Čudesno... |
Administrator | |
Čudesne stijene S vremena na vrijeme dobivamo od prijatelja mailove s najrazličitijim i manje više zanimljivim sadržajima. Najčešće su to prezentacije koje nam otkrivaju atraktivne fotografije mjesta i krajeva u kojima nikada nismo bili, prirodnih fenomena o kojima smo samo učili i čitali, ilustracije povjesnih događaja, ili projekcije budućnosti i sl., popraćene porukama velikana iz ljudske povijesti, ili naše sadašnjosti i lijepom glazbom.
Iako su to ponekad prava mala remek djela, najčešće ih niti ne pogledamo, ponekad ih odmah izbrišemo, jer ih dobijama u trenucima kad nismo spremni za takve sadržaje: kad smo na poslu, nervozni, pod pritiskom, kad nam je glava puna briga, kad ne možemo stići niti osnovne obveze, kad nam nije ni do čega. Da takvi vrijedni sadržaji ne bi prolazili mimo nas, skupljat ćemo ih na ovim stranicama, kako bismo ih mogli pogledati u miru kad smo za to spremni i kad imamo dovoljno vremena za to. Ponekada je u tim uradcima sve malo previše zgusnuto - slika, tekst, glazba, pa djeluje malo prepatetično, pretenciozno; ponekad izbor glazbe nije u skladu s našim raspoloženjem i ukusom , ali ipak, sve u svemu moramo priznati: od prijatelja je, lijepo, zanimljivo i poučno... A rješenje – smanjiti ton, ili ga isključiti...
* * *
Čudesne stijene Nevjerojatno lijepe slike prirodnih fenomena sa svih kontinenata, prizori koji nadilaze svaku maštu. Bila bi šteta propustiti. Pogledajte...
O vodi iz budućnosti ...Voda je neprocjenjivo bogatstvo, najveće blago na kugli zemaljskoj. Voda je uvjet života. Bez kapi vode nema uopće klice života. Voda je od početka svijeta… Cijela zemlja ima oko 70 % vode u sebi i na sebi: oceani, mora, jezera, rijeke… Čovjek ima u sebi od 65% do 75% vode, slon do 80%, rajčica do 95%. U svome životu od 70 godina čovjek popije oko 60 tisuća litara vode...Pa nakon ovih riječi pogledajte horor iz budućnosti prema kojoj ide ovaj svijet
http://mojsvijet.hr/images/docs/VODA.pps
Kako mi Hrvati upravljamo našim vodama Davno sam dobio ovaj mail, ali sam ga ostavio po strani. Mislio sam da je pomalo zločest. Da se radi o našim, u posljednje vrijeme, uobičajenim bitkama za prevlast u kontroli nacionalnih dobara. Ali danas, nakon ponovnog pokretanja prijedloga u Saboru za pretvaranje Hrvatskih voda u trgovačko društvo, čini mi se da zavrijeđuje pozornost. Pročitajte i samo prosudite.
Idemo na sjever
Amatciem, malo bajkovito mjesto u Latviji, nedaleko od glavnog grada Rige, kojega je osmislio vrhunski ekolog Aivars Zvirbulis za sve one koji vole šumu, njene mirise i dodire s prirodom, susrete sa srnama i jelenima (ne s vukom i medvjedom), za one koji smatraju da je svaki dan proveden izvan prirode izgubljen dan. Dragi Bože, koliko sam tih dana izgubio. Lijepi krajolici - jezera, kanali, šume, brežuljci i zanimljive drvene vilame, savršeno uklopljene u ambijent; ne znaš kad su ljepši, u proljeće, ili u jesen kada je sve u živim, jakim bojama, ili kada je sve veličanstveno bijelo pod snijegom. Pogledajte. Može se kupiti. Nije skupo.. .
Amiši Suvremeni svijet, unatoč ogromnom napretku znanosti i tehnologije, kao da tone u posvemašnju krizu – društvenu, političku, ekonomsku, sigurnosnu, a ponajviše duhovnu i moralnu. I dok izleti u svemir postaju gotovo rutinske operacij, dok se matematičkom preciznošću ostvaruju do jučer nezamislivo složeni projekti, poput velikih građevina, mostova, tunela, gigantskih brodova i letjelica, na drugoj strani, pod istim suncem, ponekad na istim paralelama, tisuće umiru u bijedi od gladi i bolesti siromaštva, bez prekida tinjaju ratni sukobi, terorizam kao da sve više uzima maha, i globalna sigurnost postaje sve krhkija. Opstati u borbi za opstanak, uspeti se na što više mjesto u hranidbenom lancu, kao da je postalo jedini cilj i smisao postojanja. A oni, o kojima govori sljedeći prilog, davno su shvatili da je to besmisleno i pogubno, i potražili su drugi put. Još u sedamnaestom stoljeću, otisnuli su se iz Europe i pronašli svoje mjesto pod suncem u tek otkrivenim prostorima Sjeverne Amerike. To su Amiši. Zanimljivo je, pogledajte.(Ima li za nas izgleda da ponovo otkrijemo izgubljene vrijednosti?)
Zadivljujući kineski mostovi A nakon Amiša koji kao da žele zaustaviti vremenski kotač i biraju najjednostavni način života i rada, pogledajte drugu krajnost – što sve ljudi mogu učiniti kad udruže svoju pamet i energiju i kad ih vo di želja za boljim, većim i ljepšim – zadivljujuće, monumentalne mostove, koje su izgradile ruke najmnogoljudnijeg naroda u svijetu – Kineza. Zaista, impressivno.
Ima jedna duga cesta... Koliki je put od bespuća do nevjerojatnih cesta, vijadukata, petlji i mostova, što ih diljem svijeta izgradiše ljudske ruke? Koliko je samo trebalo znanja, umješnosti, rada i znoja da bi se to ostvarilo? Ima li granice čovjekovim mogućnostima? Čini se da nema. Šteta da se to odnosi samo na njegove intelektualne i tehničke mogućnosti, a ne i na one druge, duhovne, etičke, moralne. Jer, kad bi i u ovim drugim aspektima napredak bio barem približno jednak, povjesničari ne bi pisali o groznim sukobima i neprijateljstvima među narodima, o ratovima, o neshvatljivoj mržnji koja pokreće na nasilje i zločine, o uništavanju i zagađivanju ove lijepe planete Zemlje, nego o natjecanjima u stvaralaštvu, u dobrim djelima, u znanosti, kulturi, umjetnosti, služenju principima dobra...
Kina - zemlja čudesa Ni pticama nije jednostavno saviti svoja gnijezda na visokim planinskim liticama, a oni su tamo usjekli cijele gradove sa svojim hramovima, kućama , ulicama, mostovima i sa svime što im je potrebno za normalan život. To je moguće samo u Kini u kojoj je sve čudesno. Pogledajte...
Hercegovina - zemlja svjetlosti Pogledajte, možda vam bude zanimljivo...
Teci Dravo... Tako je malo potrebno da bismo tu, u svome dvorištu otkrili istinsku ljepotu. Pokrenuti se samo, pinklec na leđa i štap u ruke, nagovoriti prijatelje, i kud nas noge odnesu: ne možemo pogriješiti. Jer takva je Lijepa naša. Pođimo sada s ovim sretnim društvancem do opjevane rijeke Drave, otisnimo se s njima prekrasnim krajolicima sve do Aljmaške Gospe i Kopačkog rita, i sjetimo se na čas svih onih burnih, nekada slavnih, nekad tragičnih povjesnih trenutaka vezanih za tu našu veliku rijeku.
Što to ima u ljudima tužno...? Pa su nesretni i kad im je sve dano kao na dlanu...sve ono o čemu milijuni drugih ne mogu ni sanjati. A ono najvrednije, najdragocjenije nam je darovano besplatno...Sunce koje nas grije, zrak kojega udišemo, zvjezdano nebo kojemu se možemo diviti bez plaćanja pretplate..., pa pijev ptica u proljeće i rascvjetana trešnja poslije kiše i bezbroj drugih ljepota koje višnji Bog nam je dao. Ali, ono Faustovsko u nama: želimo upravo ono što nemamo, a ne vidimo ono što nam je pred očima, ne da nam mira i našoj čežnji i tuzi nikad kraja. Pogledajte ove slike popraćene dubokim mislima: poučne su, na svoj način tužne, ali i utješne....
Velebite, Velebite, suzo... ...Bog je malo gdje na tako neznatnim udaljenostima rasuo toliko bogatstva kao u Velebitu. Čini se kadkad da je svemoćna ruka Božja u stvaralačkom zanosu, prosula nad ovim prostorima sve svoje bogatstvo i ljepotu: sve oblike boja, sve obilje biljnih i životinjskih vrsta, svu neopisivost krajolika. U Velebitu sve je blizu, sve je povezano prijateljskim nitima: jela i vuk, kamen i medvjed, rosa i zrak, more i planina, nebo i zemlja, sve je jedno, sve je sklad...
Čini dobro i dobru se nadaj Lijepa priča koja povezuje dva velikana svjetske povijesti - pronalazača penicilina Aleksandera Fleminga i političara Winstona Churchilla.Ako možda i nije sve bilo tako, lijepo je vjerovati da je tako moglo biti.
Ima li išta ljepše od sna? Oni spavaju kao sretni, snom pravednika. Ta divna stvorenja. Želudac pun, sklonili se na sigurno, nema krize, nema recesije, nema stresa, nema otkaza, nema šefova...Pogledajte ih, ali ne budite...
Riječi mogu ubiti mogu raniti, jače od noža, od metka, od čavla. Riječi ranjavaju dušu; i ove rane teže cijele, poneke nikada. Ovaj prilog kojega je poslala naša Slavica govori o prijateljstvu kao o rijetkom dragulju. Ako imaš jednog jedinog prijatelja ti si bogat čovjek Ako imaš..., čak i ako samo vjeruješ da imaš...Zar nije tužno ono što kaže Baudelaire: o prijateljima; "Do dana današnjega nisam upoznao smisao ove riječi..."
Život je lijep Doista prekrasni zimski pejzaži, lijepa glazba i potsjećanje na ono što često u vrtlogu egzistencije gubimo iz vida: da je život sam po sebi čudo, da je vrijedan i neponovljiv, da ima smisla, da kroz njega treba ići otvorenih očiju....
Samo za najhrabrije Pogled od kojeg zastaje dah i vrti se u glavi. Vertikalna stijena s terasom apod zvijezdama na 600 m iznad mora, koju zovu propovjedaonica. Norveška, fjordovi...kada ćemo sve to obići....?
Doista i lijepe i zanimljive slike jednom prekrasan pejzaž, drugi put trenutak od kojeg zastaje dah, vrijedi pogledati...
Križni put Ljubaznošću g.M. Filjasa, uz poučan i poticajan citat fra Z. Linića: "Pokušaj sada, na početku ovog dana, prihvatiti sebe u onome što jesi, što si u ovom času, u svojim planovima i u svojim brigama. Prihvati svoje tijelo i suoči se sa svojim ograničenostima. Vidi sebe u svojoj samoći. Usudi se Bogu zahvaliti za sve što jesi. U zdravu uvjerenju da je sve to od Boga, da Bog ništa ne čini polovično, da nisi neuspjelo djelo Božjih ruku, usudi mu se reci : Hvala ti Bože, što sam stvoren tako čudesno. A kad prihvatiš sebe, ili još bolje, kad zavoliš sebe u svijetlu Božje ljubavi, kad zavoliš svoje biće u svemu što jesi, sa svom svojom poviješću i sadašnjošću, tada ćeš biti sposoban ljubiti bližnjega kao samog sebe!"!!
|