NASLOVNICA arrow U POTRAZI arrow Hommage Agustinu
Hommage Agustinu PDF Ispis E-mail
Administrator   
...Učinio si da shvatim kako smisao i sreća nisu u trci za gomilanjem materijalnih dobara, pokušavao živjeti po tvojim zapovijedima, a ti si se pobrinuo da mi ne uzmanjka ništa; dao si mi i više nego što sam zaslužio i nego što bih i sam tražio, pazeći opet da to ne bude preko mojih mogućnosti podnošenja takvih iskušenja...

 

Iz moje ispovijesti

Vjerujem u Tebe, Bože moj, jer jedino u Tebi i s Tobom vidim  smisao svoga postojanja. Vjerujem u Tebe i molim Ti se da ojačaš moju vjeru, kako me nikakve sumnje niti smutnje nikada ne bi udaljile od Tebe. Vjerujem u Tebe  i jedino se uzdam u Te,  jer jedino ti znaš odgovore na sva pitanja ovog svijeta,  osjećaš svaku bol i čuješ svaki jecaj, i jedino Ti možeš „obrisati suzu iz svakog oka“ svojih stvorova.

 

„Otkrio sam Te“ davno Bože moj, još kao djete, od jednostavne i nepismene, ali dobre i plemenite žene, moje majke, gotovo jednako dobre kao što je bila Augustinova, u najskromnijoj sredini u okviru Tvoje  svete Crkve, od početka priljubio, najprije kao Baštinu, srcem, a kasnije, tijekom plovidbe nemirnim morima života, između mojih malih  Scila i Haribda, pored brojnih otoka iskušenja koji su mamili zanosnim pijevom Nimfi i slatkim, ali otrovnim  plodovima, i umom; i ostao na tvojim stazama do današnjeg dana. Bilo je trenutaka na tom putu, Bože moj, da sam se malo i udaljio od Tebe, da su me smutili i omamili izazovi ovoga svijeta, da sam grdno griješio, ali Ti  mene nikada nisi napustio, Ti si uvijek bio sa mnom.

 

Za tebe nema tajni Bože moj, i Ti to dobro znaš koliko je ponekada teško nositi teret Tvoje slobode i odgovornosti. U jednom dužem dijelu svoje mladosti, bio sam se gotovo potpuno udaljio od Tvoje Crkve. Ne i od Tebe. Činilo mi se da je u njoj previše svjetovnog a premalo svetog, previše ljudskog, a  premalo evanđeoskog, previše riječi a premalo djela, previše licemjernog, a premalo istinskog, previše hladnoće, a premalo razumijevanja. I činilo mi se da mi  takva Crkva ne treba, da kao takva ne može biti Tvoja, i da mi takav posrednik prema Tebi ne treba.

 

A onda sam opet tijekom vremena shvatio da je i ta ista Crkva, sa svim svojim manama i vrlinama, zaslužna da sam upoznao Tebe. I da bi bez te i takve Crkve, možda, i ostao bez spoznaje o Tebi. Shvatio sam da je bilo previše očekivati od nje kao institucije koju čine živi ljudi, da bude savršena. I da bez obzira na njenu nesavršenost, na to da je u njoj uvijek bilo i svetaca i grešnika, ona već dvije tisuće godina donosi radosnu vijest o Tebi koja daje utjehu i nadu. I vratio sam se iako je u suštini nikada nisam ni napustio. Vratio sam se sa čvrstom odlukom da se striktno pridržavam njenih pravila i propisa.

 

I sada, Bože moj, kada je iza mene puno više od Tebe darovanog mi vremena nego što je ispred mene, kada bih već trebao biti vlasnik one životne mudrosti koja donosi spokoj i mir, ja kao da sam na početku. Mira u duši o kojemu sam uvijek sanjao i kojega sam tražio nema i nema. I pitam se zašto je to tako? I samu mi  se čini da je to stoga što moja vjera nije ona prava. Da nije dovoljno snažna da ukloni nemir iz virova moje duše. Ja vjerujem u Tebe i nikada to nije bilo upitno. Niti sam ikada imao drugih opcija. Vjerujem jer je to uvijek bilo po mom izboru, jer sam te odavno čvrsto prihvatio. I srcem i razumom. Možda više ovim drugim, ne ostavljajući priliku Tebi da Ti djeluješ po svome. Ja sam umišljao da sam moram sve učiniti kako bih bio bliže Tebi. A pokušavajući to, možda sam se i udaljavao od Tebe. Uvidio sam da ni vjerovati u Tebe ne mogu bez Tvoje pomoći.

 

Iako bih želio da bar ovo što sada pišem bude prava, iskrena ispovijest, nisam siguran da to opet nije ono isto što i uvijek ranije – samo poliranje i ublažavanje grijeha i slabosti, svoje narcisoidnosti, taštine i okrenutosti prema samome sebi. Ohrabrio me jednom Tvoj ispovjednik kad sam mu pokušao iznijeti takve svoje nevolje kazavši kako Ti, kad hoćeš, opraštaš i paušalno, što mi je malo olakšalo nositi se sa samim sobom, mada sam znao da to ipak treba zaslužiti.

 

Unatoč svemu, dragi moj Bože, cijeli svoj život osjećao sam Tvoju blizinu, milost i dobrotu. Sve što sam poželio i tražio od Tebe dobio sam. Nije da se nisam trudio, ali sve bi to bilo ništa bez Tvoje volje i pomoći. Gotovo da sam umislio sebi da sam Tvoj miljenik. Dao si mi obitelj na koju bi svatko mogao biti ponosan, djecu od koje nema bolje na svijetu, mogućnost da živimo i radimo u miru u svojoj domovini i priliku da svatko na svoj način razvije i iskaže svoje talente, sve na Tvoju slavu i hvalu. Dao si mi slobodu, dobri Oče  da sam upravljam svojim životom, puštao do samog ruba ponora, ali pazeći dobro da ne propadnem, sve kako bih sam shvatio da bez tebe ne mogu ništa.

 

Vodio si me životnim putevima i bespućima čuvajući da se ne izgubim u baruštinama ovoga svijeta i živom pijesku grijeha i opačina, zaštitio od svih mogućih predatora i pokazao da se oni koji se uzdaju u Tebe ne moraju ničega bojati. Učinio si da shvatim kako smisao i sreća nisu u trci za gomilanjem materijalnih dobara, pokušavao živjeti po tvojim zapovijedima, a ti si se pobrinuo da mi ne uzmanjka ništa; dao si mi i više nego što sam zaslužio i nego što bih i sam tražio, pazeći opet da to ne bude preko mojih mogućnosti podnošenja takvih iskušenja.

 

Što bi se više moglo tražiti od Tebe, dragi Bože, nego da i dalje budeš s nama i da nas u svemu vodi Tvoja moćna ruka. Da i naša djeca uznastoje zauvijek sačuvati međusobnu ljubav, bliskost i povezanost, da se međusobno pomažu i u svakom pogledu budu pouzdan oslonac jedni drugima. U Tebe se uzdam i nadam se da nas, kao i do sada, nikad nećeš ostaviti ni zaboraviti, čak i ako Te katkad u svoj slabosti ili smušenosti nismo dostojni. Slava Ti i hvala.   

Ante Bukovac    

 

 
« Prethodna   Sljedeća »