NASLOVNICA arrow U POTRAZI arrow Tagor: Zlatopis
Tagor: Zlatopis PDF Ispis E-mail
Administrator   

Iz knjige: Rabindranat Tagor, Zlatopis, Pjesme

MH Zagreb, Izbor i prijevod Vesna Krmpotić

 

Rabindranat Tagor, Bengalac (Kalkuta 1861 - 1941.), jedan od najvećih  i najsvestranijih umova kojega pamti ljudska povijest – u isto vrijeme pjesnik, skladatelj, slikar, filozof, pedagog, društveni reformator,  svjetski putnik, kozmopolit, nobelovac, „bio je strasno i duboko vezan svojim vremenom, ali je u sebi nosio univerzalno vrijeme, trenutak koji ne stari: istinski znak indijskog duha“. Vrijedi oslušnuti misao genija i usporediti ju s onim što nam nudi ovo naše vrijeme sa svojom „filozofijom“navezanosti samo na materijalno,  s relativiziranjem svega i svačega, vrijeme  u kojemu  vlada jedino božanstvo  novac, kapital, koje   velikodušno nudi hedonizam  i konzumerizam  kao dobar  put za ostvarenje sreće i smila u životu, a  transcendentalno  isključuje  kao suvišno i nepotrebno. (ur)

 


 

Vrtlar

 

5.

Nemiran sam. Žeđam stvari daleke.

Duša iz mene izlazi u čežnji da dodirne skute mutnih daljina.

O veliko Onostranstvo, čudan li je zov tvoje frule!

Zaboravljam, vazda zaboravljam, da nemam krila za let, da sam zavazda mjestom prikovan.

 

Spreman sam i bdijem, tuđin sam u tuđini.

Nailazi tvoj dah šapćući nestvarne nade.

Moje srce zna tvoj jezik, kao da je njegov vlastiti.

O Nedohvate, čudan li je zov tvoje frule!

Zaboravljam, vazda zaboravljam, da ne znam puta, da nemam krilata konja.

 

 

Bez cilja ja lutam u vlastitu srcu.

Kroz sunčani dim sporohodnih sati, kako je golem lik što to ocrtava na modrosti svoda!

O Najdalji Cilju, čudan li je zov tvoje frule!

Zaboravljam, vazda zaboravljam, da su zasunuta sva vrata na kući u kojojj samujem!

 

Gitanđali

 

22.

 

Kroz duboke sjene kišovitog srpnja, tajnim koracima, ti ideš tih kao noć, i ni jedan te stražar vidjeti ne može.

 

Danas je jutro sklopilo oči, ne hajuć za uporne dozive hučnog
istočnjaka, a gusti se prevjes navukao preko vječno-budnog plavog neba.

Zatihnuše pjesme po šumama, a sva ta vrata pozatvaraše po kućama.
U ovoj pustoj ulici ti si samotni pješak. Oh, moj jedini prijatelju, najdraži
moj, gle, vrata su moje kuće raskriljena — nemoj prominuti kao san.

 

 

28.

 

Teški su okovi, ali srce moje plače kad ih pokušavam razbiti.

 

Sve što želim to je sloboda, ali kad joj se ponadam, stid me obuzima.

 

Ja znam da je u tebi vrijednost bescjena i da si ti moj najbolji prijatelj, ali nemam snage da izagnam laži sjaj koji mi ispunja sobu.

 

Plašt što me pokriva plašt je praha zemnoga, praha smrtnoga; mrzim ga, premda ga s ljubavlju privijam k sebi.

 

Dugovi moji golemi su, gubici teški, sramota moja tajna i velika; pa ipak kad dođem i milost zaištem, drhšćem od straha da mi ne ispuniš molbu.

 

 

32.

 

Svakim načinom kušaju da me uza se vežu oni koji me ljube na tom svijetu. Ali je drukčija tvoja ljubav   veća od njihove, a čini me slobodnim.*

 

Da ih ne bi zaboravio, nikada se ne usuđuju da me izgube s vida. No dan za danom prolazi a ti si nevidljiv.

 

Kad bih te prestao zazivati u molitvama, kad te više ne bih čuvao u srcu, tvoja bi ljubav i dalje čekala moju.

 

 

Prvi jasmini

 

Ah, ti jasmini, ti bijeli jasmini!

 

Rekao bih da pamtim onaj dan kad sam prvi put ispunio ruke tim jasminima, tim bijelim jasminima.

 

Volio sam sunčani sjaj, svod nebeski i zelenu zemlju; slušao sam plovni mrmor rijeke kroz ponoćni mrak; jesenski smiraji sunca sretali me za zavijutkom ceste u samoći pustopoljne ravnice, nalik na nevjestu što podiže svoj veo pogledu ljubavnika.

 

Pa ipak, još je slatka uspomena na prve bijele jasmine koje sam u rukama držao kad sam bio dijete.

 

Mnogi je dan radosti naišao u moj život, i u noćima svetkovinskim ja sam se smijao s veselom družbom.

 

U siva kišovita jutra, pjevušio sam mnogu to dokonu pjesmu.

 

Nosio sam oko vrata večernji vijenac bakulina* cvijeta ispleten rukom lj ubavi.

 

Pa ipak, srce mi je slatko od uspomene na prve svježe jasmine koji su mi ispunili ruke kad sam bio dijete.

 

 

 

Posljednje pjesme

 

15.

 

Ti si posuo stazu stvaranja

zamkama bez broja,

opsjenjivi* bože.

Vještim si rukama ispleo

mrežu varave* vjere

u svagdanji naš život;

i veličini si udario pečat priviđenja.*

Pred tragačem nisi skrivao tajanstvo noćno,

a put koji tvoje zvijezde pokazuju,

jest put u dubinu srca;

i taj put je oduvijek jasan,

i zrači priprostom vjerom.

Izvana se čini vijugav,*

ali je iznutra ravan —

odatle njegov sjaj.

Onaj tko traži izgleda prevaren,

ali on istinu u srcu nalazi,

umivenu vlastitim nutarnjim svjetlom.

Njega ništa neće opčiniti,

i svoju će riznicu vrhom napuniti.

Taj tko lako snosi tvoje čarolije,*

iz tvojih će ruku primiti

neprolazni mir.

 

 

 
« Prethodna   Sljedeća »