Johann Wolfgang Goethe,

(1749 – 1832)

Faust

(Odlomci)

Proučio sam mudroslovlje

I liječništvo, pa još i pravo,

K tom na žalost i bogoslovlje,

I sve sam s marom proučavo.

A jadna ostadoh budala

Što zna koliko je i znala.

Magistar, pa i doktor čak sam ja,

I već dobrih deset godina

Što dolje-gore, amo-tamo

Sve đlake za nos vuečm samo —

I vidim, ništa ne možemo znati!

O, kako srce od toga mi pati!

Doduše umniji sam od tih luda ja,

Od doktora, magistara, pisara, popova;

I ne more me sumnje, skrupule,

Nit plaše đavli, muke paklene —

Al zbog tog radost iščezla mi sva.

Da išta pravo znam, ne tvrdim ja,

Nit učitelj da valjan mogu biti,

Obratiti taj svijet i popraviti.

Nit imam blaga, novca prokletog,

Nit slave a ni časti svijeta tog:

Ovako ne bi živjelo ni pseto!

Stog magiji sav predadoh se, eto,

Ne bi l kroz Duha usta i moć

Do koje tajne mogo doć,

Da znojeći se više ne moram

Govorit ono što ne znam ni sam,

Da spoznam kakova je sila to

Što svijet u jezgri drži zajedno,

Da djelovanja snagu zrem i sjeme

I zbacim pustih riječi breme.

O mjeseče, da barem zadnji put

Moj jad i muku gledaš, sjajno žut,

Jer mnogu već sam ponoć za tim stolom

Dočeko budan, mučen bolom:

Tu često ponad knjiga lik se tvoj         

Ukazo meni, sjetni druže moj!

Ah! da mi je po visovima stupat,

U tvome svjetlu da se mogu kupat,

I s duhovima lebdjet oko spilja,

Po livadama lutati bez cilja,     

Da odbacim sveg pustog znanja dim

I rosom tvojom miven ozdravim!

Ah! Zar sam još u uzi toj?

U vlažnoj rupi prokletoj

Gdje čak nebeskog svjetla dragi sjaj   

Tek mutno sja kroz šaren prozor taj!

Gdje pritišće me knjiga gomila,

Sva prašnjava i crvom nagrizena,

Do visokoga svoda što je sva

Papirom začađenim pokrivena;

Na policama sprav dugi red

I sve te kutije i čaše

Što pradjedovi moji već ih znaše —

To moj je svijet! i to se zove svijet!

Zar možeš još da pitaš tad      

Zbog čeg ti srce steže jad?

I zašto neznan bol u duši

Života svaki pokret guši?

Ta mjesto žive prirode

U koju Gospod stvori čovjeka

Tu dim i vlaga te okružuje,

I kosti ljudi i životinja!

O bježi! u svijet napolje!

A knjiga ta tajanstvena

Od ruke Nostradamove          

Zar neće biti pratnja dovoljna?

Kad jednom budeš spozno zvijezda tijek,

Kad učitelj ti narav bude tek,

Tek tada će ti duša shvatiti

Duh drugom duhu kako govori.

O sretan tko se nada da će ikada

Izronit iz tog mora zabluda!

Što ne znaš, baš to nužno ti je,

A to što znaš, od koristi ti nije. —

Al ne daj da nam divni časak taj

Pomuti ova sjeta glupa!

Ta gledaj kako sunca zadnji sjaj

Te kolibe u žaru svome kupa.

Već tone sunce, zamire već dan,

Al ono drugdje novi život stvara.

O, imat krila — moj je davni san,

O, letjet za ljepotom toga žara!

U večernjem bih vječnom traku

Tih svijet pod sobom gledo izdaleka,

U ognju više, dol u polumraku,

Potoka ljeskav tok do zlatnih rijeka.

Božanski ne bi spriječio mi let

Ni divlji brijeg sa gudurama svima;

Gle, more već sa toplim zatonima

Sad začuđeno oko može zret.

No sunce najzad ko da će se skriti;

Al nagona se novog javlja moć,

Ja hrlim svjetlost vječitu mu piti,

Dan preda mnom, a za mnom mrkla noć

Nada mnom nebo, poda mnom vali.

Da, divna sna! al sunce zapada.

Ah, čovjek ima krila duhovna,

Al tjelesna mu bozi nisu dali.

No urođeno to je svima,

Visinama da težeć naprijed hite,

Kad zaore u plavim oblacima

Radosne ševe pjesme uznosite,

Kad ponad jela punih gora

Raskriljen oro prelijeće kraj,

Kad preko kopna, preko mora

Ždral žudno hrli u svoj zavičaj.

          ..................

FAUST:          

U svakom ruhu muči me strahota

Tog uskog zemnoga života.     

Ja prestar sam da igri se veselim,

A odveć mlad da ništa već ne želim.

što svijet mi može dati, reci?

Odreci se! da, svega se odreci!

To vječita je pjesma baš
Što svakom se u uho slijeva,

Bez prestanka, sav život na,

Sat svaki promuklo je pjeva.

U svitanje se budim s užasom,

Iz oka suza tek da ne poteče   

Što opet gledam novi dan u kom

Nijedna želja ispunit se neće.

Dan koji čak i slutnju slasti koje

Upornim zanovijetanjem mi guši,

I što budnoća stvori duše moje,          
Rugobama života sve mi ruši.

Pa čak i onda kad se spusti noć,

Na ležaj svoj u strahu moram leći,

Jer ni tu mir uživat neću moć,

Roj divljih snova to mi priječi, 
Bog koji u mom srcu stanuje,

U meni može da uzburka sve,

Al mada mi nad snagom stoluje,

Pokrenut vani ništa ne može:

Stog život za me svež je muka bio,      
Ja mrzim ga i umrijeti bih htio.

          ...............

MEFISTOFELES:

O, ne igraj se jadom što te muči,         

Što vječno ti ko jastreb kljuje grudi!

I najgore te društvo jasno uči

Da čovjek jesi izmeđ ljudi.

Al nije zato smiso riječi tih

Da i ti pripadaš fukari toj.        

Doduše nisam ja od velikih,

Al prihvatiš li prijedlog moj,

Pa sa mnom sada u svijet pođeš,

I u mom društvu kroz taj život prođeš,

Ja spreman sam na zemlji toj   
Drug biti tvoj,

I sviđa l' ti se takva kob,

Jo tvoj sam sluga, tvoj sam rob!

FAUST:          

Što tebi za to dat bih moro ja?

MEFISTOFELES:

Do toga sva je sila vremena.    

FAUST:          

Egoist da je đavo, znadu svi,

I nikomu za ljubav neba

Učinit neće što mu treba.

Stog na sunce sa uvjetom!

Opasnost nosi takav rob u dom.         

MEFISTOFELES:

Ja ovdje ću ti vjerno služiti,

Na mig tvoj ja ću uvijek spreman biti.

Al tamo kad se sastanemo mi,

To isto činit ćeš mi ti.

FAUST:          

Za ono Tamo ne brinem se, znaj;        

Svijet najprije razori taj,

A onda nek mi onaj svijetom bude.

Iz ove zemlje sve mi slasti teku,

Pod ovim suncem svi me jadi peku:

Pa mogu l' te odbacit muke hude,        

Što hoće i što može, nek se zbude.

I zato pustimo sad razgovore

Da l' mržnja, ljubav i tamo još traju,

I da l' za dolje i za gore

I one sfere tamo znaju.

MEFISTOFELES:

Tad mirno možeš  primit prijedlog moj.

Obveži se! i što će pogled tvoj

U buduće ti dane vidjet sve,

Nijedan čovjek to još ne vidje!

FAUST:          

Što ti bi, jadni đavle, mogo dati?         

O duhu ljudskom, težnji  što ga prati,

Stvor kao ti što mogao bi znati?

Da l' imaš jelo koje ne siti,

Crveno zlato što u ruci ti

Neprestano se razlijeva ko živa?         

Znaš igru gdje se nigda ne dobiva?

Djevojku koja u naručju mom

Već susjedu se nudi pogledom?

Ako ikad smiren legnem ja

Na lijeni log, tad nek mi bude kraj!

Zavedeš li me ikada mekom laskanja

Da sam se sebi svidim u čas taj,

Il zavaraš me slastima uživanja –

Tad posljednji nek to mi bude dan!

Hajd kladimo se!

MEFISTOFELES

Primam

FAUST

Na ti dlan!

Kad trenu kojem budem mogo reći:

Ne prođi!ti si lijep tako!

U okove me istog trena meći,

Tad propasti će meni biti lako!

Tad smrtno nek  mi zvono zvonit stane,

Razriješen tada bit ćeš službe svoje,

Nek ura stane, kazaljka nek pane,

Nek dokončano bude vrijeme moje!

Dr.Faust ritualno svojom krvlju  potpisuje ugovor s Mefistofelesom

FAUST

O radosti, već rekoh, nema zbora!

Opojnosti se dajem i užitku boli,

Mrzovolji što krijepi, mržnji koja voli.

A grud ta što za znanjem žudi

Za bol će svaku odsad spremna biti

Što čovječanstvu sudbina dosudi,

Uživat hoću samom svojom biti,

I najviše i najniže, sve jade mu i sreće

U sebi nosit strah me biti neće.

I tako svoj ću ja do njega proširit

I ko i ono, se najzad, razbit se i smirit.

Preveo Titi Strozzi

  ........................