NASLOVNICA
O tamburi - Vilena Vrbanić PDF Ispis E-mail
Administrator   

O tamburi

 

Autor: Vilena Vrbanić, muzikologinja                                            

 

Tambura je trzalački instrument srodan leutu ili lutnji, ruskoj balalajci, ukrajinskoj banduri, talijanskoj mandolini, španjolskoj gitari i drugim instrumentima koji su se razvili u različitim dijelovima svijeta iz zajedničkih korijena u kulturi stare Mezopotamije. Slika instrumenta dugoga vrata i malog kruškolikog korpusa urezana je u kamen još u trećem stoljeću prije Krista.

 

 

O prvobitnim oblicima tambure sačuvani su i likovni spomenici u Tebi u Egiptu, gdje se takav instrument zvao lauta. Instrument tipa tambure kasnije se javlja kod Grka i Rimljana pod nazivom pandora. Na području Bosne tambura se prvi put spominje 1551. godine u spisima putopisca N. Nicolaja, koji je tamo boravio kao pratilac francuskog konzula na putu za Tursku. Iz Bosne je seobom Bunjevaca  i Šokaca prenesena u Slavoniju i Bačku, gdje je tijekom 18. stoljeća postala najistaknutijim narodnim instrumentom.

 

Oblik tambura koje se koriste u današnje vrijeme razvijen je u Budimpešti početkom 20. stoljeća zalaganjem graditelja violina. Kao primjer za oblik modernih tambura poslužila im je mala bečka gitara. Zbog načina ugađanja i malog broja žica (dvije ili tri) stare su tambure bile dosta ograničene u pogledu svojih glazbenih mogućnosti. Cilj je bio stvoriti instrument koji bi bio ravnopravan violini ili gitari. Tako je nastala cijela porodica tambura, najčešće sa četiri, pet ili šest žica. Prve dvije žice ugođene su unisono, a tonski razmak između praznih žica je kvarta. Ipak, standardno ugađanje tambura nije određeno pa se tako u glazbenim školama upotrebljavaju tambure G i D štima, dok se tambure A i E štima koriste u Slavoniji (štim nosi ime po tonu najtanje prazne žice). Raznolikosti u gradnji i ugađanju tambure u Hrvatskoj svjedoče o njezinoj popularnosti u našem narodu i predstavljaju bogatstvo tradicijske glazbene kulture.

           

Najstarija do sada poznata tambura u Hrvatskoj bila je u vlasništvu tamburaša i skladatelja Paje Kolarića iz Osijeka., a potječe iz 1847. Iste je godine Kolarić osnovao prvi amaterski tamburaški orkestar čime je Osijek postao središtem hrvatske tamburaške glazbe. Pod njegovim utjecajem tamburu je počeo istraživati etnomuzikolog Franjo Kuhač.

 

Osnivanje amaterskih tamburaških orkestara, koji se sastoje od tambura različitih oblika i veličina, proširilo se po cijeloj Hrvatskoj, Bosni, Sloveniji, Austriji, Češkoj, Slovačkoj, a uz hrvatske iseljenike i po Americi. U želji za intenzivnijim muziciranjem na tamburi osnovan je u Osijeku Festival hrvatske tamburaške glazbe. Od svojeg početka 1961. godine, Festival okuplja najbolje tamburaške orkestre iz Hrvatske i inozemstva, kao i skladatelje, dirigente i sve ljubitelje tambure koji na razne načine potiču daljnji razvoj tamburaške glazbe.

 

Tambura se također počela podučavati u glazbenim školama, u početku u osnovnim, a od 2004. i u srednjim. Mnogi su skladatelji pisali glazbu za tamburu, među njima Krsto Odak, Ivo Lhotka-Kalinski, Adalbert Marković, Julije Njikoš i Zdravko Šljivac. Zbog sve većeg broja kvalitetnih tamburaša, kao i kompozicija skladanih upravo za nju, pojavila se želja da tambura bude podučavana na Muzičkim akademijama u Hrvatskoj. Time bi se učinio još jedan značajan korak u smjeru njezina afirmiranja kao instrumenta ravnopravnog violini i gitari.

 

 
« Prethodna   Sljedeća »