ima zanimljivo? Ne volim je niti idem u prirodu.“ Što reći? Oprosti mu Bože...

Kod Majke Božje od Krasna

Bog je malo gdje na tako neznatnim udaljenostima rasuo toliko bogatstva kao u Velebitu. Čini se kadkad da je svemoćna ruka Božja u stvaralačkom zanosu, prosula nad ovim prostorima sve svoje bogatstvo i ljepotu: sve oblike boja, sve obilje biljnih i životinjskih vrsta, svu neopisivost krajolika. U Velebitu sve je blizu, sve je povezano prijateljskim nitima: jela i vuk, kamen i medvjed, rosa i zrak, more i planina, nebo i zemlja, sve je jedno, sve je sklad. Tu u Velebitu, njegovim vrletima, u tišini svetišta Majke Božje od Krasna, kao da se vraćamo u djetinjstvo, kao da nalazimo sve što smo izgubili i što nam nedostaje.Odatle se vraćamo osnaženi fizički i psihički, pomireni sa sobom, sa svim bićima i s Bogom, iskonskim prapočelom svega. Susresti se s iskonskim ljepotama Velebita, znači susresti se s izvorom svake ljepote, znači barem za trenutak naći mir našem nezadovoljnom lutalačkom srcu...(iz letka ŽU Krasno)

Prošli smo polagano dijelom  legendarne Premužićeve staze, uživajući u pogledu na svaki grm, svaku stijenu, svaki cvijet, obišli botanički vrt, sreli više skupina planinara, dobro se oznojili i na koncu, umorni, ali sretni,  bili dionici bogatog ručka  kod našeg domaćina Mladena, u istoj gostionici  gdje smo jutros doručkovali, Kod Jure. Menu tipično lički, uz piće tipično sjevernjačko: mlada janjetina i vino od mješavine nekoliko biranih sorti grožđa. I jedno i drugo za najvišu ocjenu. Nakon ručka jedva čekamo da obiđemo naše sobe u Šumaskoj kući: tuš i krevet. Meni opet  za san treba literatura, koju dijelim s vama.

Velebit iz kuta znanstvenika

„Kako nam kazuju geografski i drugi izvori, brdski masiv Velebita, jedan od najznatnijih u užem dinarskom području, proteže se, u dužinu otprilike 145 km, od Vratnika nad Senjom na sjeverozapadu do okuke Zrmanje na jugoistoku. Od obalnog pojasa do kopnenog podnožja u Lici, u prosjeku je širok 14 km, ali od mjesta do mjesta širina varira, od najviše 30 km u sjevernom do najmanje 10 km u njegovom južnom dijelu. Na površini približno 2 270 km2 razasut je splet bezbrojnih krševitih grebena i ponikva, kukova, gorskih hrptova, dolina i pretplaninskih vrhova, od kojih njih 130 u prosjeku premašuje nadmorsku visinu 1370 m. Oni u sjevernom dijelu Velebita dosežu visinu gotovo 1700 m (Mali Rajinac 1699 m), u srednjem dijelu više od 1600 m (Šatorina 1624 m, Ograđenik 1604 m, Ograđenica 1614 m), a u južnom i najvišem dijelu od 1700 do 1758 m (Babin vrh 1723 m, Vaganski vrh 1757 m, Segestin 1715 m, Malovan 1709 m, Sveto brdo 1751 m).

Za vedra vremena Velebit se iz zraka, s visine 8 000m, vidi cijeli. Doima se kao glomazan, malo razveden, ali naboran bedem koji se u luku izbočio u more. Padine su mu strme, a hrbat širok. Primorska padina, kojom se spušta do mora, mnogo je viša od kopnene padine. Visinska razlika primorske padine od mora do najnižeg prijevoja iznosi oko 700 m, a do najvišeg vrha čak 1757 m. S kopnene strane Velebit se samo 150 do 1150 m uzdiže iznad ličke visoravni, jer ona već leži na nadmorskoj visini oko 500 do 600 m. Obje se padine međusobno bitno razlikuju i izgledom. Primorska je padina vrlo krševita i gola, mjestimično poput Mjesečeva krajolika, sive ili žućkastosive boje, prošarana sitnim zelenilom. Kopnena padina, iako strma, doima se pitomija, gotovo je sva obrasla šumom, pa je tamnozelene boje.
Za primorsku padinu karakteristične su dvije više ili manje izrazite, uzdužne terase (podgorska zaravan i uzdužna primorska terasa), koje se poput stepenica prostiru uzduž cijelog velebitskog masiva.“ Biljni svijet Velebita“  akademik S. Forenbacher

U nedjelju ujutro doručak kod Manjana, još jedne Krasnarske  legende, gdje od njegove Anđe saznajemo kako se osjeća trudnica kad počnu trudovi a sve zameteno debelim snijegom, a snježne čistilice niodkud. Ipak, na moje pitanje je li se nekad dogodilo da je nešto prošlo  loše zbog sniježnog nevremena, odgovara: nikada.

Pogled sa Zavižana

Nakon doručka pravac Zavižan. Sada vozimo već poznatim putem i čini nam se da je bolji nego jučer i da  stižemo brže. Opet „ne vidimo“ znak zabrane prometa i nastavljamo do samog podnožja vrha, nešto ispod planinarskog doma. A kad se nađete tu,  na vrhu, na Zavižanu, kao da ste na krovu svijeta. Pogled puca na sve strane. Kvarnerski zaljev  kao na dlanu. Iz ove  ptičje perspektive  otoci izgledaju  kao  neka čudna, mitološka bića nasukana i okamenjena u morskom plavetnilu, koje se u laganoj podnevnoj tmini,  tamo daleko na  horizontu,  spaja s nebeskim  beskrajem. I moćni Velebit  otkriva ovdje  svoje drugo, najljepše lice: sve svoje sure grebene, duboke udoline i vrtače, svoje šumovite kose i prekrasne proplanke, po čijim cvjetnim stazama, u ovo nedjelno prijepodne mile grupice planinara.

Malo nam je ovaj ushit pomutila naša rendžerica, koja se opet odneku pojavila  i strogim glasom obratila svima nama: „Pa ne mogu vjerovati...“. Ne čekajući nastavak ja uzvraćam  da smo to učinili zbog dijela skupine koja nije bila spremna za penjanje, da ću se  ja odmah vratiti autom,  i da se to sigurno više neće ponoviti.  Ona  nevoljko prihvaća ispriku  i ostavlja nas na miru.

Pero me upoznaje s Antom Vukušićem, gospodarom Velebita,  bez kojega ne bismo iz dana u dan znali koliki je snijeg i kakav je vjetar na Zavižanu; koji  ostaje tu u sve dane i noći života svoga, kad je lijepo kao današnjega dana i  kad sniježne vijavice  zametu sve na dugo zimsko razdoblje, kad se razbude i rasrde sve velebitske sile i duhovi. Treba biti posebnoga kova i imati odvažnosti za to. Želio je i sad ima kapelicu i svoga sv. Antu.

Sv. Ante u Velebitu

Naš je  domaćin Mladen za svoju feštu okupio doista veliko društvo; u jednom momentu, kad  je pristigla udruga branitelja i društvo glagoljaša, kojima je krajnji cilj bio Pakoštane, proslava sv. Ante i imendana  našeg heroja Ante Gotovine, sigurno preko stotinjak ljudi.

Misno slavlje u maloj kapelici, u prekrasnom ambijentu u srcu Velebita, koje je predvodio biskup senjsko-gospićki, mons. Mile Bogović, uz  pjevanje glagoljaša i podršku nevidljivog mješovitog i nebrojenog zbora velebitskih ptica i  zrikavaca, i najljepšu moguću glazbenu pratnju koju daje vjetrić kroz krošnje jela i omorika, bilo je više nego dojmljivo. U planini, u prirodi, kao da smo prirodniji, kao da smo  bolji, bliži jedni drugima i  sami sebi. Kao da smo bliži Nebu. I svome Stvoritelju.

Dođite u Velebit.

  http://www.np-sjeverni-velebit.hr/novi_web/Velebit_htm/velebit_o_parku.htm