Smrtonosne ceste - danak nekulturi
Administrator   

Prometna kultura – zakon u nama

Ivan Uldrijan Glas Koncila

 (...„.neodgovorno ponašanje na cesti ozbiljan pokazatelj dublje kri­ze odgoja u našem društvu, kako obiteljskog tako institucionalnogo, a  „prometna nekultura samo je je­dan pokazatelj slabe i neuspjele so­cijalizacije mladih“. Upravo je zato „ono što se svakodnevno događa na našim cestama samo još jedan po­kazatelj da je u krizi odgojni arnbi­jent - društveni kontekst“...Ključ rješenja  većine problema u prometu je – kultura...

......................................................................................................................................................

 

(...) Stoga su se i ovih dana mnogi bavili novim zakonom, ali prvenstveno komentirajući promi­le, strože kazne i politička prepu­cavanja, dok u zapećku javnih pro­mišljanja o sigurnosti u prometu još uvijek  „čuči“ skriveno ono naj­važnije - početak i svršetak proble­matike, njezin zajednički nazivnik i korijen rješenja većine problema (ne)sigurnosti u prometu - kultura.  

 

Kultura je u tom smislu dobrovolj­no prihvaćanje nekih pravila po­našanja. Minimum prometne kul­ture poštivanje je zakona i propisa. To znači da ako netko krši zakone i propise ne samo da ne poštuje za­kon nego je i - nekulturan. No po­stoji i golema razlika prometne kulture od drugih kultura. Naime njezino nepoštivanje za krajnju posljedicu ima - smrt. Promišljaju­ći dalje, lako je izvući zaključak da prometna kultura u Hrvatskoj da­nas nije na zavidnoj razini. Posljedice? Ljudi na cestama ginu!

 

Nije riječ samo o depopulaciji

Da stanje nije nimalo senzaci­onalističi napuhano dokazuje upravo statistika, koja već na prvi površniji pogled svakoga itekako „smrzne“. Osvrt na punoljetne go­dine hrvatske samostalnosti jasno pokazuje kako svjedočimo još jed­nom krvoproliću. Ne ratnom, već prometnom. Naime od 1990. godi­ne do danas više je života odnije­la cesta nego Domovinski rat.   Još dublji pogled u statistiku otkriva da je od 1958, do prvoga dana ove godine, prema podacima iz MUP­-ova Biltena o sigurnosti cestovnog prometa, poginulo 46. 276 osoba. Čitav jedan grad! Treba  li još koji  dokaz da, uz ostale probleme zbog kojih Hrvatska već godinama bilje­ži negativan trend u populacijskoj statistici, prometna stavka zauzi­ma itekako važno mjesto u izumi­ranju hrvatskog društva.

 

No nije riječ samo o depopulaci­ji. Zbog činjenice da se u posljednjih njih deset godina na hrvatskim cestama godišnje prosječno doga­dalo 73 000 prometnih nesreća u kojima je, što lakše što teže, ozli­jeđeno ili poginulo 23 000 ljudi, jasno je da društvo gubi i u drugim segmentima.

 

Prema Nacionalnom programu sigurnosti prometa na cestama, koji je Vlada RH donijela prije dvi­je godine, za razdoblje do 2010. za­crtan je ambiciozan cilj: doći do 10 poginulih na 100 000 stanovnika. Prošle godine, kada je na hrvatskim prometnicama život izgubilo 619 osoba, taj omjer iznosio je gotovo 14. Kao usporedba i nešto čemu se teži: najrazvijenije države Europ­ske Unije u 2006. godini su, u pro­sjeku, imale 10 poginulih osoba na 100 000 stanovnika, a do 2010. za cilj su postavile taj broj smanjiti na 7.

 

Iako je Hrvatska u proteklih pet godina mnogo uložila u prometni sustav i infrastrukturu - prema ne­kim tvrdnjama razmjerno BDP-u i broju stanovnika više od ijedne druge europske zemlje - a i vozni park je itekako pomlađen, to još uvijek nije dovelo do željenog smanjenja broja ozlijeđenih i smrtno stradalih u prometnim nesrećama.

 

U statistikama i analizama može se iščitati da su najčešći uzroci prometnih nesreća brzina i alko­hol, a počinitelji se najčešće traže među mladim - neiskusnim - vo­začoma. No statistike su i  „dvosje­kli mač“. Upozoravaju, ali mnogi­ma su one tek brojevi nedovoljno snažni da postignu učinak. Tako se uistinu može ustvrditi istini­tost one: „Tisuće mrtvih na cesta­ma predstavlja - statistiku, smrt jednoga čovjeka - dramu.“

 

Posljedice prometnih nesreća osjećaju se trajno, kako u obitelji čiji je član izazvao nesreću, tako i u obite­Iji čiji je član ne svojom krivnjom stradao. I to će posvjedočiti svatko tko je i sam, nažalost, bio dijelom te statistike iza koje uvijek sto­je užasni prizori i teške rane, ne samo na tijelu. Ipak, promatra li se ponašanje za volanom - promet­na kultura - čini se da su ljudi na statistike postali ravnodušni. Ni upozorenja da na cesti ne ginu i ne stradavaju „drugi“, čini se, nisu od velike koristi. Ni često pojavljivanje prometne tematike u mediji­ma, očito, ne daje previše učinka.

 

Mnogo toga ne „štima“

Stanje u društvu, ljudska odgo­vornost i ozbiljnost, pa i kultura, zrcali se u mnogim segmentima, a jedan od najvidljivijih upravo je promet. Da u Hrvatskoj s „promet­nim“ - a onda i drugim - mentali­tetom mnogo toga „ne štima“svje­doče mnogi primjeri.

 

Primjer prvi: broj tzv. ležećih policajaca ili uspor­nika. Većina vozača reći će da ih je previše, a svi drugi - koji očekuju da  će vozači usporiti ili stati na mjesti­ma na kojima bi svatko odgovoran, a mnogi bi rekli i normalan, to učinio (škole, vrtići, igrališta...) - reći će da ih je premalo.

 

Primjer drugi: o promicanju „antimentaliteta“  i ne­kulture svjedoči i medijski prostor pridržan tajkunima i njihovoj dje­ci, koji u skupocjenim automobili­ma cestu smatraju svojom pistom. To ide do te mjere da svoje cestov­ne pustolovine ponosno otkrivaju javnosti te tako postaju  „primjer“i šalju poruku nedodirljivosti. A to su samo dva pokazatelja.

 

Doda li se tomu i neprihvaćanje odgovornosti odraslih za neodgovornost mladih, ali i primjeri „iz kojih mladi mogu vidjeti da se u Hrvatskoj može smrtno ugroziti tuđi život, i uz „do­bru vezu“  biti minimalno kažnjen, a čak i potpuno oslobođen krivnje“  - jasno je vidljivo da prostora za napredak itekako, ima. Budući da se danas sve mjeri novcem, do­bro je naglasiti da se mnoge stvari mogu pokrenuti nabolje i, narodski rečeno, džabe!

 

Tražeći odgovor na  pitanje koliko policija djeluje na preventivi, educiranju i prornica­nju prometne kulture u Odjelu za sigurnost cestovnog prometa Po­licijske uprave zagrebačke (PUZ), načelnik Dragan Tokić i policijski službenik Viktor Forjan opisali su edukativne akcije i projekte koje provode od predškolskih, preko osnovnoškolskih i srednjogkol­skih do  „autoškolskih“ uzrasta.

 

Da i u takvom djelovanju ima još prostora za napredak, ukoliko se u njega uključe i druge institucije, pokazuje i poticajan primjer edukativnog rada od „malih nogu“ u Francuskoj (koja je 2005., kada je Hrvatska imala 13,57, imala 8,8 poginulih na 100 000 stanovni­ka) što ga je spomenuo načelnik Tokić. Tamo se naime djeca od 6. do 11., odnosno od 12. do 13. godi­ne educiraju, nakon čega polažu ispit o poznavanju općih promet­nih pravila i cestovne sigurnosti te dobivaju certifikate. Ta dva ispita i dvije potvrde preduvjet su pola­ganju vozačkog ispita B kategori­je! U Hrvatskoj takvih programa još nema, a edukativne akcije koje provodi policija na dobrovoljnoj su bazi i na njih se nikoga ne može obvezati.

 

Da se mnogo toga u svijesti ljudi mora promijeniti pokazuju i poda­ci o prometnim nesrećama u prvih pet mjeseci ove godine na području  PUZ-a, čiji su krivci bili  „otprije poznati policiji“ . Oni koji učestalo krše zakon poseban su problem u prometu, ističu Tokić i Forjan.

 

Od ukupno 43 osobe koje su izazva­le prometnu nesreću sa smrtnim posljedicama 23 osobe su i prije sudjelovale u nesrećama, 10 osoba počinilo je neka kaznena djela, a 22 osobe evidentirane su zbog te­žih prometnih prekršaja. Iz toga se jasno vidi da su neki vjerojatno imali i „sve od navedenog“. Te oso­be izazvale su nesreće u kojima su poginule 24 osobe ili polovica od ukupnog broja poginulih! Primjer vozača koji je krajem svibnja iza­zvao prometnu nesreću u kojoj je poginuo, a bio je evidentiran zbog 53 prometna prekršaja, od čega čak 27 puta zbog upravljanja, vozilom bez položenoga vozačkog ispita, dovoljno govori.

 

„Obitelj je ključ svega!“

Komentirajući statistiku Tokić i Forjan ističu da se sukladno tim sta­tističkim pokazateljima da zaklju­čiti da kod određenih sudionika u prometu, a osobito mlađih osoba, nedostaje trajna briga i odgoj još od „malih  nogu“.  Obitelj je ključ  svega“ ističu, dodajući da je na dvije stvari u povećanju prometne kul­ture posebno potrebno staviti na­glasak - na obitelj i na kontinuira­nu edukaciju od vrtićkog uzrasta. „Mi želimo ukazati da mnogi ro­ditelji zaboravljaju osnovnu stvar - da su oni najveći uzor svojoj djeci“, kaže Forjan, navodeći prirnjer - iz razgovora s djecom u školama i vr­tićima: „Nerijetko se događalo da roditelj svojemu djetetu prelazeći cestu izvan  „zebre“ ili unatoč crve­norn svjetlu na semaforu kaže da je to u redu „jer su zajedno“, a istodob­no mu govori da kada je sam mora poštivati zakon. Naravno da dijete pamti, ne ono što mu govore kako treba postupati, nego ono kako otac i majka postupaju. A to je samo je­dan od primjera.“

 

Govoreći o stradavanju djece u PUZ-u ističu kako njihove eviden­cije pokazuju da više od polovice od ukupnog broja stradale djece u prometu stradavaju kao putnici. „Prema izjavama liječnika većina te djece uopće ne bi bila ozlijeđena ili bi te teške ozlijede završile samo s lakšima da su se vozila onako kako nalaže zakon, u prvom redu da su bila vezana sigurnosnim po­jasom. Ne mogu povjerovati da ro­ ditelji ne vode računa o sigurnosti svoje djece i da im do toga nije sta­lo. Dolazimo do činjenice da se ola­ko shvaćaju opasnosti. Većina misli - to se događa nekomu drugome. A nažalost, nije tako!« ističe Forjan.

 

Iz  „ulične perspektive“

»Da bismo ocijenili stanje pro­metne kulture u Hrvatskoj dovolj­no je provesti se ili prošetati ulicama naših gradova. Ono što ćemo tom prilikom vidjeti neće ostaviti nimalo lijepu sliku o našoj pro­metnoj kulturi. Počevši od vozača koji uopće ne primjećuju pješake koji pokušavaju prijeći cestu preko obilježenih pješačkih prijelaza, do pješaka koji bezglavo pretrčavaju preko ceste na mjestima koja za to nisu predviđena, ili prelaze preko pješačkog prijelaza kad je to pro­metnim svjetlom zabranjeno. Nije ugodno vidjeti majke s malom dje­com u kolicima ili invalide u in­validskirn kolicima kada, krećući se nogostupom, dođu do vozila parkiranog neposredno do zida zgrade“, kazao je Damir Novak voditelj Odjela prometne preven­tive Hrvatskog autokluba, jedne od najvažnijih institucija za edu­kaciju mladih vozača u Hrvatskoj i provođenje međunarodnih i domaćih sigurnosnih kampanja i aktivnosti.

 

Osvrnuvši se na zakon iz 2004. istaknuo je da je već samo njegovo donošenje imalo pozitivne učin­ke, ali dugoročniji učinak tijekom cijelog razdoblja primjene zakona izostao je zbog nedonošenja osta­lih podzakonskih akata koji su pro­izlazili iz tog zakona, poput Pro­grama osposobljavanja za vožnju biciklom i Programa biciklističkog ispita, a za koje su bile mjerodavne razne državne institucije. Dodao je da će ostvarivanje ciljeva koje je postavila Hrvatska, ali i EU, biti moguće  „jedino dosljednim i su­stavnim primjenjivanjem propisa, ali i daljnjim razvojem cestovne mreže osobito u urbanim sredina­ma, većim ulaganjem u sigurnosne i preventivne programe, uspostav­Ijanjem sustavnoga prometnog od­goja u predškolskim, osnovnoš­kolskim i srednjo- školskim usta­novama, kao i u kontinuiranom  zastupanju interesa vozača u pro­metu te adekvatnim medijskim  praćenjem«.

 

Kriza odgoja

Promatrajući ono što se sada čini i promišljajući što bi se još iteka­ko moglo i trebalo činiti po pitanju promicanja prometne kulture - u što bi se trebale uključiti sve insti­tucije društva - ključ rješenja nazire se u nužnom povratku pojedincu. Osobi. Čovjeku. Jer i institucije čine ljudi. Dakle malim koracima mogu­će je, ipak, mnogo postići. I to što ra­nije jer „odgoj za odgovornost jedan je od temeljnih odgojnih ciljeva, po­sebno danas, kad se tako brzo širi erozija neodgovornosti“, istaknula je dr. Mandarić pišući o mladima i prometnoj (ne)kulturi. Dodala je i da je „neodgovorno ponašanje na cesti ozbiljan pokazatelj dublje kri­ze odgoja u našem društvu, kako obiteljskog tako institucionalnogo, a  „prometna nekultura samo je je­dan pokazatelj slabe i neuspjele so­cijalizacije mladih“. Upravo je zato „ono što se svakodnevno događa na našim cestama samo još jedan po­kazatelj da je u krizi odgojni arnbi­jent - društveni kontekst“.

 

Čni se tako da nema dovoljno dobroga „preventivnog“ ili )“repre­sivnog“ zakona koji bi bio i dovolj­no učinkovit. Ili, ipak, ima? Odgo­vor smo ponudili i prije četiri go­dine, kad smo pisali o bivšem za­konu: „Isusova zapovijed ljubavi prema bližnjemu „ispred je novoga hrvatskog zakona o prometovanju našim cestama.“

 

I uz sve „promet­ne probleme“  koji u Hrvatskoj evi­dentno postoje, a o kojima u ovom tekstu nije bilo riječi, najveći je zasigurno prometna (ne)kultura. Civilizacijsko dostignuće, koje ne samo da mora biti sadržano u zako­nu, nego prije svega u čovjeku. Pro­metna kultura je dakle u čovjeku. Zakon je u nama.

...................................................................................................................

Deset zapovijedi za vozače:

Ne ubij.

Neka cesta za tebe bude sredstvo zajed­ni§tva među osobama, a ne

smrti.

Neka ti uljudnost, poštenje i razboritost pomognu svladati nepredvidene prilike.

Budi milosrdan i priteci u pomoć bli2nje­mu u potrebi, posebno ako je žrtva promet­ne nezgode.

Neka ti automobil ne bude izraz moći, dominacije i prigoda za grijeh.

S ljubavlju uvjeravaj mlade i one koji to već nisu da ne sjedaju za volan kad nisu u stanju voziti.

Pomaži obitelji žrtava prometnih nezgo­da.

Omogući žrtvi i vozaču prekršitelju da se susretnu, kako bi mogli doživjeti oslobađaju­te iskustvo oproštenja.

Na cesti štiti najslabije.

Budi svjestan odgovornosti za druge.

 

............................................................................................................

 

O odgovornosti Crkve, kada je o promet­noj kulturi riječ, progovorio je i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u nagovoru nakon pobožnosti Križnog puta na zagrebačkom Ksaveru na Cvjetnicu 2004. godine.

 

Tada je poručio: „Pozivam one koji upravljaju vozilima da odgovornim i razboritim ponašanjem pridonesu sigurno­sti putnika i smanjenju broja nesreća, koje nažalost, unatoč svim mjerama, iz godine u godinu rastu. Pokažimo i u tome svoju kršćansku svijest i odgovornost.

 

Brojke  koje su zaprepašćujuće trebale bi pobuditi odgovornost ne samo mjerodavnih za promet, već i svakoga gradanina koji voli svoj život i odgovorno se odnosi prema drugima. ( ... )

Samo prozivati i pozivati na odgovornost ništa ne koristi. Potrebno je mijenjati mentalitet, odgajati za odgovornost po­čevši od djece, pješaka i onih za volanom, do institucija, osobito naše policije, koje mogu potrebnim mjerama i informaci­jama poboljšati sadašnje teško stanje.

 

Mnogi mladi ljudi stradavaju u prometnim nesrećama. I pitamo se, kamo to smjera obiteljski i društveni odgoj? Vodi li naše društvo dostatnu brigu o mladeži, koja nakon neobuzdanih noćnih zabava često završava u jutarnjim satima u vrtlogu prometnih nesreća? Uništavajući vlastite živote često, nažalost, postaju prijetnja i drugima. Ovisnosti o alkoholu i drogama česti su uzroci smrti na našim cestama.

A svi smo za to odgovorni: društvo, obitelji i Crkva..

 

...........................................................................................................

 

Godine 2007. Hrvatska je imala 1. 949 936 registriranih motor­nih vozila, 61.020 prometnih nesreća, u kojima je 25.  092 ljudi ozlijedeno, a 619 poginulo (MUP)

 

50

milijuna ljudi godišnje, u prosjeku, biva ozlijeđeno u prometnim nesrećama u svijetu, prema podaci­ma Svjetske zdravstvene organizacije

 

11.788  prometnih nesreća u prošloj godini skrivili su mladi vozači od 18. do 24. godine, a najčešćii uzrok bila je pogreška vozača

 

13 posto povećan je broj prometnih nesreća s poginulim osobama u prvih pet mjeseci ove godine u odnosu na isto razdoblje lani

 

5.53 posto manje je savjesnih vozača u odnosu na prošlu godinu u Zagrebu, poka­zuju rezultati akcije Dan ljubaznosti u prometu

 

 

Stradavanje u prometnim nesrećama globalni je problem. Pre­ma podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) godišnje više od 1,2 milijuna ljudi pogine u prometu. WHO prognozira da će stradavanje u prometu biti jedan od najbrže rastućih svjetskih zdravstvenih problema u sljedećih 25 godina. Smrtnost u prometu, predvida se, rast će na 2,4 milijuna godišnje do 2030.

 

Novi Zakon o sigurnosti pro­meta na cestama, u članku 3., donosi odredbu: »Ministarstvo nadležno za poslove obra­zovanja dužno je u odgojno­obrazovne programe, počevši od predškolskih ustanova, uvrstiti sadržaje primjerene uzrastu, koji imaju za cilj ospo­sobIjavanje za sigurno sudjelo­vanje u prometu te promicanje i podizanje razine prometne kulture.(( Kako, kada i u kojem obliku - nije propisano.

 

 
SEO by Artio