Tiha pobuna - najveći majstori njemačkog ekspresionizma

Galerija Klovićevi dvori  23. listopada 2008. do 20. siječnja 2009.

Skoro smo propustili   tu jedinstvenu priliku. Kao i obično: danas, sutra, danas , sutra  i  već je zadnji  dan izložbe.  Naporan dan, vrijeme tmurno, prohladno, vlažno, najrađe bih ostao  doma,  ali dvojbi više nema: idemo. Tko zna kad bi se slična prilika ponovila. Zajedno sa prijateljima S. u posljednji  čas  stižemo u Klovićeve dvore.  Po kazni,  stajem na kraj dugog reda za ulaznice. Bez ljutnje, više s uživanjem. Intrigira me naziv „Tiha pobuna“.

U utorak na večer zatvorena  je izložba »Tiha pobuna - najveći majstori njemačkog ekspresionizma« kojom je Galerija Klovićevi dvori predstavila jedan od najznačajnijih pokreta u povijesti moderne europske umjetnosti.  Ovom izložbom  Zagreb  se opet na najljepši način  upisao na kulturnu kartu Europe.

Skoro smo propustili   tu jedinstvenu priliku. Kao i obično: danas, sutra, danas , sutra  i  već je zadnji  dan izložbe.  Naporan dan, vrijeme tmurno, prohladno, vlažno, najrađe bih ostao  doma,  ali dvojbi više nema: idemo. Tko zna kad bi se slična prilika ponovila. Zajedno sa prijateljima S. u posljednji  čas  stižemo u Klovićeve dvore.  Po kazni,  stajem na kraj dugog reda za ulaznice. Bez ljutnje, više s uživanjem. Intrigira me naziv „Tiha pobuna“.

U galeriji gužva, ali ona  mirna, ugodna. U kojoj nitko nikome ne smeta. Primičem se slikama i udaljujem od njih, pokušavam  vidjeti ono bitno, shvatiti smisao, uhvatiti ono nevidljivo, zapamptiti imena  slikara, nazive slika. Priključujemo se skupini kojoj  govori mlada djevojka, očito dobra poznavateljica umjetnosti  i  sadržaja ove izložbe Ona  brzo prelazi od  jedne do druge slike, ili skulpture  i o svakoj  kaže  poneki  važan detalj,  kojega ja sam sigurno nikad ne bih uočio. Ali, s time se više ne opterećujem, kao nekada ranije. Jednostavno – gledam i uživam, prolazeći  od jednog do drugog  izloška,   prepuštajući se asocijacijama  na već viđeno i doživljeno, zamišljajući umjetnika  u njegovom stvaralačkom zanosu koji  svojim osobitim rukopisom piše poruku svome vremenu. A možda i nama.

Slušam mladu povjesničarku  umjetnosti kako govori  o grupi „Most“ koja je okupljala umjetnike koji su se okrenuli od akademizma  i  borili za slobodu stvaralaštva a potom i  za druge slobode. Pa o članovima münchenske grupe »Plavi jahač«, čiji je najutjecajniji predstavnik Vasilij Kandinski tvrdio da bi promatranje slike trebalo biti isto što i slušanje glazbe, da boje posjeduju zvuk, te da se suprotstavljanjem boja, kao i nota, stvaraju disonance i harmonije.

I na kraju, što drugo, nego uzeti katalog i u miru  listati, gledati, uživati. Čitam tekst ravnateljice Galerije Vesne Kusin: Od utopije do izopćenja „Kako promijeniti svijet – bojom, potezom, oblikom? Kako se slikom suprotstaviti uvriježenim kanonima, idejama, konvencijama? Kako u umjetnosti etici dati prednost pred estetikom? Rječju, kako umjetnošću mijenjati nepodnošljive društvene okolnosti? Ne zvuči li to utopijski?Da! Takve su ideje početkom prošloga stoljeća u Njemačkoj zaista bile revolucionarne. Suprotstaviti se zacrtanom, po svima ispravnom putu i krenuti angažirano u neizvjesno. Politički, društveno i socijalno, s pozicija umjetnosti. A upravo to su učinili njemački ekspresionisti. Krenuli su likovnim sredstvima  u „tihu pobunu“ , želeći mijenjati svijet, učiniti ga boljim.“

                                                                                                    G.A.