Ivan Slaming

(1930.)

Barbara

večernja ćakula  barba Nike

Barbara bješe bijela boka

Barbara bješe čvrsta široka

Barbara bješe naša dika

Barbara, Barbara lijepa ko slika.

Kad si je vidio, gospe draga,

kako je stasita sprijeda i straga

srce se strese ko val na žalu

ko štandarac lagan na maestralu.

To je lađa što rijetko se rađa,

to je prova staroga kova,

to je krma što sitno se drma

kad vješto promiče između molova

ko mlada krčmarica između stolova.

(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara,

modro, bijelo i crno farbana!)

Je l danas u brodova takav stas,

ima l još ljudi poput nas,

ima l još mora, ima l zemalja,

ima l još vina, koje valja?

U kakvim olujama imadoh sreću!

Na kakvim sam munjama palio svijeću,

Koliko puta rekoh na siki:

"Kupit ću sviću svetom Niki

ako se spasimo Barbara i ja,

e tutti quanti in compagnia."

Kakvo sve more vidjeh daleko!

Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,

morske smo krave muzli jutrom,

uvečer - bijeli kruh sa putrom.

A žuto more žuto ko limun!

Odonda sam na skorbut imun.

Bijela jedra i bijela bedra,

svojeglava Barbara, Barbara dobra,

spora ko kornjača, brza ko kobra,

nijedan brod joj nije rod!

More je tamno crvene boje,

stari mornari na palubi stoje.

"Parone, dobar odabraste pravac,

more je gusti stari plavac."

"Još jedan kablić nek prođe kroz stroj

provjere radi" - nalog je moj.

-Barbaro brodi, more nam godi,

 nijedna stvar ti nije par."

I tako je Barbara sve dalja i dalja,

crvenim morem se pospano valja

e it naufragar xe dolce in questo mar.

      *         *         *