Nove rane

Ivan Miklenić, Glas koncila

 (...)Upravo je nevjerojatno da se nositelji vlasti, koji bi trebali po naravi svoga položaja služiti dobru čitavoga hrvatskog naroda, u svim tim već zadanim ili prijetećim ranama svrstavaju na stranu gotovo neznatnih manjina, interesnih skupina kojima su njihovi interesi važniji od svake Hrvatske (...)

*       *       *        *        *         *         *         *         *         *

Hrvatski narod, koji sveg vijeka svojega recentnog postojanja u samostalnoj i višestranačkoj državi još uvijek nije uspio zaliječiti svoje brojne rane, u 2009. godinu ulazi s posve novim i dubokim ranama.

Jednu duboku ranu hrvatskom narodu - posve nepravedno kako se uostalom i rane zadaju - nanosi aktualna slovenska politika, vjerojatno i inspirirana i tajno podržana od moćnijih sila i snaga, neviđenim ucjenama gurajući Republiku Hrvatsku što dalje od Europe u balkansku asocijaciju.

Premda je skrivenim globalnim stratezima dobro poznato da se Hrvatska od svoga osnutka u prvom tisućljeću pa do 1918. nikada nije ni politički, ni kulturno, ni vjerski uklapala u jugoistočnu Europu, i premda je sadašnja Hrvatska na područjima koja su sada blokirana sve učinila što je Europska Unija tražila, neke snage, za koje sada prljavi posao odrađuju upravo slovenski političari, očito se još uvijek ne mogu pomiriti da bi si Hrvatska osigurala stabilnije uvjete za svoju budućnost u prvoj Europi.

Ta nastojanja državne politike - za koja je više puta neprimjereno i neodgovorno rečeno da nemaju alternative, a koja su već dosad omogućila ne samo različite ucjene nego i popuštanja pred tim ucjenama - očito su došla do trenutka u kojem će se hrvatske vlasti morati jasno opredijeliti ili za poštivanje ili za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa. Rana je nastala, nije bila očekivana, bolna je još više jer je formalno zadaju susjedni političari, ali tu ranu Hrvati nisu mogli spriječiti.

Stoga je neizmjerno teže i gore što je gotovo istodobno hrvatski narod zadobio i nove unutarnje rane od vlastitih ljudi u vodstvu države kojima su, očito je, svetiji parcijalni i grupni interesi negoli zajedničko dobro čitavoga hrvatskog naroda.

Prihvaćanjem Zakona o poljoprivrednom zemljištu te Zakona o golfu u Hrvatskom saboru 15. prosinca, najavom odustajanja od uvođenja zdravstvenoga odgoja i obrazovanja te odredbama u budućem zakonu o državljanstvu po kojem su Hrvati rođeni izvan teritorija sadašnje Republike Hrvatske stranci kao i svi drugi, hrvatskom narodnom biću već su zadane ili se pripremaju da budu zadane još nove duboke rane.

Upravo je nevjerojatno da se nositelji vlasti, koji bi trebali po naravi svoga položaja služiti dobru čitavoga hrvatskog naroda, u svim tim već zadanim ili prijetećim ranama svrstavaju na stranu gotovo neznatnih manjina, interesnih skupina kojima su njihovi interesi važniji od svake Hrvatske.

Hrvatska sela, koja su kroz svu povijest održala opstojnost hrvatskoga naroda, već gotovo stoljeće vape za svojim preporodom, a novim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, ako bude primijenjen, doživjet će nepopravljiv krah. Po tom zakonu, Hrvatska će možda imati poljoprivrednu proizvodnju, ali neće više imati sela, seoskih obitelji - a to znači ni infrastrukture za opstanak hrvatskoga naroda.

Već sadašnja »poljoprivredna politika« opredijelila se za financijsko podupiranje samo 24,4% od ukupnoga broja postojećih hrvatskih obiteljskih gospodarstava, a ostale tri četvrtine samo tolerira, a to su sva tzv. nekomercijalna obiteljska gospodarstva, tj. poljoprivredni proizvođači koji proizvode za vlastite potrebe i dijelom za prodaju na tržištu, ali vlasti ni na kojoj razini ništa stvarno i opipljivo ne poduzimaju da bi se zajamčio otkup njihovih proizvoda i na taj način osigurao opstanak seoskih obitelji.

Prihvaćenim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu država se odriče odnosno žrtvuje tih 75% hrvatskih seoskih gospodarstava, a njihove poljoprivredne površine poslužit će za gotovo nasilno okrupnjavanje posjeda budućih poljoprivrednih proizvođača. Hrvatskim vlastima očito opstanak hrvatskoga sela i seoskih obitelji nije nacionalni interes, a istodobno - kako javno izjavljuju najviši predstavnici - golf jest hrvatski nacionalni interes pa će seosko gospodarstvo morati prodati svoje poljoprivredne površine da bi se formirala površina za golfsko igralište i za buduće vile vlasnika te za apartmane za goste. Pritom je najbolnije što baš nitko od Hrvatske ne traži da tako postupa, tj. da vlasti idu tako drastično i nerazumno na ruku bogatašima, sadašnjim i budućim, a na štetu hrvatskoga sela bez kojega nema opstanka hrvatskoga naroda.

Isto tako Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ide naruku neznatnoj manjini kad odlučuje da se u hrvatske škole ne uvede zdravstveni odgoj i obrazovanje: premda su potrebu takvih programa zdravstvenog odgoja ocjenjivali stručnjaci iz dva povjerenstva koje je od g. 2005. oformilo to isto ministarstvo i koji su ocijenili da postoji potreba takvih programa, premda su i roditelji prihvatili uvođenje takvih programa i premda potreba kao društveni cilj po sebi i ne ovisi o uspješnosti nekog programa jer je uspješnost svakog odgoja jedva mjerljiva.

Ministarstvo očito nema snage stati iza prihvaćenih programa, premda iza jednoga, onoga GROZD-ova, stoji velika većina u hrvatskom društvu, a čini se da je baš to krivnja toga programa pa se želi formalno odustati od svih. Ne otvara li se namjerno rana kad se većini želi nasilno uskratiti njezino pravo i nametnuti nešto drugo?

Kao što taj stav Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta ne nameće nikakva vidljiva snaga izvana, tako ni Ministarstvo unutarnjih poslova, kao predlagača Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o strancima, ne sili niti EU niti bilo koji javni subjekt da Hrvate bez hrvatskog državljanstva definitivno proglasi strancima i da Hrvatska ne bude nacionalna matična država Hrvata. Taj prijedlog dolazi još pred Vladu koja može zadati novu bolnu ranu hrvatskom nacionalnom biću nasilno rastjeranom širom svijeta, ili može slijediti primjer Slovenije pa ipak Republiku Hrvatsku priznati matičnom zemljom svih Hrvata.