Susret  u Vatikanu

Dugo smo ga čekali u prepunoj velikoj  vatikanskoj dvorani. Bilo nas je  desetak  tisuća i više. Veliko, zavjetno hodočašće Hrvata, izraz zahvalnosti prijatelju. Prekrasne pjesme  hrvatskog  Sjevera i Juga  orile su se dvoranom. Zborovi kao da su se natjecali. „Ivane Pavle....“. Bože, zašto ga nema? Da nije umro?  Već dugo se govori o teškoj bolesti  i skorom kraju.

Onda se pojavio. Dovezli su ga u invalidskim kolicima. Urnebes oduševljenja. Iskrenog, istinskog. Mnoštvo u zanosu. Sa suzama  u očima. Suzama radosnicama,  i tuge.  Nisam od onih koje masa ponese, ne volim masu. I nisam podložan  sugestiji i iluziji. Ali, tada sam bio dio tog mnoštva. U zanosu, ushićen,  i s punim osjećajem da vidim pravoga sveca.

A On, u kolicima, bez i najmanjeg pokreta,   izgledao je kao  beživotna skulptura.  Kad je  lagano podigao ruku na pozdrav, oduševljenju nije bilo kraja. Pjesme su se  još jače zaorile... „Hvala ti Sveti oče...“ Nije mogao govoriti. Tek s velikim naporom i dosta nerazumljivo  uspio je izreći pozdrav. Ali i to je bilo  dovoljno da u mnoštvu proizvede  još veći ushit.

Drugi su čitali Njegove poruke, a On je samo  na momente dizao ruku , kao znak da sudjeluje i  potvrđuje.

Potrajao je taj susret s istinskim prijateljem  više nego što je planirano. Jednostavno,  nije se dao s pozornice. Nekoliko puta pokušali su ga  odvesti, ali on bi dao znak da stanu. Obostrana simpatija , duboko razumijevanje, istinsko prijateljstvo  i poštovanje, bili su  očiti i jasni kao dan. Bio je to susret za pamćenje. Za cijeli život.