U  dobru Hrvati u zlu Hercegovci

Nino Raspudić, Naša ognjišta

(...) S bukom koja se diže oko hercegovačkoga lopova može se mjeriti samo šutnja oko uspješnih hercegovačkih poduzetnika koji su spasili tvornice i zaposlili stotine ljudi npr. u Bjelovaru ili Osijeku. Negativnomu imidžu Hercegovaca u hrvatskoj javnosti obilno je do­prinijelo nekoliko zadriglih, pri­mitivnih i priglupih likova koji su, budući da odgovaraju stereotipnoj slici Hercegovca, uvijek dobrodošli gosti u antihercegovačkim mediji­ma (...)

Radosti čitanja antihercegovačkoga tiska

Sredinom tridesetih godina 20. stoljeća, usred Berlina, u vrijeme zahuktavanja antisemitske promidžbe, mladi  je Židov zatekao svoga djeda kako s užitkom čita nacistički tisak. Na pitanje zaprepaštenoga unuka zašto pored tolikih židovskih novn­a čita antisemitsku literaturu starac je odgovorio: "Kada čitam naše novine, uhvati me tuga i jad – pišu o tome kako smo jadni, prokleti, bez doma i domovine, progonjeni, svi nas mrze i rade nam o glavi. A u ovim nacističkim novinama piše kako smo svi bogati i moćni krvop­ije. kako držimo banke, financije, politiku, kulturu, znanost, da svim krademo i sve kontroliramo - pa mi dođemilo... Pa zašto bih onda čitao ig tisak?"

Prema sličnome obrascu, jako uživam prateći antihercegovačke mitske konstrukcije u dijelu medija u Republici Hrvatskoj. Upravo kada pomislim kako je neobično da osoba hercegovačkoga podrijetl­a nikada nije bila ni predsjednik republike, ni predsjednik Vlade i predsjednik Sabora Republike Hrvatske, niti je ikada Hercegovac bio na čelu jedne od dvije najjače političke stranke u RH, pročitam da su Hercegovci devedesetih bili apsolutni vladari Hrvatske, a i da danas niie  bitno drukčije - pa mi bude lakše.

Kada se s tugom sjetim svih hercegovaca koji su izginuli za Hrvatsku eda bi se danas njihovim obiteljima govorilo da uče loviti ribu i to gledajući prema Sarajevu, pročitam da su svi Hercegovci masno profitirali od Domovinskoga rata - pa mi opet bude lakše.

Ili, kada pomislim na to da je pred rat čak i Vojislav Šešelj u maksimalističkim zahtjevima prema teritoriju RH, a da i ne go­vorimo o Aliji Izetbegoviću, "da­vao" Hrvatskoj dio Hercegovine naseljen Hrvatima, shvaćam svu "mudrost" antihercegovačkih mi­slilaca koji tvrde da je radi istoga tog dijela Hercegovine žrtvovana i Posavina i Bosna i Vukovar i sve što se ikada igdje moglo žrtvovati.

Sve žrtve i sva patnja prouzročeni su tako zarad pripojenja hrvatske Hercegovine Hrvatskoj. A za činje­nicu da se to pripojenje, radi kojega su zli Hercegovci uspjeli postići da se sve ostalo žrtvuje, nije dogodilo, kriva je opet hrvatska hercegovačka politika. Koja je samoj sebi u tim kombinacijama dala manje nego što joj 'Je davao Vojislav Šešeli. Unatoč svemu, lijepo je pročitati kako su svi drugi žrtvovani radi nas. Kada već nismo dobili ništa, da nas grije ba­rem ta spoznaja.

Imaginarni Hercegovac

"Hercegovac" se u navedenim medijskim konstrukcijama bez iznimke prikazuje kao epski nastro­jen, ruralni katolički desničar. Veliki Hrvat i još veći lopov. No, gdje su tu Hrvatine kao što je Vuk Drašković i Rusmir Mahmutčehajić? Ili de­sničari poput Ante Markovića ili Predraga Matvejevića? Ili HDZ‑ovci poput trolista Milan Bandić- Ljubo Jurčić-Josip Leko? Nadalje, kako to da je ta epska primitivna jazbina dala najveće lirske pjesnike hrvatske, srpske i bošnjačke knji­ževnosti - Antuna Branka Šimića, Aleksu Šantića, Maka Dizdara? Ili zašto se "Zagrebačka škola crta­nog filma" ne zove "Hercegovačka škola crtanog filma" budući da je njezin utemeljitelj i najistaknutiji predstavnik Bilećanin i oskarovac Dušan Vukotić? Ili kako to da se nikada ne spominje da je doajen zagrebačkoga novinarstva Veselko Tenžera - Hercegovac?

Nasuprot navedenima, hercego­vačko se podrijetlo redovito napo­minje uza svakoga našeg zemljaka koji se proslavi primitivizmom ili kriminalom. Dok npr. uz juniorske uspjehe tenisača Marina Čilića nije stajao novinski naslov "Hercegovac osvojio Roland Garros" već "Hrvat osvojio Roland Garros".  O nogomet­noj reprezentaciji da i ne govorimo. Dakle, kao što je jedan mudari ze­mljak nedavno primijetio - u dobru Hrvati, u zlu Hercegovci! Posljednji je primjer nedavno odavanje poča­sti Petru Hercegu, zvanomu Tonić, iz Prologa - Općina Ljubuški, američkoga vojnog heroja strada­loga u Pearl Harboru. Govoreći o tome "američkom heroju hrvatskog porijekla', trenutni predsjednik Republike Hrvatske ogrebao se o slavu našega Ljubušaka, naravno prešućujući njegovo hercegovačko podrijetlo, i u govoru na nosaču zrakoplova Interpid američkim do­maćinima istaknuo kako "smo bili na istoj strani u Drugom svjetskom ratu" 'Tako je Hercegovac poslužio i kao spona stranama pola stolje­ća suprotstavljenima u "hladnom ratu".

Uza sve navedeno, znakovito je da se u Republici Hrvatskoj nikada ne govori o "istarskoj", "zagorskoj", "dalmatinskoj" i sl. mafiji u tranzici­jom poharanome gospodarstvu. O tome što ie početkom devedesetih bilo s Inom, TDR-om, Zagrebačkom bankom, Telekomom, brodogradi­hgtima... Ali se o nekoliko herce­govačkih riba srednje, čak i sitne, kategorije godinama govorilo u to­ toj mjeri da se stjecao dojam da su njihovi  marginalni lopovluci ključni za gospodarsko osiromašenje zemlje.

S bukom koja se diže oko hercegovačkoga lopova može se mjeriti samo šutnja oko uspješnih hercegovačkih poduzetnika koji su spasili tvornice i zaposlili stotine ljudi npr. u Bjelovaru ili Osijeku. Negativnomu imidžu Hercegovaca u hrvatskoj javnosti obilno je do­prinijelo nekoliko zadriglih, pri­mitivnih i priglupih likova koji su, budući da odgovaraju stereotipnoj slici Hercegovca, uvijek dobrodošli gosti u antihercegovačkim mediji­ma. Njima su sva vrata, tj. svi ekrani otvoreni, da pričaju, tj. blamiraju sebe i Hercegovinu kao njezini sa­mozvani. "glasnogovornici" o čemu god hoće. Inteligentan, kultiviran i elokventan Hercegovac, poput ču­dovišta iz Loch Nessa, nikada u tim medijima nije spomenut ni kao mo­gućnost, a kamoli da bi se pojavio.

Ako je Hercegovac definiran kao primitivac kockaste glave, koji se nakrao na račun hrvatske sirotinje pa sada živi u viletini i vozi najnoviji mercedes, iz kojega kroči u mokasi­ni i bijeloj čarapi pa se, dok mu kilo zlata zvecka oko šije i čačkalica viri između rijetkih zuba, ubacuje preko reda podići lažnu ratnu invalidni­nu, a vi ste, nasuprot tomu, možda izigrani radnik, prevareni branitelj, vozač prastaroga Golfa II, ne slušate narodnjake, doktor ste znanosti ili vječni podstanar u Zagrebu u ko­jemu pošteno radite već četrdeset godina i nikada se niste prošverceali  ni u tramvaju - krivica je očito u vama. Ili otiđite na DNK analizu, pa se uvjerite da je riječ o zabuni i da vi u stvari niste Hercegovac, ili vi ne postojite - vi ste izmišljeni lik, a stereotipni Hercegovac iz medija je stvarnost.

Gdje je Hercegovina?

Da prosječnog antihercegovca upitate što sve pripada Hercegovini, vjerojatno ne bi znao  odgovoriti. Hercegovina je u tim glavama po­najprije jedan imaginarni prostor za projiciranje vlastitih frustracija, nešto poput pojmova Balkana ili Balkanca, koji su "Zapadnjaku", u ovome slučaju fašistoidnomu hr­vatskom malograđaninu, potrebni da bi se on, odmjeravajući se o ta­kvu konstrukciju, osjećao kulturan, pošten i fin. On otprilike zna gdje se Hercegovina nalazi, ali mu nje­zine granice nisu posve jasne. Tako im se "Hercegovina" često proteže i na dalmatinsku Zagoru pa čak i ci­jeli dinarsko-štokavski prostor i šire - na ono što je nedavno Denis Kuljiš,prvo pero antihercegovačke histerije, razočaran izbornim rezultatima, na­zvao "Istočnom Hrvatskom", što je, znakovito, obuhvaćalo sve istočno i južno od linije Virovitica-Karlovac - ­Karlobag, gdje obitavaju Hrvati njemu mrske političke orijentacije. Kuljiš je uveo i pojam "političkog Hercegovca" - to su svi zlikovci hr­vatske tranzicije, pa i oni koji nisu (kao što većina i nije) podrijetlom iz Hercegovine. Tako se ne morate zva­ti Vladimir Hercegovec da biste bili "politički Hercegovac".

Pri svemu tome potpuno se gubi iz vida da je Hercegovina znat­no šira i šarenija. Da u njoj žive ne samo Hrvati već i Srbi i Bošnjaci­ Muslimani. Da Hercegovina nije samo škrti kamenjar već i plodna dolina Neretve, da je Hercegovina dobrim dijelom i urbana - Mostar je npr. još u austrougarsko vrijeme bio industrijaliziran, imao je i rud­nik i tvornice, i željeznicu i sindi­kate, i kino i hotele. Antihercezi ne znaju da je Hercegovina Europa u malome, da se u njoj može i skijati i kupati u moru, da Hercegovina npr. ima najbolje i naživlje regionalne internetske portale u ovome dijelu Europe (a nekada su se izrugivali hercegovačkomu ažurnom praćenju tehnologije u vrijeme prvih mobite­la, koje danas svi nose...).

Hercegovina je, ponajprije, ras­pršena, rasuta zemlja - u njezinim ljudima u Argentini i u Australiji, po njemačkim bauštelama i Zagre­bačkome sveučilištu, stvarna je u  Federaciji BiH i Republici Srpskoj, virtualna je na poskok.info i blje­sak.info, ona je, većim dijelom svoje povijesti bila obezglavljena zemlja, bez prave elite koja bi njezine resur­se znala usmjeriti za njezine ciljeve, kako Hercegovina ne bi zauvijek punila druge vojske, gradila tuđe ceste i gradove, osvajala drugima priznanja i bodove, a istovremeno služila kao otirač za svačije fru­stracije. Hercegovina, kao nikada u cjelini svojih potencijala potpuno realizirana, ali i nikada ni potpuno poražena zemlja, stoga još uvijek ostaje mitski, nedosanjani san nje­zinoj rasutoj djeci, ali i kamen u ci­peli njezinim mrziteljima.

Širenje Hercegovine i pristupni pregovori

Hercegovina je tamo gdje pre­staje Bosna i počinje svijet usmje­ren Mediteranu. No, određivanje te sjeverne granice veliki je unutar­hercegovački problem. Novija povijesna iskustva - aktivno potiranje  Hercegovine i hercegovačkoga identiteta, od bošnjačke nacionalne elite  kao "remetilačkoga faktora" unutar "jedinstvene Bosne" i njezine neprekinute "državne historije"; psivno  negiranje od srpske nacionalne elite  usredotočene na Republiku Srpsku i  isključivo nacionalni identitet unutar kojega svaki regionalni gubi na važnosti; hvatanje za Hercegovinu kao zadnju slamku spasa pred bosanskom/bošnjačkom majorizacijom u BiH od hrvatske političke elite- možda će dovesti do korjenita definiranja pojma "Hercegovina”.

Postojeće težnje čini se vode u tome smjeru da će  kao jedini ponosni baštinici humske i Hercegove zemlje ostati ovdašnji Hrvati, pri čemu će Hercegovina dobiti šire značenje, u smislu onoga što je u kratkome povijesnom trenutk bila  Herceg-Bosna. Na isti način na koji je npr. uža jezgra stare Crne gore  prenijela svoje ime i na šire područje  na kojega se proširila.

Ako se ostvari takav novohercegovački scenarij, više neće biti nikakvih načelnih prepreka za otvaranje pristupnih  pregovora za Duvnjake i Livnjake oko ulaska u hercegovačko-dinarsku zajednicu u širemu smislu. S Duvnjacima, kao zemljopisno bližima "Staroj Hercegovini", taj bi proces išao bezbolnije. No, postavlja se pitanje, nakon što jednoga dana Općina Tomislavgrad bude primljena  u Hercegovačku Uniju, hoće li u sljedećemu koraku proširenja Unije na Livno, stari duvanjsko-livanjski  animoziteti rezultirati duvanjskim  vetom na livanjske pristupne pregovore, poput slovenskoga zaustavljanja RH na putu prema Europskoj  Uniji? Bi li stoga proces otvaranja  pojedinih poglavlja unutar pregovora za za pristupanje Hercegovačkoj  Uniji trebao teći paralelno za  Livnjake i Duvnjake? A Kupres? Hoće li Kupres postati hercegovački  Island, koji će pristupiti tek kada ga pogodi recesija, ili će se postaviti  kao gorda Norveška? Sjevernije s proširenjem Hercegovine ne bi  išli. Sjevernije je već Sjeverni  pol. Medvjedi i eskimi.....

                                                     *         *         *         *         *

Ne mogu, dagi čitatelji, ne  iskoristiti  mogućnost  da kao urednik prokometiram ovaj briljantni tekst. Tekst koji  odiše humorom  a ne može sakriti tugu, u kome ipak prevladava optimizam i vedrina... Bez čega se, vjerojatno, ni  kroz dugu povijest ne bi izdržalo. Svojevremeno je jedno  slično  razmatranje,  jednako lijepo i nadahnuto naš poznati književnik i novinar Slobodne Dalmacije Petar Miloš  stavio pod naslov Hercegovački križ, čime sam se poslužio ovom prilikom i nadam se  da se neće ljutiti zbog toga. 

Odkud ta sotonizacija Hercegovaca? Sjećam se, bila je 1992. g., dobar dio Hrvatske  u plamenu, Zagreb u mraku i u skloništima, a na mojoj zgradi jedno jutro  grafit: "Vratite nam S.  evo vam  Hercegovci" Otprilike , tada je počelo. I pitao sam se kao i mnogi drugi: "Pa kako to?  Zašto? Zašto?"Zapravo, odgovor i nije tako teško naći. Ali, najjasnije , kristalno jasno, bilo mi je  kada sam s prijateljima obišao  Spomen groblje poginulih branitelja Vukovara: tisuće bijelih križeva i prezimena nekako dobro poznata. Gotovo svako drugo Matić, Sablić, Perković, Zadro, Sučić, Bagarić...

G. Antić