NASLOVNICA
Josip Jović: Bleiburg PDF Ispis E-mail
Administrator   

...Za Vinka Nikolića je to najveća tragedija naroda u cijeloj njegovoj povijesti, tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo,  na nestanak u tuđim zemljama bez traga... 

Image here:

 

(...) Kolona vojske i civila koja se povlačila  bila je duga blizu 60 km. Pavelić se izdvojio u Rogaškoj Slatini da bi krenuo prema Salzburgu, u američkoj zoni, dok je kolona nastavila svoj put prema Dravogradu i Bleiburgu, gdje ju je zaustavila  britanska vojska i predala partizanima. Vojska je izvjesila bijele za­stave i bacila oružje. 

 

General Ivo Herenčić i Danijel Crljen 15. svibnja u bleiburškom dvorcu (prema zapisima  samoga Crljena) pokušavaju uvjeriti britanskog generala Patrika Scotta da britanska vojska prihvati predaju, da se tu ne radi o vojsci nego o narodu koji bježi pred boljševizmom i koji ima pravo na zaštitu  kakvu imaju svi politički emigranti koji se ne želi predati onome od koga bježe. Hladni Englez samo je uzvratio da je on vojnik koji izvršava zapovijedi, a ne političar te da se narod nema čega bojati, budući da partizani priznaju i poštuju međunarodne zakone i još da nije imalo smisla propagandom tjerati narod na strahovit  put. 

 

O svemu tome Nikolaj Tolstoj, britanski povjesničar, unuk slavnog ruskog pisca istog imena i prezimena, piše: "Zapovjednik Scott je mješavinom obmane i sile spriječio panični  bijeg velikog dijela hrvatskog stanovništva u Bleiburgu. Gotovo četvrt mil­ijuna Hrvata vraćeno je preko Drave i prepušteno Titu na milost i nemilost. Komunističke su se trupe i njiho­vo politička policija pripremile da počine pokolje užasnije od svih grozota što su se zbile za četiri godine rata i okupacije." 

 

U samom Bleiburškom polju, kod Dravograda, Maribora (u proljeće 1999. otkopan je tenkovski rov dug nekoliko kilometara i povađeni natrpani kosturi radi trase nove ceste koja tu prolazi), partizanske su  jedinice odmah izvršile masovni pokolj. Preživjeli su upućeni na tzv. križni put prema Jugoslaviji. Iznemogli su ljudi danima pješačili od logora do logora. Iznemogli  i oni koji su pokušali pobjeći ubijani su na licu mjesta. Ukupno je, dakle, nakon rata od strane partizana i preobučenih četnika u nekoliko dana mučki pobijeno preko pedeset tisuća Hrvata, većinom nevinih  civila. Točan se broj nikada neće saznati, a procjene idu i do dvjesta tisuća.

 

Bleiburg je jedno malo austrijsko mjesto, početak stradanja, ali je on tijekom vremena postao simbol grobnice za, prema Vinku Nikoliću, dvjesta tisuća  Hrvata, "kod Bleiburga je pao cvijet hrvatskog naroda,  nikad pobijeđena hrvatska vojska, najljepša hrvatska mladost, najelitnija hrvatska inteligencija". Za Nikolića  je to najveća tragedija naroda u cijeloj njeg povijesti, tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga. Ako me se, poručio je Nikolić, ikada bude itko sjećao, neka me se sjeća kao čovjeka koji je čitav život plakao za izgubljenom domovinom.

 

No, Vinko Nikolić, pisac iz doba NDH koji se i sam našao u emigraciji poslije rata, provevši u Italiji, Argentini, Francuskoj, Belgiji, Engleskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i Španjolskoj 4 godina života, predano radeći na okupljanju svih političkih, kulturnih i književnih potencijala hrvatskog iseljeništva, te izdajući "Hrvatsku reviju" od 1951., bio je jedan od rijetkih koji je imao tu sreću da se 1991., vrati u domovinu, u novu Hrvatsku i da u njoj nastavi izdavati "Hrvatsku reviju" te da umre kao zastupnik Hrvatskog državnog sabora. Još je u Barceloni 1985, zapisao: "Narod nastavlja živjeti, narod nastavlja sanjati o svojoj slobodi, što zato što taj divan san ne ćemo i mi dosanjati." On ga je dosanjao, ali nije umro  sasvim  sretan. No to je priča iz poglavlja o Tuđmanu. 

 

Samo rasulo jedne mlade države, onakva katastrofa hrvatskoga naroda kao i onakvo uništenje i poniženje  hrvatske vojske, u ratu nepobijeđene, nešto je što ni  najbujnija mašta ne može dočarati. Tko to nije  doživio, neće moći ni približno stvoriti viziju o veličini   i grozoti tragedije iz svibnja 1945. Tako se Nikolić  1984. prisjeća tragedije o kojoj nikada nije prestao  misliti i kojoj je bio izravnim svjedokom. Hrvatskoj  tragediji kumovali su HSS-ovci u Londonu, Krnjević i Subašić  koji su čitavo vrijeme rata radili na obnovi  Jugoslavije i koji u trenutku tragedije nisu uzeli u zaštitu  vlastiti narod, hrvatski partizani koji također  nisu  pokušali zaštititi nedužni narod, Englezi koji su  predali goloruke ljude partizanima kao ovce za klanje i koji su moralni sukrivci. Ali iznad svega, zaključuje Nikolić, hrvatsku vojsku porazila je hrvatska vlada na čelu s državnim poglavarom dr. Antom Pavelićem. Nju nisu porazili ni četnici ni partizani, vojska je ostala bez vojničkog  i političkog vodstva, a previše naviknuta na stegu uzalud je čekala na zapovijed i nastalo je rasulo. Tijekom  četiri se godine junački borila i nije bila potučena, da bi u Bleiburgu doživjela samouništenje.

 

Ništa nije bilo pripremljeno, ništa predviđeno, ništa  organizirano. Tragedija je neodgovorno bila povećana jer je  na fatalni bijeg bilo usmjereno veliko mnoštvo  civila. "Glas o partizanskom teroru stršio je kao crna avet nad čitavom Hrvatskom, i to je zlokobno iskoristi­la i sama vlast, ono izbezumljeno mnoštvo trebalo je  služiti  kao neki žalosni plebiscit, a ujedno u mnoštvu  se lako izgube krivci. Krivicom tog fatalnog raspoloženja bježali su i mnogi koji nisu ništa imali sa  režimom, a mnogi su mlađi po prvi put oblačili ustaške  uniforme, jer idu u šumu, odlaze za samo kraće  vrijeme. I tako su ih zatekli partizanski krvnici, pa je  sama ova uniforma proglašena zločinom, koji se plaćivao smrću, bez ikakva ispitivanja, bez ikakva  suđenja." Nacionalna je država živjela četiri godine i dva­deset četiri dana i bez obzira na njezin tragičan završetak živjela je u svijesti mlađih naraštaja, piše Vinko  Nikolić, kao volja da se ponovno uspostavi demokratska i nacionalna država Hrvatska, ona je ostala kao  veliki moralno-politički kapital, kao baština jedne  generacije, za buduće generacije. 

 

Dio ustaške vlade uspio se dočepati Zapada, dio izručen Jugoslaviji (Mandić, Alajbegović, Makanec, Canki, Kuvedžić, Steinfil) kao i bivši ministar Mile Budak, koji je napustio vladu u jesen 1943. kao minista vanjskih poslova zbog neslaganja s Pavelićevom  vanjskom politikom. Svi su obješeni. Pogubljen je Slavko Kvaternik, čovjek koji je proglasio NDH.   Pavelić se prebacio u Italiju i već 1946. u Rimu osniva Hrvatski državni odbor. Uskoro mu je u Argentini utočište pružio Juan Peron, gdje je među emigrantima razvio intenzivnu političku aktivnost, držeći se i dalje kao neosporni vođa, kao da se ništa nije dogodilo. On nije priznavao svoju ulogu u propasti države, i kako kaže Vinko Nikolić, "čim je osjetio stanovitu si­gurnost, ponovno se nametnuo na vodstvo onih nesretnih brodolomaca", iako je 1945. bio politički mrtavi iako mu je Krunoslav Draganović u Napulju u  listopadu  1948. savjetovao da se ostavi politike, jer je on zapreka za hrvatsku narodnu borbu, jer je ona nadalje  moguća samo uz pomoć zapadnih saveznika, a oni njega neće. Pavelić se s tim čak tada složio ("ja sam svoje završio“), ali samo na riječima i samo privremeno. 

 

(...) Duga ruka  jugoslavenske tajne policije stigla je najistaknutije preživjele ličnosti ustaškog pokreta. Ubijeni su u Argentini 1962. Dido Kvaternik, u Španjolskoj 1969. Vjekoslav Maks Luburić, a sam Poglavnik umro je 1959. u Madridu nakon višekratnih atentata i pokušaja uboj­stva. Andriju Artukovića  je SAD izručio  Jugoslaviji tek osamdesetih godina gdje je osuđen na smrt. Ubijeni su, međutim, i mnogi mlađi hrvatski politički emigraanti, ukupno više od šezdeset, koji nisu bili ustaše, često samo zbog svojih političkih ideja, kao Bruno Bušić (...)

 

Bleiburg i križni put -Iz knjige Sudbonosci, Josipa Jovića, Verbum, Split 2000.

 

https://narod.hr/hrvatska/sto-europske-hrvatske-institucije-kazu-zlocinima-komunizma

 

 

 

 

 
« Prethodna   Sljedeća »