NASLOVNICA
Bonaventura Duda – Ja Bogu povjerih svoj štap PDF Ispis E-mail
Administrator   

 

Ako se kojim slučajem nađete na ovim stranicama, neka vam ovaj izbor iz knjižice dragog Božjeg čovjeka Bonaventure Dude, knjižice volumenom male, ali prepune pravih bisera poezije i dubokih misli velikana kroz ljudsku povijest, bude poklon za ove velike dane. „Možda će vam prosvijetliti dušu, osvijetliti put, utješiti...“ I ohrabriti za izbor provjerenih opcija i vrijednosti. U ovo vrijeme relativiziranja svega i svačega u kome se otrov nudi kao eliksir, posve bizarno i neprirodno kao poželjno, u kome je i najboljima teško ostati postojan i uspravan, ima li išta potrebnije i korisnije. To je njegova želja. A i naša.

 

 

Riječ tebi čitatelju (iz predgovora)

 

(...) Ako zaželite, možete me uzeti kao svoga suputnika kad posjećujete grob koje drage osobe. Možda će vam se koja od ovih stranica svidjeti. Možda će  vas utješiti u boli za vašim dragim bićem, za vašima dragima. Možda će vam prosvijetliti dušu, osvijetliti vama put nadalje. To mi je jedina želja zbog koje „izdajem“, predajući vam moje misli i molitve(...) Bonaventura Duda

 

 

Ja Bogu povjerih svoj štap

Vjačeslav Ivanov Ivanovič

 

Ja Bogu povjerih svoj štap

I ne gatam ni o čemu svom

On Sam neka bira trag

Kako me dovesti u svoj dom.

 

A gdje je taj dom – svima skriveno;

Daleko li on, - zatajeno;

Što u njem ostavih – zaboravljeno,

Al opet bi otkriveno.

 

Kada, od čara zemnih izliječen,

Tu ću se vratiti licem,

Gdje – srce zna – bit ću primljen

Na doček mi spremnim Ocem.

 

Preveo: Đuro Kokša

 

 

Dan vječnosti

Hendrik Willem von Loon

 

Daleko gore na sjeveru,

u zemlji Svithojd

nalazi se greben.

Stotinu je milja visok

i stotinu milja širok.

Jedanput svakih tisuću godina

doleti onamo ptičica

i brusi kljun o kamen.

Kada je čitav greben izbrušen

i sravnjen s licem zemlje,

prošao je jedan jedini

DAN VJEČNOSTI.

 

                        Povjest čovječanstva

 

 

 

Hoću li i ja u raj?

Bonaventura Ćuk

 

Hoću li i ja u raj?

Htio bih, al` sve se bojim.

Jer tamo će biti slava i sjaj,

a ja nisko stojim.

 

Već ako imaš gdjekoji kutić,

I to je dosta za me:

Stisnut ću tamo se suhi ko prutić,

usko je moje rame.

 

Nikome neću praviti sjene,

Bez bude bi to bilo.

Gospode, ne zaboravi mene,

ako ti je milo.

 

Ako to nije milo prisuće

Takova odrpanca,

Pusti da bar na vratima kuće

Čekam kog tvoga znanca

 

Pa  da ga molim da za me moli.

Ako se ni to ne da,

Ja ću svejedno čekati doli,

Već poradi reda.

 

Pa kada uđu, kojim je dato,

I mjesta biti neće:

Nebo je malo, al` ništa za to –

Srce je tvoje veće.

           

(O pjesniku:...I duboko me smiri pjesma, možda jedina, mog nekada učitelja, velikog filozofa i teologa, a mlad je umro – kao Isus, u 33. godini života. Bio je to franjevac, Bonaventura Ćuk (+1941.) Po njemu su mi naddjenuli ime(...) Bonaventura Duda)

           

 

 

Dar u dan smrti

Rabindranath Tagore

 

U dan kada smrt pokuca na tvoja vrata,

kakvim ćeš je darom darivati?

Oh ja ću pred svoga gosta

iznijeti punu posudu svoga života-

nipošto neću dopustiti da ode

praznih ruku

Svu slatku berbu jesenjih dana i ljetnih noći,

sve dobitke i pabirke mog radinog živovanja

stavit ću preda nj pri koncu svojih dana

kad smrt pokuca na moja vrata.

 

Prevela: Vesna Krmpotić

 

 

Biti mi daj!

Bonaventura Duda

 

Oduvijek sam volio mjesečinu.

U njoj se sve stvari čine

u isto vrijeme da jesu

i kao da nisu.

 

I sebi sam tako izgledam:

da jesam

i kao da nisam.

 

I kad mislim da jesam,

skoro da želim da nisam,

Jer – jao! – ja koji jesam

više sam onaj koji nisam.

 

I moglo bi biti da k Bogu dođem

kao da jesam,

a on će mi reći da nisam

 

A tada –

bolje bi bilo

da nije me bilo.

 

A kada mislim da nisam,

bude mi žao,

jer volim da jesam.

 

O kako je dobro: biti!

To možda i ne znam pravo,

već samo slutim

kako je dobro: Biti!

 

Jer –

i ovo malo što jesam

dok nisam,

kako je lijepo biti.

 

O Ti koji jesi

i nikad nisi!

O daj mi, Dobri,

biti mi daj!

Da jesam i samo jesam!

Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!

O ti koji jesi:

Biti mi daj!

 

 

Pjesma stvorova

Sveti Franjo Asiški, XIII. Stoljeće

 

Hvaljen budi, Gospodine moj,

sa svim stvorenjima svojim,

napose s bratom gospodinom Suncem.

Od njega nam dolazi dan,

I svojim nas zrakama grije.

Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,

slika je, Svevišnji, tvoga božanskog sjaja (...)

 

Hvaljen budi, Gospodine moj,

po sestri i majci nam Zemlji.

Ona nas hrani i nosi,

slatke nam plodove, cvijeće šareno

i bilje donosi.

 

Hvaljen budi,  Gospodine moj,

po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje

i podnose rado bijede života.

Blaženi koji sve podnose s mirom,

jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

 

Hvaljen budi,  Gospodine moj,

po sestri nam tjelesnoj Smrti

kojoj nijedan smrtnik umaći neće.

Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu.

A blaženi

koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,

jer druga im smrt nauditi neće.

 

  

Za „zbogom“ ovome svijetu

Karol Wojtyla – Papa Pavao VI

 

Naš „zbogom“ treba izraziti velik i jednostavan čin priznanja i zahvalnosti. Unatoč svih svojih muka, svojih tamnih misterija, svojih trpljenja, svoje kobne prolaznosti – ovaj je smrtni život nešto vrlo lijepo, neko trajno i dirljivo čudo. Događaj što zaslužuje radosnu i slavnu pjesmu – život, život čovjekov!

 

Nije manje vrijedno radosnog divljenja sve što okružuje čovjekov put.

 

Ovaj golemi svijet, misteriozan, veličanstven, ovaj svemir pun tisuću tisuća sila, zakona, ljepota, dubina – koje li očaravajuće slike!

 

Koje li neizmjerne i rasipne darežljivosti!

 

Kad tako unatrag gledamo, zahvaća nas žalost što se nismo dosta divili tom prizoru, što nismo promatrali koliko zaslužuju čuda prirode, iznenađujuća bogatstva makrokozma i mikrokozma (...)

 

Treba da bar u ovaj posljednji čas priznam ovaj svijet „što je stvoren po  njemu“, po Kristu, uistinu je čudesan.

 

Da, pozdravljam te i pjevam ti u ovaj posljednji čas s velikim divljenjem i zahvalnošću.

 

Sve je dar.

 

Iza života, iza prirode, iza svemira stoji Mudrost. Štoviše, mogu reći i doista kažem u ovom  svijetlom oproštaju – jer si nam ti to objavio, Gospodine – iza svega stoji ljubav. Slika ovoga svijeta spada u naum, danas još uvijek u većem dijelu neotkriven – u naum Boga Stvoritelja koga zovemo: „Oče naš koji jesi na nebesima!“

 

Hvala ti, Bože! Slava ti, Oče!

 

Dok bacam ovaj  posljednji pogled, svjestan sam da je ovaj čarobni i misteriozni ures samo odraz prve i jedine Svjetlosti. To je prirodna objava izvanredna bogatstva i ljepote. Ona nam služi kao uvod, predigra, predokus, poziv da gledamo prema onom nevidljivom Suncu koje  „nitko još ne vidje“:“Sin Jedinac koji je u krilu Očevu, on nam ga objavi“(Iv 1,18).

 

                                   Iz Papine meditacije o smrti nakon napisana testamenta

 

 

Pjesma mome grobu

Bonaventura Ćuk

 

Jučer sam za zalaza sunca šetao po samostanskom vrtu. Oblaci su bili rumeni kao žeravice, a  trupine borova u mješavini ljubičastih i bakrenih mlazova boje. Opazio sam najedanput, da postoji na svijetu i umiranje, u kojemu nema mrtvačke boje ni bezutješne tuge ni grčevite agonije, nego koje je , kao umiranje ovoga dana, veličanstveno, puno svečane poezije, triumfalan ulaz u novi život, prema kojemu su nagovještenja i slutnje staroga života tek bezlične sjene (...)

 

Bonaventura Duda:  Ja Bogu povjerih svoj štap

Teovizija, Zagreb 1998.

 

 
« Prethodna   Sljedeća »