Bože blagoslovi Hrvatsku !

Jedna od  rečenica  koje je izrekao predsjednik  USA Georg W. Bush  na Markovu trgu prigodom njegova službenog posjeta,  a koja me se posebno dojmila,  uz onu da nam „od sada nitko ne može ugroziti našu slobodu“ je  da „ naše zemlje razdvaja­ju tisuće milja,  ali  nas ujedinjuje  duboka vjera u  Boga i blagoslov  slobode,  koji nam je dao.

Palo mi je na pamet pitanje kako to da se kod nas tako rijetko čuje u nastupima političara i drugih javnih djelatnika spominjanje  Božjeg imena. Ljudi kao da to izbjegavaju da ih se ne bi proglasilo  previše konzervativnim, previše nazadnim, klerikalnim, desnim.  U  jednoj zabavnoj tv emisiji, popularni pjevač i skladatelj lake, zabavne glazbe  u ležernom razgovoru izrekao je riječ  duhovno, ili duhovnost. Brzo je nadodao, kao da  mu se omakla nezgodna i nepoželjna riječ,  da ne misli na religijski  nego općenito  psihološki  smisao. 

Odkud to i kako je moguće u jednoj zemlji koja je demokratska i u kojoj se oko 90 posto građana izjašnjavaju kao  kršćani, katolici.  Je li to zatajivanje  svoje vjere u Boga? Ili manjak vjere?  Ili , možda , zbog nesvjesnog straha „u genima“, naslijeđenog iz onih prošlih vremena, kada  je to  bilo nepoželjno i zabranjivano. Danas nema zabrana, ali one kao da funkcioniraju i dalje.  Je li to zbog našega kukavičluka?  Ili iz navike  da se odričemo samih sebe i kad nema pravih razloga?.  Ili  možda još postoje  te snage radi kojih prešućujemo ono za što kažemo da spada u naše najviše vrijednosti. 

Pred koji tjedan u Vjesniku  Vlaho Bogišić  u svojoj kolumni pokušao je dati odgovor zašto se kod nas  na javnoj sceni zaobilaze teme s kršanskim predznakom i zašto to nije poželjno i  dobro prihvaćeno u našem  društvu. Poslužio se s  izjavama jednog isto tako poznatog  našeg intelektualca, koji se odrekao svog  kršćanskog , ne svjetonazora, nego praktičnog funkcioniranja zbog  slabosti koje vidi u Crkvi kao instituciji, od kojih je, koliko se sijećam spomenuo  licemjerje, dvoličnost, navezanost na materijalno i ovozemaljsko, jednako  kao što je to i  izvan Crkve.

Ne bi bilo teško  složiti se s navedenim tvrdnjama. I to vjerojatno svi zapažamo. Ali, je li to razlog da se udaljujemo od onoga  što je naš izbor,  u što vjerujemo, što je naša nacionalna  odrednica stoljećima, da to skrivamo u prvatnim sferama, ili da se toga stidimo.  Doista,  teško bi bilo za takvo samozatajivanje   naći druge atribucije osim  bijeda, jad, kukavičluk.

Crkva jest , kao što je rekao Joseph  Ratzinger, tada još kardinal, „lađa koja pušta na sve strane“. Ali, ona ima toliko toga dobroga, toliko dobroga smo  po njoj dobili i dobijamo, po njoj smo ono što jesmo. I  može li se uopće zamisliti zapadna civilizacija bez onoga što je dobila po Crkvi?

Morali bismo  konačno posvijestiti  da  ipak živimo u demokraciji (koja  doduše još nije dozrela),  da nema  više  ideoloških neprijatelja,(barem nemaju zakonsku vlast), i da o nama ovisi  koliko ćemo koristiti osvojene  prostore slobode (ako se već nećemo boriti za njihovo širenje), pa i za to da slobodno  izgovorimo i napišemo: Bog blagoslovio Hrvatsku?  I hvala predsjedniku Bushu  na ohrabrenju  i blagoslovu Hrvatske.

                                                                                              Grga Antić