Tiha pobuna |
Administrator | |
Tiha pobuna - najveći majstori njemačkog ekspresionizma
Galerija Klovićevi dvori 23. listopada 2008. do 20. siječnja 2009.
Skoro smo propustili tu jedinstvenu priliku. Kao i obično: danas,
sutra, danas , sutra i već je zadnji
dan izložbe. Naporan dan, vrijeme
tmurno, prohladno, vlažno, najrađe bih ostao
doma, ali dvojbi više nema: idemo.
Tko zna kad bi se slična prilika ponovila. Zajedno sa prijateljima S. u
posljednji čas stižemo u Klovićeve dvore. Po kazni, stajem na kraj dugog reda za ulaznice. Bez
ljutnje, više s uživanjem. Intrigira me naziv „Tiha pobuna“.
U utorak na večer zatvorena je izložba »Tiha pobuna - najveći majstori
njemačkog ekspresionizma« kojom je Galerija Klovićevi dvori predstavila jedan
od najznačajnijih pokreta u povijesti moderne europske umjetnosti. Ovom izložbom
Zagreb se opet na najljepši
način upisao na kulturnu kartu Europe.
Skoro smo propustili tu jedinstvenu priliku. Kao i obično: danas,
sutra, danas , sutra i već je zadnji
dan izložbe. Naporan dan, vrijeme
tmurno, prohladno, vlažno, najrađe bih ostao
doma, ali dvojbi više nema: idemo.
Tko zna kad bi se slična prilika ponovila. Zajedno sa prijateljima S. u
posljednji čas stižemo u Klovićeve dvore. Po kazni, stajem na kraj dugog reda za ulaznice. Bez
ljutnje, više s uživanjem. Intrigira me naziv „Tiha pobuna“.
U galeriji gužva, ali ona mirna, ugodna. U kojoj nitko nikome ne smeta.
Primičem se slikama i udaljujem od njih, pokušavam vidjeti ono bitno, shvatiti smisao, uhvatiti
ono nevidljivo, zapamptiti imena
slikara, nazive slika. Priključujemo se skupini kojoj govori mlada djevojka, očito dobra
poznavateljica umjetnosti i sadržaja ove izložbe Ona brzo prelazi od jedne do druge slike, ili skulpture i o svakoj
kaže poneki važan detalj,
kojega ja sam sigurno nikad ne bih uočio. Ali, s time se više ne
opterećujem, kao nekada ranije. Jednostavno – gledam i uživam, prolazeći od jednog do drugog izloška, prepuštajući se asocijacijama na već viđeno i doživljeno, zamišljajući
umjetnika u njegovom stvaralačkom zanosu
koji svojim osobitim rukopisom piše
poruku svome vremenu. A možda i nama.
Slušam mladu povjesničarku umjetnosti kako govori o grupi „Most“ koja je okupljala umjetnike
koji su se okrenuli od akademizma i borili za slobodu stvaralaštva a potom i za druge slobode. Pa o članovima münchenske
grupe »Plavi jahač«, čiji je najutjecajniji predstavnik Vasilij Kandinski
tvrdio da bi promatranje slike trebalo biti isto što i slušanje glazbe, da boje
posjeduju zvuk, te da se suprotstavljanjem boja, kao i nota, stvaraju disonance
i harmonije.
I na kraju, što drugo, nego
uzeti katalog i u miru listati, gledati,
uživati. Čitam tekst ravnateljice Galerije Vesne Kusin: Od utopije do izopćenja
„Kako promijeniti svijet – bojom, potezom, oblikom? Kako se slikom
suprotstaviti uvriježenim kanonima, idejama, konvencijama? Kako u umjetnosti
etici dati prednost pred estetikom? Rječju, kako umjetnošću mijenjati
nepodnošljive društvene okolnosti? Ne zvuči li to utopijski?Da! Takve su ideje
početkom prošloga stoljeća u Njemačkoj zaista bile revolucionarne.
Suprotstaviti se zacrtanom, po svima ispravnom putu i krenuti angažirano u
neizvjesno. Politički, društveno i socijalno, s pozicija umjetnosti. A upravo
to su učinili njemački ekspresionisti. Krenuli su likovnim sredstvima u „tihu pobunu“ , želeći mijenjati svijet,
učiniti ga boljim.“
G.A. |