| Moj izbor - dragulji iz riznice poezije |
| Administrator | |
|
Kad ste zadnji put pročitali Pjesmu nad pjesmama? Ili Gavrana E.A.Poea? Ili Gotheova Fausta? Ili naše Vesnu Parun, I.G.Kovačića, J. Pupačića, I. Slaminga, Tina Ujevića, Krležine Balade, i ima ih još u nizu? Vjerojatno davno, kad smo ih čitali kao obaveznu lektiru.
Evo, ako ste još ovdje i ako nastavite pratiti stranicu, pokazat će vam se opet ti dragulji u svoj svojoj ljepoti i raskoši, poput pravih bisera, ostavljenih i pomalo zaboravljenih " u oceanu vremena", i pokrenuti vas, možda, da ih potražite cjelovite, dobro pospremljene u vašim kućnim bibliotekama, ili knjižnicama. S vremena na vrijeme ova će kolajna biti nadopunjavana, a ako i vi želite sudjelovati – dobro ste došli; samo predlažite na e-mail: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript Ur.
Josip Pupačić 1928-19719)
Tri moja brata i ja
Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas. Imao sam glas kao vjetar, ruke kao hridine, srce Kao viganj. Jezera su me slikala. Dizali su me jablani. Rijeka me umivala za sebe. Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas. Livade su me voljele. Nosile su moj glas i s njim su sijekle potoke. Radovao sam se sebi. Imao sam braću. Imao sam uspravan hod. To su bila tri moja brata: Moj brat, moj brat, i moj brat
Josip Pupačić
More i ja
i
gledam more gdje se meni penje
i
slušam more dobrojutro veli
i
ono sluša mene ja mu šapćem
o
dobrojutro more kažem tiho
pa
opet tiše ponovim mu pozdrav
a
more sluša pa se smije
i
gledam more gledam more zlato
i
gledam more gdje se meni penje
i
dobrojutro kažem more zlato
i
dobrojutro more more kaže
i
zagrli me more oko vrata
i
more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo
skupa na žalu vrh brijega
i
smijemo se smijemo se moru
..........................................
Pjesma nad pjesmama
(Neki je pripisuju kralju Salamonu, drugi datiraju još ranije, ali svi se slažu da
se radi o vrhunskom ostvarenju svjetske ljubavne poezije) (Odlomci)
Zaručnica: Glas dragoga moga! Evo ga dolazi, Prelijeće brda, preskakuje brežuljke.
Dragi je moj kao srna, On je kao jelenče. Evo ga za našim zidom, Gleda kroz prozore, zaviruje kroz rešetke.
Dragi moj podiže glas i govori mi: „Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi, jer evo, zima je već minula, kiša je ptošla i nestala. Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju. Smokva je izbacila prve plodove, vinograd, u cvatu, miriše. Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi. Golubice moja, u spiljama kamenim, u skrovštima vrletnim, daj da ti vidim lice i da ti čujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje krasno.«
Zaručnik: Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa!
Imaš oči kao golubica (kad gledaš) ispod koprene.
Kosa ti je kao stado koza Sto izađoše na brdo Gilead.
Zubi su ti kao stado ovaca ostrženih kada s kupanja dolaze: idu dvije i dvije kao blizanke i nijedna nije osamljena.
Usne su tvoje, kao trake od grimiza i riječi su tvoje dražesne, kao kriške mogranja tvoji su obrazi pod koprenom tvojom
Vrat ti je kao kula Davidova, Za obranu sagrađena: Tisuću štitova visi na njoj, Sve oklopi junački.
Tvojesu grudi Kao dva laneta, blizanca košutina, što pasu među ljiljanima.
Prije nego dan izdahne I sjene se spuste, Poći ću na brdo smirne Na brežuljak tamjana.
Sva si lijepa, prijateljice moja, I nema mane na tebi.
Zaručnica: Ja spavam, ali srce moje bdi. Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca: „Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja, savršena moja, glava mi je puna rose, a kosa noćnih kapi.“ „Svukla sam odjeću svoju, kako da je odjenem? Noge sam oprala, kako da ih okaljam?“
Dragi moj promoli ruku kroz otvor, a sva mi utroba uzdrhta. Ustadoh da otvorim dragomu svome, iz ruke mi prokapa smirna poteče niz prste na ručku zavora. Otvorih dragomu svome, Ali on se već bijaše udaljio I nestao.
Ostala sam bez daha kad je otišao. Tražila sam ga, ali ga nisam našla zvala sam, ali nije se odazvao. Sretoše me čuvari koji grad obilaze, Tukli su me, ranili i plašt mi uzeli Čuvari zidina.
Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, Ako nađete dragoga moga, što ćete mu re reći? Da sam bolna od ljubavi.
Preveo Nikola
Milićević
Vesna Parun (1922 - 2010.)
Ti koja imaš nevinije
ruke
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost. Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću Ožalošćene pliskavice. Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti učiniti zla. I žedne zmije koje ja ukrotih pred tobom će biti ponizne. Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima oštrih mrazova. Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda na pustom drumu. Neka ti miriši cvijeće koje ja zalivah svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba njegove muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na sajmovima i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku njegovu djecu. I priče koje za njih davno pripremih možda cu ispričati plačući malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, budi blaga njegovu snu koji je ostao bezazlen. Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega budu silazile nepoznate godine. I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!
Ivan Goran Kovačić (1913 – 1943)
Moj grob
U planini mrkoj nek mi bude hum, Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg, Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron, Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas, Strah obraćenika, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm, Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dode, do prijatelj drag – I kada se vrati, nek poravna trag.
Edgar Allan Poe (1809 – 1849)
Gavran
Ponoći sam jedne tužne proučavo, slab i snužden, Neobične drevne knjige što prastari nauk skriše — Gotovo sam u san pao kad je netko zakucao, Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše, „Posjetilac“, ja promrmljah, „što u sobu ući ište, Samo to i ništa vše.“
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno; Svaki ugarak što gasne, sablasti po podu riše. Žudim vruće za svanućem — uzalud iz knjiga vučem Spas od boli što me muče — jer me od Nje rastaviše Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše - Tu imena nema više.
Od svilenog tužnog šuma, iz zastora od baršuna Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše; Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć: „Posjetilac neki to je, što u sobu udi ište — Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište — Eto to je, ništa više.“
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh: „Gospodine ili Gospo, oprostite, evo stižem! Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo, Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše; Gotovo vas nisam čuo« — i vrata se otvoriše — Mrak preda mnom, ništa više.
Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i čudim; Ah, ne može smrtnik snove sniti što se meni sniše! Al nevina bje tišina, znaka nije dala tmina, S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše, „Lenora“ prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše, Samo to, i ništa više.
U svoju se sobu vratih, dok u meni duša plamti; Nešto jači nego prije udarci se ponoviše. „Sigurno“, ja rekoh, „to je na prozoru sobe moje; Da pogledam časkom što je, kakve se to tajne skriše. Mirno, srce. Da vidimo kakve se tu tajne skriše — Valjda vjetar, ništa više.“
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku Dostojanstvcn uđe Gavran, što iz drevnih dana stiže, Ni da pozdrav glavom mahne, ni trenutak on da stane, Poput lorda ili dame kroz moju se sobu diže I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže Sleti, sjede, ništa više.
Kad ugledah pticu crnu, u smijeh tuga se obrnu, Zbog ozbiljnog dostojanstva kojim strogi lik joj diše. „Nek si ošišana ptica“, rekoh, „nisi kukavica, O, Gavrane, mrka lica, što sa Noćnog žala stiže, Kako zovu te na žalu Hadske noći, otkud stiže?“ Reče Gavran: „Nikad više.“
Začudih se tome mnogo, što crn stvor je zborit mogo, Premda malobrojne riječi malo što mi objasniše. Al priznati mora sva'ko, ne događa da se lako Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše, Na skulpturi iznad vrata, zvijer il pticu što se njiše, S tim imenom »Nikad više«.
Gavran sam na bisti sjedi; tek te riječi probesjedi, Baš kao da cijelu dušu te mu riječi izraziše: Više niti riječ da rekne — više ni da perom trepne Dok moj šapat jedva jekne: „Svi me drugi ostaviše, Pa će zorom i on, ko što nade već me ostaviše.“ Tad će ptica: »Nikad više“.
Muk se razbi, ja, zatečen — na odgovor spremno reačn — „Nema sumnje“, rekoh, „to je sve mu znanje, ništa više, Riječ od tužna gazde čuta, koga Nevolja je kruta Stalno pratila duž puta, pa mu sve se pjesme sliše, Tužaljke se puste nade u jednu tegobu sliše, U „Nikada — nikad više“.
Ali mi i opet Gavran tužne usne u smijeh nabra; Dogurah pred kip i pticu moj naslonjač prekrit plišem: Te u meki baršun padoh, povezivat mašte stadoh, Na razmatranje se dadoh — kakvu mi sudbinu piše Grobna, kobna drevna ptica — kakvu mi sudbinu piše
Kada grakće: „Nikad više.“
Sjeđah tražeć smiso toga, al ne rekoh niti sloga Ptici, čije žarke oči srž mi srca opržiše. Predan toj i drugoj mašti, pustih glavu mirno pasti U taj baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše. Sjest u baršun ljubičasti, kojim svjetlo sjene riše, Ona neće nikad više.
Tad ko da se uzduh zgusnu, čudni miris me zapljusnu. Začuh lagan hod serafa, koji kadionik njiše. „Bijedo“, kliknuh, „Bogu slava! Anđelima te spašava, Šalje travu zaborava, uspomene da ti zbriše! Pij, o pij taj blag nepente, nek Lenori spomen zbriše!“ Reče Gavran: „Nikad više“ . „Proroče, kog rodi porok — vrag il ptica, ipak prorok! Napasnik da posla tebe, il oluje izbaciše Sama al nezastrašena usred kraja urečena, dom opsjednut od sjena, reci, mogu da me liše Melemi iz Gileada, mogu l jada da me liše?“ Reče Gavran: „Nikad više“ . „Proroče, kog rodi porok — vrag il ptica, ipak prorok! — Neba ti, i Boga, po kom obojici grud nam diše, Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu Grlit ženu posvećenu, Lenora je okrstiše, Djevu divnu, jedinstvenu, koju anđeli mi skriše.“ Reče Gavran: „Nikad više“.
„Rastanak je to što kažeš“, kriknuh, „ptico ili vraže! U oluju bježi, na žal Hadske Noći otkud stiže! Niti pera ne ispusti ko trag laži što izusti! U samoći mene pusti! — nek ti trag se s biste zbriše! Nosi lik svoj s mojih vrata, vadi kljun što srce siše! Reče Gavran: „Nikad više“.
I taj Gavran postojano, još je tamo, još je tamo, Na Paladi blijedoj sjedi, što se iznad vrata diže; Oko mu je slika živa oka zloduha što sniva, Svjetlo koje ga obliva, sjenu mu na podu riše; Moja duša iz te sjene, koja se na podu riše, Ustat neće nikad više!
Preveli
Ivan Slaming i Antun Šoljan
Johann Wolfgang Goethe, (1749 – 1832)
Faust (Odlomci)
Proučio sam mudroslovlje I liječništvo, pa još i pravo, K tom na žalost i bogoslovlje, I sve sam s marom proučavo. A jadna ostadoh budala Što zna koliko je i znala. Magistar, pa i doktor čak sam ja, I već dobrih deset godina Što dolje-gore, amo-tamo Sve đlake za nos vuečm samo — I vidim, ništa ne možemo znati! O, kako srce od toga mi pati! Doduše umniji sam od tih luda ja, Od doktora, magistara, pisara, popova; I ne more me sumnje, skrupule, Nit plaše đavli, muke paklene — Al zbog tog radost iščezla mi sva. Da išta pravo znam, ne tvrdim ja, Nit učitelj da valjan mogu biti, Obratiti taj svijet i popraviti. Nit imam blaga, novca prokletog, Nit slave a ni časti svijeta tog: Ovako ne bi živjelo ni pseto! Stog magiji sav predadoh se, eto, Ne bi l kroz Duha usta i moć Do koje tajne mogo doć, Da znojeći se više ne moram Govorit ono što ne znam ni sam, Da spoznam kakova je sila to Što svijet u jezgri drži zajedno, Da djelovanja snagu zrem i sjeme I zbacim pustih riječi breme. O mjeseče, da barem zadnji put Moj jad i muku gledaš, sjajno žut, Jer mnogu već sam ponoć za tim stolom Dočeko budan, mučen bolom: Tu često ponad knjiga lik se tvoj Ukazo meni, sjetni druže moj! Ah! da mi je po visovima stupat, U tvome svjetlu da se mogu kupat, I s duhovima lebdjet oko spilja, Po livadama lutati bez cilja, Da odbacim sveg pustog znanja dim I rosom tvojom miven ozdravim!
Ah! Zar sam još u uzi toj? U vlažnoj rupi prokletoj Gdje čak nebeskog svjetla dragi sjaj Tek mutno sja kroz šaren prozor taj! Gdje pritišće me knjiga gomila, Sva prašnjava i crvom nagrizena, Do visokoga svoda što je sva Papirom začađenim pokrivena; Na policama sprav dugi red I sve te kutije i čaše Što pradjedovi moji već ih znaše — To moj je svijet! i to se zove svijet!
Zar možeš još da pitaš tad Zbog čeg ti srce steže jad? I zašto neznan bol u duši Života svaki pokret guši? Ta mjesto žive prirode U koju Gospod stvori čovjeka Tu dim i vlaga te okružuje, I kosti ljudi i životinja!
O bježi! u svijet napolje! A knjiga ta tajanstvena Od ruke Nostradamove Zar neće biti pratnja dovoljna? Kad jednom budeš spozno zvijezda tijek, Kad učitelj ti narav bude tek, Tek tada će ti duša shvatiti Duh drugom duhu kako govori.
O sretan tko se nada da će ikada Izronit iz tog mora zabluda! Što ne znaš, baš to nužno ti je, A to što znaš, od koristi ti nije. — Al ne daj da nam divni časak taj Pomuti ova sjeta glupa! Ta gledaj kako sunca zadnji sjaj Te kolibe u žaru svome kupa. Već tone sunce, zamire već dan, Al ono drugdje novi život stvara. O, imat krila — moj je davni san, O, letjet za ljepotom toga žara! U večernjem bih vječnom traku Tih svijet pod sobom gledo izdaleka, U ognju više, dol u polumraku, Potoka ljeskav tok do zlatnih rijeka. Božanski ne bi spriječio mi let Ni divlji brijeg sa gudurama svima; Gle, more već sa toplim zatonima Sad začuđeno oko može zret. No sunce najzad ko da će se skriti; Al nagona se novog javlja moć, Ja hrlim svjetlost vječitu mu piti, Dan preda mnom, a za mnom mrkla noć Nada mnom nebo, poda mnom vali. Da, divna sna! al sunce zapada. Ah, čovjek ima krila duhovna, Al tjelesna mu bozi nisu dali. No urođeno to je svima, Visinama da težeć naprijed hite, Kad zaore u plavim oblacima Radosne ševe pjesme uznosite, Kad ponad jela punih gora Raskriljen oro prelijeće kraj, Kad preko kopna, preko mora Ždral žudno hrli u svoj zavičaj. ..................
FAUST: U svakom ruhu muči me strahota Tog uskog zemnoga života. Ja prestar sam da igri se veselim, A odveć mlad da ništa već ne želim. što svijet mi može dati, reci? Odreci se! da, svega se odreci!
To vječita je pjesma baš Bez prestanka, sav život na, Sat svaki promuklo je pjeva. U svitanje se budim s užasom, Iz oka suza tek da ne poteče Što opet gledam novi dan u kom Nijedna želja ispunit se neće. Dan koji čak i slutnju slasti koje Upornim zanovijetanjem mi guši,
I što budnoća stvori duše moje, Pa čak i onda kad se spusti noć, Na ležaj svoj u strahu moram leći, Jer ni tu mir uživat neću moć,
Roj divljih snova to mi priječi, U meni može da uzburka sve, Al mada mi nad snagom stoluje, Pokrenut vani ništa ne može:
Stog život za me svež je muka bio, ...............
MEFISTOFELES: O, ne igraj se jadom što te muči, Što vječno ti ko jastreb kljuje grudi! I najgore te društvo jasno uči Da čovjek jesi izmeđ ljudi. Al nije zato smiso riječi tih Da i ti pripadaš fukari toj. Doduše nisam ja od velikih, Al prihvatiš li prijedlog moj, Pa sa mnom sada u svijet pođeš, I u mom društvu kroz taj život prođeš,
Ja spreman sam na zemlji toj I sviđa l' ti se takva kob, Jo tvoj sam sluga, tvoj sam rob!
FAUST: Što tebi za to dat bih moro ja?
MEFISTOFELES: Do toga sva je sila vremena.
FAUST: Egoist da je đavo, znadu svi, I nikomu za ljubav neba Učinit neće što mu treba. Stog na sunce sa uvjetom! Opasnost nosi takav rob u dom.
MEFISTOFELES: Ja ovdje ću ti vjerno služiti, Na mig tvoj ja ću uvijek spreman biti. Al tamo kad se sastanemo mi, To isto činit ćeš mi ti.
FAUST: Za ono Tamo ne brinem se, znaj; Svijet najprije razori taj, A onda nek mi onaj svijetom bude. Iz ove zemlje sve mi slasti teku, Pod ovim suncem svi me jadi peku: Pa mogu l' te odbacit muke hude, Što hoće i što može, nek se zbude. I zato pustimo sad razgovore Da l' mržnja, ljubav i tamo još traju, I da l' za dolje i za gore I one sfere tamo znaju.
MEFISTOFELES: Tad mirno možeš primit prijedlog moj. Obveži se! i što će pogled tvoj U buduće ti dane vidjet sve, Nijedan čovjek to još ne vidje!
FAUST: Što ti bi, jadni đavle, mogo dati? O duhu ljudskom, težnji što ga prati, Stvor kao ti što mogao bi znati? Da l' imaš jelo koje ne siti, Crveno zlato što u ruci ti Neprestano se razlijeva ko živa? Znaš igru gdje se nigda ne dobiva? Djevojku koja u naručju mom Već susjedu se nudi pogledom?
Ako ikad smiren legnem ja Na lijeni log, tad nek mi bude kraj! Zavedeš li me ikada mekom laskanja Da sam se sebi svidim u čas taj, Il zavaraš me slastima uživanja – Tad posljednji nek to mi bude dan! Hajd kladimo se!
MEFISTOFELES Primam
FAUST Na ti dlan! Kad trenu kojem budem mogo reći: Ne prođi!ti si lijep tako! U okove me istog trena meći, Tad propasti će meni biti lako! Tad smrtno nek mi zvono zvonit stane, Razriješen tada bit ćeš službe svoje, Nek ura stane, kazaljka nek pane, Nek dokončano bude vrijeme moje!
Dr.Faust ritualno
svojom krvlju potpisuje ugovor s
Mefistofelesom
FAUST O radosti, već rekoh, nema zbora! Opojnosti se dajem i užitku boli, Mrzovolji što krijepi, mržnji koja voli. A grud ta što za znanjem žudi Za bol će svaku odsad spremna biti Što čovječanstvu sudbina dosudi, Uživat hoću samom svojom biti, I najviše i najniže, sve jade mu i sreće U sebi nosit strah me biti neće. I tako svoj ću ja do njega proširit I ko i ono, se najzad, razbit se i smirit.
Preveo Titi Strozzi
Heinrich Heine (1797 – 1856)
Sjajne zvijezde
Sjajne zvijezde u visini, Kaž te dragoj u daljini Da sam ja još uvijek njen, Blijed i sam i izmoren.
Preveo Vjekoslav Majer
Heinrich Heine (1797 – 1856)
Baš prekrasan je bio
maj
Baš prekrasan je bio maj I sva je narav cvala, Kad u mome je srcu I ljubav prolistala.
Baš prekrasan je bio maj, Sve ptičice kad poju. Tad priznao sam njojzi Svu čežnju, žudnju svoju.
Prevo Jakša Sedmak
......................................
Rainer
Maria Rilke
Jesenji dan
Gospode, čas je. Ljeto bješe
dugo.
Zapovjedi jedrinu zadnjem voću;
Tko sada nema kuće, taj je više
Preveo Dobriša Cesarić
Ivan Slaming (1930.)
Barbara
večernja ćakula barba Nike
Barbara bješe bijela boka Barbara bješe čvrsta široka Barbara bješe naša dika Barbara, Barbara lijepa ko slika. Kad si je vidio, gospe draga, kako je stasita sprijeda i straga srce se strese ko val na žalu ko štandarac lagan na maestralu.
To je lađa što rijetko se rađa, to je prova staroga kova, to je krma što sitno se drma kad vješto promiče između molova ko mlada krčmarica između stolova. (Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara, modro, bijelo i crno farbana!)
Je l danas u brodova takav stas, ima l još ljudi poput nas, ima l još mora, ima l zemalja, ima l još vina, koje valja? U kakvim olujama imadoh sreću! Na kakvim sam munjama palio svijeću, Koliko puta rekoh na siki: "Kupit ću sviću svetom Niki ako se spasimo Barbara i ja, e tutti quanti in compagnia."
Kakvo sve more vidjeh daleko! Bilo je jedno bijelo ko mlijeko, morske smo krave muzli jutrom, uvečer - bijeli kruh sa putrom. A žuto more žuto ko limun! Odonda sam na skorbut imun.
Bijela jedra i bijela bedra, svojeglava Barbara, Barbara dobra, spora ko kornjača, brza ko kobra, nijedan brod joj nije rod!
More je tamno crvene boje, stari mornari na palubi stoje. "Parone, dobar odabraste pravac, more je gusti stari plavac." "Još jedan kablić nek prođe kroz stroj provjere radi" - nalog je moj.
-Barbaro brodi, more nam godi, nijedna stvar ti nije par." I tako je Barbara sve dalja i dalja, crvenim morem se pospano valja
e it naufragar xe dolce in questo mar.
* * *
Tin Ujević (1891-1955)
Svakodnevna jadikovka
Kako je teško biti slab, I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
* * *
Miroslav Krleža (1893 – 1981)
Khevenhiller, A.D. 1579.
Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, ne bi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude, kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
Kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti, da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam ili v katedrale v Zagrebu,
Gda drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
Mehmedalija Mak Dizdar
(1917 – 1971)
Modra Rijeka
Niko ne zna gdje je ona
* * *
Virgilije Nevjestić
PET JABLANOVA
Jednog je zasadio djed Kad je majka rodila oca
Dva je zasadio stric Kad je djed oženio sina
Dva je zasadio otac Kad je majka rodila petog sina
Otac je imao pet sinova Sad ima sina i pet jablanova.
* * *
Virgilije Nevjestić
U PROZORU NEBO
U prozoru nebo U duši prostranstvo polja miriše Brazde grle pejzaže Zelene vode teku u pregršti Ja znam jednu dolinu gdje proljeće dođe iznenada cvrkut ptica Ispuni nebo do sunca.
* * *
Dragutin Tadijanović
DUGO U NOĆ, U GLUHU ZIMSKU NOĆ
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Njen pognut lik i prosjede njene kose
* * *
Dobriša Cesarić
ŽELJE
Sve se želje naglo u dušu povuku Kad vide hladnu, neumitnu zbilju; Povuku se natrag, ne stigavši cilju, I žive u muku.
Samo kadšto koja u oku se javi, Kao lijepa žena, što na tiho okno Jedne tamne kuće u noć pogleda
................
Dobriša Cesarić
BALADA IZ PREDGRAĐA
... I lije na uglu petrolejska lampa Svjetlost crvenkastožutu Na debelo blato kraj staroga plota I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe U njezinu svjetlost iz mraka, I s licem na kojem su obično brige Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema, A moro bi proć; I lampa gori, I gori u magli, I već je noć.
I nema ga sutra, ni preksutra ne, I vele da bolestan leži, I nema ga mjesec, i nema ga dva, I zima je već, I sniježi ...
A prolaze kao i dosada ljudi, I maj već miriše — A njega nema, i nema, i nema, I nema ga više ...
I lije na uglu petrolejska lampa Svjetlost crvenkastožutu Na debelo blato kraj staroga plota I dvije, tri cigle na putu.
* * *
Antun Gustav Matoš
STARA PJESMA
O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Među narodima mi Hrvati sada
Domovino moja, tvoje sunce pada,
*
* *
Jacques Prevert
ZA TEBE MOJA LJUBAVI
Otišao sam na trg ptica I kupio sam ptica za tebe moja ljubavi
Otišao sam na trg cvijeća I kupio sam cvijeća za tebe moja ljubavi
Otišao saam na trg gvožđa I kupio sam okove teške okove za tebe moja ljubavi
A zatim sam otišao na trg roblja I tamo sam te tražio ali te nisam našao moja ljubavi.
* * *
Antun Branko Šimić
OPOMENA
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!
Pusti da cijelog tebe prođe blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde!
* * *
Dragutin
Domjanić
PRI KAMENITIH VRATI
Z oltara v črnu noć Do luči luč trepeće, Molitvah vrućih žar Gori iz vsake sveće.
Moja naj se sad Molitva tiha zdiže, Kad nebo čuje me I kad nam vsim je bliže.
Tam drage oči su, Kaj mrak nigdar ne zmuti, Tam dobro srce je, Kaj vsaku žalost čuti!
O, drage oči, vi, Poglečte me v toj noći I svetla dajte mi Vu tugi kak v slepoći.
O dobro srce, ti, Poslušaj me z višine, Kak teško mi je tak, Kad duša moja gine.
I če tak mora bit, Če vračtva ni tim bolim. Daj, meni mira bar, To, samo to, ja molim.
|