Pjesma nad pjesmama

(Neki je pripisuju kralju Salamonu, drugi datiraju još ranije, ali svi se slažu da  se radi o vrhunskom ostvarenju svjetske ljubavne  poezije)  

(Odlomci)

Zaručnica:

Glas dragoga moga! Evo ga dolazi,

Prelijeće brda, preskakuje brežuljke.

Dragi je moj kao srna,

On je kao jelenče.

Evo ga za našim zidom,

Gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke.

Dragi moj podiže glas i govori mi:

„Ustani, dragano moja, ljepoto moja,

i dođi,

jer evo, zima je već minula,

kiša je ptošla i nestala.

Cvijeće se po zemlji ukazuje,

vrijeme pjevanja dođe

i glas se grličin čuje

u našem kraju.

Smokva je izbacila prve plodove,

vinograd, u cvatu, miriše.

Ustani, dragano moja, ljepoto moja,

i dođi.

Golubice moja,

u spiljama kamenim,

u skrovštima vrletnim,

daj da ti vidim lice

i da ti čujem glas,

jer glas je tvoj ugodan

 i lice je tvoje krasno.«

Zaručnik:

Kako si lijepa, prijateljice moja,

kako si lijepa!

Imaš oči kao golubica

(kad gledaš) ispod koprene.

Kosa ti je kao stado koza

Sto izađoše na brdo Gilead.

Zubi su ti kao stado ovaca ostrženih

kada s kupanja dolaze:

idu dvije i dvije kao blizanke

i nijedna nije osamljena.

Usne su tvoje, kao trake od grimiza

i riječi su tvoje dražesne,

kao kriške mogranja tvoji su obrazi

pod koprenom tvojom

Vrat ti je kao kula Davidova,

Za obranu sagrađena:

Tisuću štitova visi na njoj,

Sve oklopi junački.

Tvojesu grudi

Kao dva laneta, blizanca košutina,

što pasu među ljiljanima.

Prije nego dan izdahne

I sjene se spuste,

Poći ću na brdo smirne

Na brežuljak tamjana.

Sva si lijepa, prijateljice moja,

I nema mane na tebi.

Zaručnica:

Ja spavam, ali srce moje bdi.

Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca:

„Otvori mi, sestro moja,

prijateljice moja,

golubice moja, savršena moja,

glava mi je puna rose,

a kosa noćnih kapi.“

„Svukla sam odjeću svoju,

kako da je odjenem?

Noge sam oprala,

kako da ih okaljam?“

Dragi moj promoli ruku kroz otvor,

a sva mi utroba uzdrhta.

Ustadoh da otvorim dragomu svome,

iz ruke mi prokapa smirna

poteče niz prste na ručku zavora.

Otvorih dragomu svome,

Ali on se već bijaše udaljio

I nestao.

Ostala sam bez daha kad je otišao.

Tražila sam ga, ali ga nisam našla

zvala sam, ali nije se odazvao.

Sretoše me čuvari koji grad obilaze,

Tukli su me, ranili i plašt mi uzeli

Čuvari zidina.

Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske,

Ako nađete dragoga moga,

što ćete mu re reći?

Da sam bolna od ljubavi.

Preveo Nikola Milićević

  ...................................... 

   {mospagebreak title='Ti koja imaš nevinije ruke'}

Vesna Parun

(1922 - 2010.)

Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica

kao što proljetni vjetar otklanja

sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol

ako je tvoje ime počinak

njegovim mislima, i tvoje grlo

hladovina njegovu ležaju,

i noć tvojega glasa voćnjak

još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega

i budi pobožnija od sviju

koje su ga ljubile prije tebe.

Boj se jeka što se približuju

nedužnim posteljama ljubavi.

I blaga budi njegovu snu

pod nevidljivom planinom

na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

Ožalošćene pliskavice.

Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri

neće ti učiniti zla.

I žedne zmije koje ja ukrotih

pred tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah

u noćima oštrih mrazova.

Neka te miluje dječak kojega zaštitih

od uhoda na pustom drumu.

Neka ti miriši cvijeće koje ja zalivah

svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba

njegove muškosti. Njegovu plodnost

ne primih u svoja njedra

koja su pustošili pogledi

goniča stoke na sajmovima

i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče

koje za njih davno pripremih

možda cu ispričati plačući malim ubogim medvjedima

ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

budi blaga njegovu snu

koji je ostao bezazlen.

Ali mi dopusti da vidim

njegovo lice, dok na njega budu

silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,

da ne moram pitati strance

koji mi se čude, i susjede

koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

ostani kraj njegova uzglavlja

i budi blaga njegovu snu!

  .........................................