Vlado Štefančić

 Ljepota Zagreba je  u njegovim je ljudima

Snježana Rajačić , Vjesnik

Pravo kazalište za glumca počinje 1948. godine. U to je vrijeme Zagreb imao sedam kabareta koji su tada bili više no što je danas estrada, kaže legenda zagrebačkog mjuzikla Vlado Štefančić

Taj mali Štefančić ni talent, on je genije«, tako je o Vladi Štefančiću, glumcu i redatelju, svojedobno zborio glasoviti kazališni bard Branko Gavella. Iako je rođeni Vukovarac, sa Zagrebom Štefančić dugovjeko ljubuje. To, kaže, više nije tajna. Iako Zagrebu mnogi izjavljuju ljubav i hofiraju mu, grad je ne uzvraća svima jer moraju je zaslužiti.

U Vukovaru, odakle su očevi korijeni, rodio se kad je »tam' bil' krasan komfor i ladanjska atmosfera u zelenilu i miru Švapskog brda, u kući mesara Daraša«, prisjeća se glumac dragog mu mjesta gdje je prvi put »zadrečal«. Nakon te prve životne epizode s roditeljima dolazi u Zagreb, a njegovo se djetinjstvo odvija od Ilice 42 do 246.»U Zagrebu sam gotovo 80 godina i još uvijek ga otkrivam. U njemu je nemalo nevidljive ljepote, a ona vidljivija je u ljudima«, kaže Štefančić te dodaje da je to jezgra Zagreba koji je u njegovoj mladosti brojao 200.000 stanovnika.Ono što se danas bilježi stanovnicima Zagreba, bez ikakve zloće kaže glumac, naziva se »dojdekima«. To više jer smatra da postoje rođeni i prirođeni Zagrepčani.

U djetinjstvu se glumac često selio, a šesta i konačna selidba, kaže, bila je kada su se skrasili u kući u Ilici 246. Ona mu je obilježila cijeli život, karijeru - sportsku i glumačku.Nemalo je značajnih ljudi tamo živjelo, od Borisa Magaša, arhitekte i autora stadiona na Poljudu, novinara Dena Jelinića, pravnika Željka Horvatića i drugih. U toj je kući rođeno i prvo, kako kaže, tavansko kazalište, a iz grupe tadašnjih dječaka stasala je nekolicina značajnih ljudi.

Bilo je to vrijeme rata u kojem je Štefančić s pajdašima stvarao kazalište na području Domobranske ulice na Črnomercu. Osim sportskih terena, u ulici je oživjelo tada i nekoliko »kvadrata« zemlje gdje su uzgajali povrće da bi preživjeli, jer bila su teška vremena.
Pravo kazalište za glumca počinje 1948. godine, u vrijeme kada je ono ljudima bila fascinacija i najveća vrsta teatarske i glazbene umjetnosti. U to je vrijeme Zagreb imao čak sedam kabareta koji su tada bili više no što je danas estrada. Kabaret je predstavljao vrhunsku zabavu s pravim profesionalcima. Prvaci nacionalnih kazališta poput Dubravka Dujšina i Tita Strozzija nakon predstava u HNK-u odlazili su igrati u kabaret.

Štefančić je od malena bio zadojen teatrom koji je redovito pohodio. Iz tog mu je doba, kaže, ostala slika kočije s kojom su se vraćali doma nakon zadnje predstave, ali i konja kojima su na kopita stavljali nešto nalik papučama kako ne bi remetili noćni mir. U Ilici 246 živjelo se, kaže, od najboljeg do najgoreg, posebice za ratnog razdoblja. Po svršetku rata dugo je, ističe Štefančić, vrijedilo ono najgore, uključujući glad i točkice. Bolji život Zagreb bilježi sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kaže on te ističe da je imao sreću živjeti u gradu koji mu je bio najljepša scenografija u koju je ugradio vedro glazbeno kazalište - mjuzikl.

Za njega i danas traje bitka, to više jer ono što je izboreno u zagrebačkoj školi mjuzikla, kojoj je matična kuća »Komedija«, gotovo da nestaje. Danas se, kaže, vraćamo uprizorenjima manje vrijednih američkih mjuzikla, a domaćih uradaka nema. U 60 godina rada zadovoljan je što je uspio uvesti mjuzikl i u druge kazališne kuće u Hrvatskoj, od Osijeka i Rijeke do Dubrovnika. Danas, smatra glumac, gotovo i nema kazališta koje ne igra mjuzikl, iako su u većini slučajeva to komedije s glazbom i, kako se nekad govorilo, pucanjem i pjevanjem.

Bijeli Božić uz omiljenog Šenou
»Od kada pamtim, Zagreb je imao jedan od najljepših srednjoeuropskih božićnih običaja. Mi djeca na Badnjak načas bi se našli u predsoblju znajući da se u dnevnoj sobi događa čudo, jer mali Isusek kiti golemi bor od poda do stropa. On je uvijek bio srebrnkast, kao i sve kuglice i svileni srebrni bomboni. Na njemu su bile prave svjećice i prskalice, a u određeno vrijeme oglasilo bi se zvonce s bora«, priča Štefančić. Znali su, kaže, tada da moraju kleknuti i izmoliti molitvu i otpjevati božićnu pjesmu. Za to vrijeme sva pažnja bila je usmjerena na darove pod borom. »Meni su kroz sve te godine najdraži poklon bila sabrana djela Augusta Šenoe s crtežima glasovitog Andrije Maurovića na naslovnici. Stoga bijeli zagrebački Božić vežem i uz najzagrebačkijeg književnika - Augusta Šenou«, kaže Štefančić.

Ima glumaca, ali nema vođa
Glumac je bit kazališta pa mora imati posebnu osobnost i biti posvećen tom pozivu, kaže Štefančić. Dodaje da danas Zagreb ima više no ikad mladih i talentiranih glumaca, ali nema vođa kakav je nekad bio glasoviti Gavella. Karizmatičan s puno znanja, velikim očima i kosom poput lavlje grive Gavella je, kaže Štefančić, bio zaljubljen u kazalište i glumca. Dodaje da je u toj ljubavi ljubio, urlao i samo što nije tukao, ali je teatar neizmjerno volio. Bio je veliko kazališno crkveno zvono čiji se zvuk i danas čuje.