Hrvatski usud

Dr. Božo Goluža, Crkva na kamenu

(...) Možda se ponovno pitamo zašto se Hrvatima sve ovo događa? Hrvatski politički predstavnici i narodni zastupnici često ne mogu postići konsenzus oko najvažnijih nacional­nih pitanja. Svatko, što zbog ideoloških što zbog politikant­skih interesa, vuče na svoju stranu. Mnogima su važnije boje njihove crne, crvene, žute ili plave zastave nego nacionalni boljitak (...).

Kroz svoju tisućljetnu prošlost hrvatski je narod pro­živio mnoge nevolje i stradanja. Ugnjetavali su ga i porobljavali s istoka i zapada, sa sjevera i juga. Silni­ci i moćnici pomnjivo su birali sredstva za postizanje svojih ciljeva. Nažalost, ovakav odnos prema hrvatskom narodu i njegovu životnom prostoru zadržao se do danas.

U novije vrijeme osilili su se i na hrvatski prostor okomili gramzljivi hrvatski susjedi, tražeći komadić po komadić hrvatskoga te­ritorija za sebe. Kao po nekom urotničkom dogovoru i pra­vilu, svi od Hrvatske traže nekakve teritorijalne ustupke. Slo­venija na Svetoj Geri, na Muri i u Piranskom zaljevu, Srbija na Dunavu, Crna Gora na Prevlaci, BiH u Neum-Kleku i na Uni...

Uz besprimjernu bezočnost i pohlepu za tuđim, sna­žan i važan motiv ovih posizanja za hrvatskim prostorom jest također konstantna popustljivost hrvatskoga vodstva prema moćnicima ovoga svijeta, ali i prema onima koji u svjetskoj politici znače veoma malo. Hrvatski politički vođe sve su svoje karte bacili na ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Za cijenu gotovo i ne pitaju.

A ci­jena je izručiti hrvatske generale kompromitiranom haškom sudu, poniziti branitelje i obeščastiti obrambeni Domovinski rat, poništiti sve čimbenike koji su doveli do stvaranja hr­vatske države, obezvrijediti tradicijske i moralne vrijednosti, rasprodati prirodna i narodna dobra i time na kraju uništiti slobodu i dostojanstvo hrvatskoga čovjeka. I kad se sve to dogodi, ulaska opet nema, jer treba čekati cijeli "zapadni Bal­kan", pa onda možda svi zajedno.

Ovih je dana novoimenovani ljevičarski slovenski pred­sjednik vlade na neshvatljivo bahat način prijetio i ucjenji­vao Hrvatsku. Taj samouvjereni premijer kaže kako oni od Hrvatske traže manje nego što se od Slovenije tražilo pri ula­sku u Europsku uniju. Pa onda nabraja: Talijanima su morali omogućiti kupovinu nekretnina u Sloveniji, a zbog Austrijanaca morali su zatvoriti bescarinske trgovine uz granicu.

I zamislite, on to uspoređuje s otimačinom hrvatskoga prosto­ra! To što je Slovenija učinila prema Italiji i Austriji, Hrvat­ska je već davno, i bez pristupa Europskoj uniji, bilateralnim ugovorima omogućila svima. Ali nacionalni državni teritorij nešto je sasvim drugo. To nema cijene i ni s kim oko toga nema nagodbe! Vrlo je zanimliivo da je i prijašnji slovenski premijer, iz desne političke opcije, zastupao identično mi­šljenje kao i njegov lijevi kolega. Znači, Slovenci su izgradili nacionalni konsenzus, i to u pokušaju otimačine, i Hrvatsku gledaju staviti pred zid, pa koliko dobiju!

Možda se ponovno pitamo zašto se Hrvatima sve ovo događa? Hrvatski politički predstavnici i narodni zastupnici često ne mogu postići konsenzus oko najvažnijih nacional­nih pitanja. Svatko, što zbog ideoloških što zbog politikant­skih interesa, vuče na svoju stranu. Mnogima su važnije boje njihove crne, crvene, žute ili plave zastave nego nacionalni boljitak.

U tome i hrvatski narod, iako zaveden medijskim crnilom i žutilom, snosi dio odgovornosti. Može se razurnje­ti da je dio naroda koji je uživao sve pogodnosti u komuni­stičkom sustavu i propaloj državi interesno vezan za taj su­stav i za tu državu. Ali predsjednik države, kojega je dva puta birao velik dio hrvatskoga naroda, koristi svaku prigodu za veličanje zločinačke komunističke prošlosti, opravdavajući to tobožnjim "antifašiizmom" U isto vrijeme on ne propušta priliku poniziti i uvrijediti hrvatske branitelje i generale koji su svoje živote i1i svoje zdravlje ugradili u temelje suverene hrvatske države.

Već duže vremena veća skupina građana Zagreba, ali i ci­jele Hrvatske, vodi inicijativu za promjenu imena trga kod Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, koji još uvijek nosi naziv "Trg maršala Tita". Sva nastojanja u tom smjeru, još uvi­jek nisu urodila plodom. Nedavno je na tom trgu ponovno održan prosvjed protiv toga imena, s prijedlogom preimeno­vanja toga trga u Kazališni trg. Oko toga relativno maloga, ali u simboličkom smislu povelika pitanja Hrvati su još uvijek podijeljeni. Jednostavno, oni koje je Titov režim privilegirao i tetošio kao svoje partijske i ideološke "aparatčike" ne mogu zaboraviti svoga protektora. Zbog toga i izjavljuju da im je "Tito sve dao", da su oni s drugim iskustvom i razmišljanjem "ognjištari i dotepenci" ali i "fašisti i ustaše".

Začahureni i zarobljeni u svoje ideološke lance i osobne interese, ti "tito­isti" ne mogu shvatiti činjenice, dokaze i objektivnu istinu, po čemu svatko razuman i objektivan može imati potpunu sigurnost i dokaze da je komunistički sustav, u ovom slučaju „titoizam", počinio zločin i da je imao zločinački pečat. Zar se mogu nijekati materijalno i egzaktno dokazana masovna i pojedinačna pogubljenja koje je činio taj režim na čelu i sa zapovjednom odgovornoću Josipa Broza, zatvaranje ljudi u logore, progoni, ponižavanja, protjerivanje čitavih etničkih skupina, zatiranje svakoga pluralizma, konfiskacija privatne imovine ... ?

Preživjeli miljenici toga bezbožnoga pa zato i bezčovječnog komunističkog sustava sada tvrde da se ne smije dogoditi "povijesni revizionizam". A oni su samo u Zagrebu nakon Drugoga svjetskog rata promijenili 199 naziva raznih ulica i trgova, dajući im imena svojih "zaslužnikd' Eto, to nije bio revizionizam.

Kad se ima u vidu ova slika današnje Hrvatske i hrvat­skoga društva, onda je sasvim jasno zašto s tom i takvom Hrvatskom svatko može činiti što ga volja. Poučeni sloven­skim konsenzusom u pokušaju otimačine, hrvatski bi po­litički vođe s obje strane granice morali shvatiti da se opće narodno dobro i pravedni nacionalni interes ni za što ne prodaju i da o tome ni s kim nema pregovora, pogađanja i trgovine. Jedino tako hrvatski narodni zastupnici, političari i cijeli narod mogu steći samopoštovanje i poštovanje svojih sugovornika.