ŠIMAC: Svjetska kriza
Administrator   

Mamonov pad i kraj jednog polusvijeta

Dr. Neven ŠIMAC, Svjetlo riječi

 

(...) Stoga danas, kad se liječe samo posljedi­ce ponašanja konkretnih ljudi i kad izo­staju bilo kakve osobne sankcije, treba kazati da su uzroci ove krize prvenstveno moralne naravi: pohlepa "zlatnih mo­maka s Wall Streeta i mutljag njihovih "proizvoda", život na dug i jeftin novac, skrivanje bilanca banka i laži agencija za ocjenu rizika (...)

 

 

Dok 19. listopada pišem ove retke,požar svjetske krize ne jenjava i nitko nije u stanju kazati dokle će se on proširiti. Već je poodavno ona izašla s područja financija i zahvatila stvarno gospodarstvo koje je pravi stva­rateli vrijednosti. Ovog časa države tisu­ćama milijardi novca poreznih obvezni­ka pomaže onima koji su za financijsku krizu ili krivi ili odgovorni. Još prije dva tjedna nije bilo jasno hoće li države kre­nuti egoistički svaka za sebe - kao što je to u prvi mah učinila Irska - ili će pred veličinom katastrofe prevladati razbori­tost suradnje, što se i dogodilo. Posebno je dobro što su Europljani djelovali za­jedno, jer je bilo u opasnosti sve što se desetljećima zajednički gradilo. Njihova odluka da jamče štedne uloge građana ne dolazi samo od brige za male ljude, nego i od straha da ovi ne povuku svoju štednju iz banaka, kao i u vrijeme velike krize 1929. godine, što je ostavilo gospo­darstvo bez novca.

 

Ono što karakterizira sadašnje stanje jest s jedne strane propast brojnih finan­cijskih institucija, ili njihova nacionali­zacija od strane država, a s druge opće nestajanje povjerenja, posebice između banaka. Intervencije država označavaju kraj ultraliberalnog laissez-faire kapitaliz­ma i povratak države u njezinu prirodnu ulogu jamca pravednosti i povjerenja, te zaštitnika gradana. Nažalost, države sad novcem poreznih obveznika spašavaju privatne interese i ispravljaju katastrofalne pogreške financijskih managera koji, umjesto da za to odgovaraju, dobivaju skandalozno visoke plaće i otpremnine.

 

Londonski Financial Times je objavio da su direktori banaka, koje su u posljednje tri godine izgubile oko 1.000 milijardi dolara, u isto vrijeme primili 95 milijuna dolara plaće. Pariški pak Le Monde izno­si da je glavni direktor propale Lehman Brothers banke od 1993. godine zaradio 500 milijuna dolara plaće i dodataka, dok je direktor Merrill Lyncha, koja je izgubi­la 20 milijardi dolara, dobio otpremninu od 161 milijun dolara. Posljednji direktor banke Washington Mutual radio je u njoj samo 17 dana i dobio od 13,65 milijuna dolara plaće, tj. 758.333 dolara na dan.

 

Ono što, međutim, mnogo ozbiljnije za­brinjava jest činjenica da među bankama vlada nepovjerenje jer ne znaju koliko je koja "zaražena" nenaplativim potraživa­njima. Stoga, iako su dobile golema javna sredstva, što je značajno povećalo javni dug, one ne posuđuju jedne drugima, pa sve teže posuđuju gospodarstvu, posebi­ce malim i srednjim poduzećima.

 

Danas smo gdje jesmo, jer golemi dugovi, javni i privatni, države i građa­na SAD-a, koji desetljećima žive na kre­dit i svoj rast financiraju stalno novim zaduživanjem, nisu u stanju otplaćivati ih. Jer "junaci Wall Streeta" su, kako piše politologinja Susan George, "pomiješali sve vrste dugova, od njih učinili kobasice, narezali ih na kriške i prodali drugima uz pomoć agencija za ocjenu rizika koje su tim kriškama podijelile najbolje ocjene... tako da danas nitko ne zna tko kome i ko­liko duguje, koliko vrijede te trule kriške kobasica-dugova, ni koliko ih susjedna banka ima u blagajni. I stoga nitko više nikome ne posuđuje, pa odatle zamrzavanje kredita..."

 

Prvenstvene žrtve ovog razvoja  bit će poduzeća, koja će otpuštati zaposlenike, te domaćinstva koja će mo­rati smanjiti potrošnju. Pad zaposlenosti, socijalnog osiguranja i mirovina, pratit će sve veći dug države, tj. sve veći porezi, posebno za srednju klasu. Kriza će roditi i nove potrese unutar država, pa i među državama, posebice glede energenata i hrane... opasnosti od novih ideologija, totalitarnih napasti i novih imperijaliza­ma, sve u kontekstu bitno smanjene ulo­ge i mjesta SAD u svijetu. 

 

Danas se svi slažu o izvoru i prirodi ovoga zla. Ono je nastalo u Americi, ali su pred ultraliberalnim pritiscima popu­štale i europske institucije, pa i socijalde­mokratske stranke jer, kao, drugog puta nema i nevidljiva ruka tržišta sve rješava. Nije se poslušalo nobelovca Josepha Stiglitza kad je ukazivao na nesavršenost tržišnog mehanizma i na neophodnost državne korekcije tržišta i regulacije fi­nancijskog kapitala. Nije se htjelo poču­ti ni Roberta Reicha, bivšeg Clintonova ministra rada, kad je upozoravao da se u posljednjih 30 godina kapitalizam stubo­korn promijenio i, od industrijskog kapi­talizma koji je pomirivao interese rada i kapitala, prometnuo u financijski superkapitalizam prevlasti novca nad ljudima i nad neobnovljivim dobrima.

 

Nije se slušalo ni one što su prokazivali idolatri­ju novca, koji je pokidao organske veze s radom, te nestajanje etičkih i pravnih norma (deregulacija). U takvoj atmosferi nije bilo neobično što su pobornici rulet­ekonomije promicali ideju da je pohlepa dobra (greed is good!) i pozitivna jer po­tiče ambicije i inovaciju.

 

Ali danas je nji­hov Mamon gol i pokazalo se da tržišna ekonomija može isključti moral i politi­ku, ali po cijenu vlastitog samouništenja. Stoga danas, kad se liječe samo posIjedi­ce ponašanja konkretnih ljudi i kad izo­staju bilo kakve osobne sankcije, treba kazati da su uzroci ove krize prvenstveno moralne naravi: pohlepa "zlatnih mo­maka s Wall Streeta i mutljag njihovih "proizvoda", život na dag i jeftin novac, skrivanje bilanca banka i laži agencija za ocjenu rizika...

 

Očito je da smo na kraju jednog doba i jednog načina življenja, te da je društvo koje je porodilo ovo zlo, tj. SAD, presta­lo biti solidarno. Nobelovac-ekonomist, Paul R. Krugman pita se zašto su danas nejednakosti u SAD-u čak veće nego uoči krize 1929, iako su bogatstvo i učinkovi­tost američke ekonomije silno porasli. On konstatira da je između 1970. i 2005. godine 0,1% najbogatijih upetostručio svoje prihode, dok je u istom razdoblju srednja plaća opala za 12%. Krugman smatra da "nevidljiva ruka" ne upravlja svime, nego su američki ekonomski od­nosi rezultat političkih odluka neokon­zervativnih vođa Republikanske stranke.

 

U sadašnjem kontekstu javili su se i američki biskupi, pa traže intervenciju države i odgovornost krivaca za skan­dalozne profite i gubitke. Oglasili su se i francuski biskupi koji osuđuju perverz­ne učinke financijarizirane ekonomije i postavljaju pitanje odnosa prema novcu, štednji i zaduživanju. Rješenja će ipak trebati iznaći laici, pa i kršćanski laici, kako u vlastitim državama, tako i na eu­ropskoj i svjetskoj razini. Možda je ipak ova nesretna kriza prigoda za promicanje "svjetskog upravljanja" i za rehabilitaciju vrijednosti, prigoda za radikalne zahva­te, ali i za nove, hrabre zamisli.

 

Možda je ovo čas da se zatvori sve porezne rajeve, ne samo egzotične pacifičke, nego i eu­ropske - u mjeri u kojoj su to Luxem­bourg, London i Lichtenstein - kojima prolazi novac međunarodne trgovine, ali i novac od zločina i droge. Valja nai­me znati da zbog bijega "čistog" novca u porezne rajeve države gube godišnje 250 milijardi dolara poreza. A kad bi se uz još minimalno oporezovao špekulativni kapital (ideja nobelovca Jamesa Tobina), onda bi razvoj siromašnih i borba protiv klimatskih promjena postali financijski izvedivi.

 

Ništa međutim neće biti moguće bez povratka etičkim načelima i pravnim nor­mama u ekonomiji i financijama. Potreb­na je nova regulacija, posebice kredita i financijskih "proizvoda" koji nemaju veze sa stvarnim gospodarstvom. Potreban je novi svjetski financijski sustav, kao što je i nakon II. svjetskog rata bio ustanovljen Bretton-Woodski sustav, te novo, svjetsko upravljanje i nadzor. I kao nakon "onoga" rata, trebaju se javiti i glasovi zauzetih krš­ćana - stručnjaka i političara - da predlo­že novu svjetsku, europsku i "arhitekturu" ovih naših strana na temeljima vrijednosti što traju i nade koja podiže.

 
SEO by Artio