Putopis: Livno, Kupres,Tomislavgrad
Administrator   

„Malena mjesta srca moga“

 

Na rubu Kupreškog polja
Image here:Na rubu Kupreškog polja
Prema gore visoka   vertikalna, zastrašujuća litica, oko petsto , možda i više metara, a negdje  pri gornjem dijelu, za kojega bih rekao da  može biti mjesto  samo za ptice -    divokoza  i njeno mlado: mirno se kreću liticom  pasući travu koja je ovdje vrlo rijetka, ali očito i vrlo slatka. Bože dragi, kakva sigurnost, kakva ravnoteža, kakva koordinacija. Bez zaštitnih konopaca, bez mreža, bez klinova. A  nama se često zavrti pred  očima i u vlastitij sobi. Što bi bilo na ovoj litici?

 

                         

Subota, 22. lipanj, oko  podneva. Vedar, topal, lipanjski dan.  Zajedno sa mnom maleno društvo iz Zagreba: prof. Z.S. rodom Slavonac  i  supruga mu  K. Skradinjanka, P.Š.  Dalmatinac, jedan od najboljih stručnjaka  za hortikulturu u državi  sa  ženom  B. rođenom Zagrepčankom , povijesničarkom umjetnosti,  i  Lj.,  moja supruga iz ovoga kraja kao i ja. 

 

Prelazimo  granicu  na Kemenskom i ubrzo pred nama puca pogled  na veliko neboplavo Buško jezero. Kao i svaki put kad se nađem pred  ovim  prizorom  osjetim ono posebno uzbuđenje: radost  zbog dolaska u davno ostavljeni kraj i sjetu jer je to samo nakratko. Za dan dva ponovo  ćemo  preko granice, ali u suprotnom pravcu. 

 

Svi  su ovdje  prvi put osim mene i Lj.  Po želji  naših prijatelja krenuli smo na kratki obilazak ovog kraja. Plan:vidjeti tri kraška polja – Buško blato, ili bolje- Buško jezero, Livanjsko  i Kupreško  polje, i posjetiti  Livno, Kupres i Tomislavgrad. I ako bude moguće – vidjeti Ramu i Ramsko jezero.

 

Nakon kraćeg  zaustavljanja  u području  sela Liskovače, uz  jugozapadni dio obale jezera odakle  se kao na dlanu vidi najveći dio Buškog jezera s okolnim planinama i selima, nastavili smo magistralom prema Livnu. Neću ni pokušavati opisivati prizore koji su nam se otvarali cijelim putem; za to bi trebalo umjeće  slikara i snaga  pjesnika. Moji prijatelji su cijelim putem  samo ponavljali: prekrasno, predivno, prelijepo, fantastično, nemoguće. Tako nešto još nismo nigdje vidjeli.

 

Buško jezero

Najveće umjetno jezero u Europi, nastalo potapanjem  najljepšeg  i najravnijeg kraškog polja. Polje  se zbog plavljenja tijekom zime zvalo Buško blato. Prema  legendi ime je  dobilo po Bugi, jednoj od dvije sestre (druga je Tuga), koje su  zajedno sa svoja  četiri brata  među prvima došle  iz pradomovine na sjeveru u nove prostore između  Zrmanje  i Cetine. Za potrebe  elektroprivrede Hrvatske napravljena je brana prema ponorima na južnoj strani i  Polje pretvoreno je u veliko jezero.

 

Malo društvo bilo je iznenađeno  veličinom  jezera i ljepotom  prizora. Dalmatinac je odmah izračunao: kao Novigradsko i Karinsko more zajedno. Naravno da sam im ispričao  ono malo  što sam znao o povijesti  mjesta i samoga jezera. Uglavnom, radi tog velikog projekta većina stanovništva  morala je  odseliti kojekuda. Teško je i zamisliti  razmjere  drame  koja je  sve to pratila, sve  one ljudske patnje  trpljenje i boli  povezane s  prisilnim rastankom  od  svojih najdražih, rodbine,  prijatelja,  od svojih kuća; od grobova svojih pokojnika.

 

A  tzv. „pravična naknada“  bila je tako niska da za nju nisu mogli kupiti ni približno slična imanja. Jednostavno, narod je bio prisilno raseljen. Da bi se sve to lakše realiziralo, otvorene su granice i ljudi su pošli masovno u zemlje Zapadne Europe, najviše u Njemačku. Mnogi i danas tvrde da je sve to rađeno po dobro smišljenom planu vladajuće partije da se oslabi Hrvatsko biće tamo gdje je bilo najčvršće i najkompaktnije. Nažalost, uspjeli su: sva mjesta uz Jezero sada su gotovo prazna, a ništa bolja situacija nije ni u široj regiji.

(Ako nekoga više zanima ovaj kraj može  najviše doznati iz odlične knjige prof. Bože Drmića Buškoblatski kraj – hrvatski raj.

  

Livno,  Gorica, Franjevački muzej i galerija (FMGG)

Nastavljamo odmah prema Livnu jer imamo dogovoren  termin za posjet Franjevačkom muzeju i galeriji u Gorici. Magistralni put  Split  - Livno slijedi zapadnu obalu  jezera, dok nam s lijeve strane promiče šumovita strana Kamešnice, koja se kao dio  moćnog Dinarskog masiva postavila  između Sinjskog polja  s jedne  i  Buškog jezera i Livanjskog polja sa sjeverne strane.  Ubrzo  ostavljamo  planinu i prolazimo sredinom Livanjskog  polja.  Prostrano, lijepo  polje,  zeleno od nabujale vegetacije, prošarano  vrbama uz obale vijugavih rječica  Sturbe, Bistrice i Žabljaka, obrubljeno  u daljini  visokim planinama  - Dinarom sa zapadne, Cincarom i Šatorom sa sjeverne, i blagim uzvisinama Tribnja s istočne strane.

 

Brzo smo u Livnu i prolazimo ga bez zadržavanja jer žurimo zbog već rečenog razloga. Samo kratko: lijep gradić, spoj staroga, povjesnog dijela koji se smjestio ispod strmoglave i zastrašujuće litice Bašajkovca nad kojom se ističu ostaci stare kule, a ispod koje uz glasni žubor i huk izvire  Duman, i novog, modernog dijela koji se protegao široko na sve strane.

 

Neću ni pokušavati s opisom mjesta, pitanje je kako bi to uspjelo,  a nema ni potrebe, jer  su to  sigurno već  učinili bolji od mene i vjerojatno postoji neka monografija  o njemu.  Kad govorimo  o mjestu – ja prije svega mislim na  njegove ljude. Ljude koji su  u njemu nekada  živjeli i  koji sada tu žive. A o njima bi se  moglo dosta pisati.  Ja bih spomenuo samo neke, npr.  S.S Kranjčevića koji je učiteljevao u Livnu i  njegove stihove uklesane na zidu gimnazije „ ...trgaj gvožđe s pluga i zaori polje što slobodom rađa“,  Gabrijela Jurkića, jednoga od velikih hrvatskih  slikara o kome se ipak premalo zna,  franjevce Oktavijana Miletića,  Lovru Karaulu, Miju Sučića iz vremena turske uprave i naše  suvremenike  dr. fra  Bonu Vrdoljaka i  fra Miru Vrgoča, čije su zasluge za za narod, za  njegovu pismenost, duhovnost, vjeru, uljuđenost  - neizmjerne. Fra Mijo Sučić je bio i liječnik koji je prvi  u tom dijelu svijeta uspješno obavio  porođaj carskim rezom.  Od suvremenika  spomenut  ću i dobro poznate i afirmirane hrvatske  slikare Ivicu Šiška, Ivicu Propadala, ali treba reći da  nije moguće nabrojati  sve one o kojima se može govoriti kao o zaslužnim,  vrijednim, ljudima, pravim domoljubima , koji su kao branitelji, liječnici, pedagozi itd. zadužili svoj  narod i svoj kraj.

 

Jedan detalj kojega sam čuo a koji me je malo rastužio. Pred nekoliko dana kad je  Hrvatska izgubila  nogometnu utakmicu od Turske, u gornjem  dijelu grada se slavilo dok  se malo niže tugovalo. Ali, što se tu može, to je naša realnost.

 

Moj stari prijatelj dr. Jakov Lukač  dogovorio nam je poseban obilazak Franjevačkog muzeja i galerije, te  Crkve sv. Petra i Pavla Gorici u Livnu. Ravnatelj Muzeja  g. Josip Gelo, simpatičan mladi čovjek, izuzetno stručno i kompetentno i sa puno žara i ljubavi prema poslu kojega radi, pokazao nam je  sve što je bilo moguće  pokazati za dva i pol sata. A ono što nam je pokazao doista je impresivno. Moje društvo koje zna što su svjetski muzeji, ostalo je zatečeno viđenim. Da bismo samo pregledali sve što je postavljeno trebalo bi daleko više vremena. I Muzej i  Galerija mogli bi  stajati ravno uz bok najbljim svjetskim  ustanovama takve vrste.

 

Bili smo   zadivljeni i oduševljeni svime što smo čuli i vidjeli. Ja sam  uz to  bio malo posramljen što sam tu prvi put. Previše smo zarobljeni poslom i brigama o egzistencijalnim pitanjima. Ali nerijetko i nepotrebnom  trkom za stvarima i „dobrima“ koja  nam i nisu baš neophodna. I tako, baš kao danas, u ovom Muzeju, u ovoj goričkoj Crkvi, na trenutak  nam se otkrije da u biti, život, onaj pravi, neopazice prolazi pored nas, i mi pored njega. Ovdje, na ovom mjestu i  sličnim mjestima, sačuvano je sijećanje na našu pravu bit, naše korjene, naše vrijednosti... Vrijedilo je doći...

 

Ovo  nam mjesto otkriva fragmente davno prošlog i zaboravljenog. Komadiće i kamenčiće naše povijesti. Od prapovijesti, od vremena Ilira i Delmata, od  razdoblja  rimske vladavine i ranog  kršćanstva, kroz  srednji  vijek i dugo i teško osmanlijsko razdoblje, pa sve do novijeg vremena – ovdje  se  mnogobrojnim materijalnim nalazima otkrivenim i izvađenim iz utrobe zemelje, iz ruševina crkava i otvorenih grobišta i tumula, rekonstruira  bogata povijest kraja, koja je istovjetna s poviješću ostalih hrvatskih prostora i ondašnjeg kršćanskog dijela svijeta. Oni nam jasno govore: tko smo,  što smo,  od kuda,  od kada, gdje pripadamo itd.? Ali,  bolje  pogledajmo kako o  tome  govori  povjesničar i arheolog  dr. fra Bone Vrdoljak u  knjizi  „Plodovi ljubavi i žrtve“.

 

(...) Od samih početaka – od „korjena“, pa sve do 1326. god. livanjska županija s gradom Livnom sastavni je dio Hrvatske. Ona je opće dobro  najprije hrvatskih narodnih vladara, potom hrvatskih i ugarskih kraljeva (...)  A kada je Livno (1326.) ušlo u sastav bosanske banovine, livanjska županija  u sastavu Tropolja ili Završja postaje opće dobro bosanskih vladara i kao takva će ostati sve do smrti posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića(...)

 

(...) Godine 1463. Turci osvajaju veći  dio bosanskog kraljevastva a kralj Stjepan Tomašević biva pogubljen. Mnogi su  bosanski plemići i velikaši poubijani ili prebjegli u susjedne kršćanske zemlje, dok se narod sklonio u nepristupačne krajeve, ili poput plemića pobjegao u Dalmaciju.

 

(...) Teške prilike u vrijeme kandijskog rata u Bosni, te optužbe protiv franjevaca, pridonijele su da su izgorjeli samostani u Sutjesci (1659), Fojnici (1662.), da su iste godine fratri morali napustiti  visočki samostan, i da je u tom vremenu nestao i samostan u Glamoču. Ako je Livno dijelilo sudbinu Bosne, vjerojatno je i samostan sv. Ive s crkvom dijelio sudbinu  drugih crkava i samostana Bosne. Od tridesetak crkava i kapelica iz 15. stoljeća ni jedna nije dočekala 18. stoljeće (....)

 

Jednako  kao i muzejski izlošci dojmila nas se stalna galerija slika Gabrijela Jurkića (Livno, 1886 – 1974.). Evo kako o njemu u Katalogu – monografiji piše  Josip Depolo:  (...) Na svom slikarskom startu dočekan je kao prorok, kao nositelj svježih  europskih ideja (...)čija su ishodišta simbolizam i secesija (...) da bi na svom slikarskom zenitu ovaj „skromni slikar svoga kraja“ bio izbačen iz povijesnog ruleta kao marginalac koji „nema , bez sumnje, nikakva kontakta sa suvremenim slikarskim strujama (...)

 

(...) Pribran i dosljedan sebi Jurkić je pristao na „povijesnu“ izolacijukoju mu je nametnula avangarda i asketski je prihvatio progon iz povijesti u ime budućnosti svog slikarstva. Nije daleko dan kad će Jurkićevo slikarstvo biti prepoznatljivo u vremenu  u kojem će ljepota biti potrebnija od kruha i vode (...)

 

                                               .....................................                                                        

 

Smjestili smo se u Hotel Dinaru u samom središtu grada, uz riječicu Bistricu zaklonjenu žalosnim vrbama, koja neumorno žubori, u čijoj se bistroj vodi još uvijek može vidjeti pokoja pastrva. Odmah do  balkona krošnje borova, a prema sjeveru  pogled na  klisuru ponad starog grada s kamenom kulom gdje je loše prošao starac Vujadin sa svoja dva sina.. Nisam siguran s koliko je zvjezdica označen, ali ne sjećam se kada mi je u nekom hotelu bilo tako ugodno kao tu. Svima nam  je bilo žao kad smo ga napustili.

 

 

 Prisoje

Istoga dana predvečer, nakon pola sata vožnje  dobrim putem, evo nas u Prisoju, selu na sjevernoj strani Buška  blata, lijepo smještenog na pitomim, šumom obraslim i izvorima zdrave vode bogatim padinama Tušnice. Prostrana kotlina,  jezero kao more; na zapadu  Kamešnica, prema sjeveru Vitrenik, najviši vrh  Tušnice, a  prema jugu  šumoviti Zavelim i još dalje prema moru plavkasti obrisi Biokova.

 

Opet čujem: „Predivno, prekrasno. Pa što će ti more kad imaš ovo“. Dijelim njihovo mišljenje i ponavljam  priču o iseljavanju, o pustom mjestu  bez ljudi, o zapuštenosti kraja. Sve je pusto, zemlja neobrađena. Nema tko raditi, a i oni koji bi mogli izgubili su te navike. „Ne isplati se“ – kažu, . „jeftinije je sve kupiti“. I sve se kupuje u dućanima. Nema domaćeg kruha, domaćeg sira, onog zdravog domaćeg maslaca, mlijeka, jaja. Mladi su rijetkost, samo sretneš poneku stariju osobu. 

 

Idemo prema crkvi, koja je netom lijepo obnovljena u nadi  da će se i ljudi početi vraćati i da će mjesto ponovo oživjeti. Prekrasne vitraje za crkvu, posvećenu Uznesenju bl. Djevice Marije, napravio je slikar Ivica Šiško, kao  i reljefe za  križni put na brijegu iznad crkve. Treba spomenuti  lijepi Gospin kip s malom djecom na oltaru Crkve i njegovu repliku ispred Crkve, dar g. Jure Šole, našeg uspješnog čovjeka koji živi u Kaliforniji – USA. Jure je jedan od čelnih ljudi velike multinacionalne kompanije. Eto, još jednom: moraš otići od kuće da bi pokazao što vrijediš. Zar nije tužno? Koliko takvih je napustilo ove naše lijepe krajeve? A tu je možda i ključ  mogućeg preokreta?

 

Domaćeg župnika don Mihovila Zrnu, izuzetnu osobu, koji je cijeli svoj život posvetio ovoj i drugim malim hercegovačkim župama, a kojemu bi bi po potencijalu, erudiciji i predanosti svojoj službi, možda više odgovarala prvostolnica, nismo zatekli u  župnoj kući. Otišao je pomagati u susjednoj župi gdje su u tijeku pripreme za proslavu blagdana  sv. Ive.

 

Ljubazna časna sestra pokazala nam je Crkvu i  i muzej starina u pripremi. Moji su se prijatelji iznenadili  da je većina  starinskih stvari, oruđa za rad, odjeće, obuće i dr. po svom izgledu i po nazivima, gotovo posve ista  kao i kod njih. Eto, i za  nas koji nismo  baš premladi  i bez obrazovanja, to se čini kao otkriće. A, što reći za mlade naraštaje? Za koje sve počinje upravo od njih. Prošlost, povijest, obiteljska, nacionalna – ne postoji. Treba li se onda čuditi kad postaju lagan medij za manipulacije svake vrste, kad posrću pri najmanjim teškoćama, kad gube kompas pri najmanjim iskušenjima?

 

Izvor Dumana

Vedro nedjeljno jutro nakon noći provedene uz umirujući žubor Bistrice (Dumana). Najprije kratak obilazak izvora. Bilo bi neoprostivo to propustiti. Ljubazno osoblje objašnjava  kako se tamo  dolazi. Slika monumentalna: u podnožju veliko ždrijelo  iz kojega uz zaglušujući  huk i rasipno prskanje, cijelim kapacitetom suklja  bistra čista  voda, koja se kamenitim, neravnim koritom obrušava  prema nižem dijelu toka. Jedan  dio vode  drvenim akveduktima  hvataju okolne mlinice  i valjaonice vune.

 

Prema gore visoka vertikalna, zastrašujuća litica, oko petsto, možda i više metara, a negdje  pri gornjem dijelu, za kojega bih rekao da  može biti mjesto  samo za ptice -    divokoza  i njeno mlado: mirno se kreću liticom pasući travu koja je ovdje vrlo rijetka, ali očito i vrlo slatka. Bože dragi, kakva sigurnost, kakva ravnoteža, kakva koordinacija. Bez zaštitnih konopaca, bez mreža, bez klinova. A nama se zavrti pred dočima i u vlastitij sobi. Što bi bilo na ovoj litici?

 

Srećemo  planinare koji  laganim korakom  obilazno, gaze  prema vrhu; razmijenjujemo pozdrave i informacije, sjedamo u automobile i krećemo prema Kupresu.

 

Prema Kupresu

Na putu prema Kupresu zastajemo na čas na Borovoj glavi. To je planinski prijelaz s kojega puca veličanstven pogled na sve strane. U zimskim mjesecima, kad  pada snijeg i puše bura – ovdje nema prolaza. Ne pomaže tada ni najmoćnija mehanizacija. Treba čekati da se više sile prirode ispušu i smire. A sada je ovdje sve tako pitomo i mirno. 

 

Uz  niske  cestarske zgrade bez prozora i vrata, valjda sklonište kod elementarnih nepogoda, vidimo veliku skupinu konja. Znao sam od ranije za konje koji su tijekom rata ostali sami bez svojih vlasnika i koji sada žive slobodno u prirodi autonomno.  Nisam imao dojam da se radi o divljim konjima. Djelovali su  dobro uhranjeno i organizirano. Nekoliko fotografija i idemo dalje.   

 

Šujica

Prolazimo kroz Borovo polje i već smo  pored Šujice. Prelijepo planinsko mjesto na rubu polja kroz koje meandrira  rječica Šujica u kojoj još uvijek znalci znaju  upecati najbolju pastrvu i najbolje  riječne rakove. Šujica će, kad se probije kroz duboki kanjon i savlada cijelo Duvanjsko pollje,  i zaroni u ponore  Midene, pojaviti se u Buškom kraju kao rijeka Ričina. Je li samo to ono što spaja Šujicu i  Buški kraj. Sigurno nije. Tko nije čuo za Šujicu? Župu koja štuje  sv. Antu?  „Mjesto koje nije ni Bosna, ni Hercegovina ni Dalmacija“, nego posebno mjesto gdje žive ponosni ljudi, Hrvati. Sigurno ste čuli za  Ivića Pašalića?. Ali možda niste za  Božu Perkovića – onog visokog, „mršavog“, bradatog, čija mama sprema najbolje kiselo mlijeko.. A  ja jesam. I za to  bogatiji za prijateljstvo s jednim dobrim čovjekom.

 

Kupres

Glavni cilj našeg puta. Kupres i Kupreško polje. Tu smo. Usporavamo da  bismo bolje pogledali na sve strane. Pogodili smo najbolje vrijeme. Pred kosidbu. Veliki plakati pozivaju na Dan kosidbe. Već postaje  pomalo monotono i neuvjerljivo ponavljati superlative. Ali nema  boljih  riječi od:  prelijepo, prekrasno, bogomdano. Široka visoravan sa šumovitim  Malovanom   sa zapadne strane, Koprivnicom sa sjeverne, i dalekim plavim obrisima Čvrsnice  na istoku.  Beskrajne  zelene livade prošarane  svim poznatim tonovima boja- od žute i bijele do  crvene i ljubičaste. Pitali smo se gdje li je „Ivanova livada zelena i plava...“? Postaje mi jasno od kuda slikaru Gabrijelu Jurkiću onako lijepi motivi.

 

Nadmorska  visina polja je, ako me sijećanje ne vara  oko 1300 m. Ovdje, kažu, počinje bura. Snijeg se zimi dugo zadržava u planinama i Kupres sa Adria -  ski centrom polako postaje sve omiljenije zimovalište i skijalište u koje dolaze  turisti iz svih krajeva, osobito iz Dalmacije i Hercegovine.

 

Zbog svog  geostrateškog položaja i značenja, preko Kupresa su se kroz povijest često  lomila  koplja, a narod  teško stradao, ili bio prisiljen spas tražiti na sve strane. I za Domovinskog rata Kupres je bio poprište teških bitaka i stradanja civila od strane  četničkih formacija uz podršku  Miloševićeve  i Kadijevićeve JNA. 

 

O Kupresu i Kuprešacima  za vrijeme Domovinskog rata pričala mi je prijateljica koja je bila zadužena za skrb o ranjenicima i stradalnicima. Nije štedjela riječi hvale  o njihovoj hrabrosti, pouzdanosti, dobroti, solidarnosti i  optimizmu.

 

Jedna od većih tragedija  u Kupresu, ili blizu Kupresa  bilo je   stradanje studenske gupe, oko 120  mladića iz ovog kraja na studiju u Zagrebu, koja je došla braniti svoje domove. Mladi, naivni, u cvijetu mladosti,  nepripremljeni,  naoružani samo bezrezervnim domoljubljem, u kaotičnim uvjetima, završili su u krvavoj zamci neprijatelja. Je li se to moralo dogoditi?  Što danas nama i ovom našem društvu znače te žrtve?   Koliko ih se sijećamo? Ima li kakav spomen na njihovo stradanje  i njihovu žrtvu?

 

Sada se u Kupresu već osjeća  ona prijeratna živost  Na ulicama,  pred crkvom, u kafićima, u hotelu – opuštena atmosfera. Ispred  kuća i većih stambenih zgrada velike količine ogrijevnog drva – ljudi  se spremaju za dugu kuprešku zimu. Uz molitvu mujezina čuje se zvono katoličke crkve, a natjecanje u visini minareta  i zvonika još nije gotovo.  

 

Na samom  ulazu u mjesto, pored  glavne prometnice velika nova crkva, već u funkciji, sa dva nedovršena zvonika, koji će biti, kako sam čuo, visoki oko 40 m. Veći od minareta  u blizini.

 

Nakon što smo obišli Kukavičje jezero, pravi biser skriven u šumi na sjevernoj strani polja, vratili smo se u hotel gdje nas je  čekao  pripremljen poznati  kupreški specijalit: pura (žganci) s vrhnjem i kiselim mlijekom. Mojima se dopalo, a meni ništa novo: do petnaeste godine života svakodnevno na meniu. Nismo se dugo zadržavali, jer nam je ostalo još dosta puta za taj dan. Pozdravili smo se s ljubaznim osobljem i krenuli  dalje prema  Tomislavgradu.

 

Čvrsnica

Htjeli smo svakako makar baciti pogled na Ramu i Ramsko jezero. Prije nego  cesta za Tomislavgrad izbije do ruba Duvanjskog polja, prije benzinske crpke, znak na putu  pokaže nam  smjer  lijevo za Ramu. Put odličan, asfaltiran, širok, dobro označen. Dobrih dvadesetak kilometara vozimo se preko planinskog platoa Čvrsnice. Osim nekoliko ružnih odlagališta za olupine i smeće, sve je iskonski čisto i netaknuto. Pašnjaci, pašnjaci, vrtače, grebeni, ponikve... Nebo i  planina u zagrljaju. Trava miriše. Nekada je tu, kako sam slušao i čitao, paslo na stotine tisuća ovaca. Ne znam zašto ne bi i sada?  Zar ima išta bolje, plemenitije, pametnije, pa i sigurnije, nego proizvoditi  zdravu hranu? Nailazimo na  par stada ovaca i goveda i na  farmu Smiljanića sa  oznakom da tu možemo kupiti sira. Rado bi to učinili ali smo kratki s vremenom. 

 

Zvirnjača

Nakon desetak kilometara put nas vodi kroz omanje  lijepo poljce. Okolo  blage  gole uzvisine, jednake zelene kao i polje s rijetkim raslinjem i nekoliko razbacanih  manjih zaseoka u podnužju. Prema jednom vodi put s oznakom Zvirnjača. Sjećam se imena mjesta iz mlađih dana, ali ne i toga da sam tu dolazio. Ime dovoljno govori, ali sada je sve ovdje prelijepo. Polje ravno, slično Kupreškom, zeleno, išarano svim bojama  a najviše crvenoljubičastom. Kao da sanjaš. Nevjerojatno. Snimamo, ali meni crkaje aparat.

 

Dojam nam kvari i rastužuje nas mršav, izgladnjeo, očajan pas. Je li lutalica i dugo  ništa nije  jeo? Malo nakon toga nailazima pored stada ovaca i uz njih dva jednako mršava, jadna i bijedna  psa, dok njihov pastir, ništa boljeg izgleda, poput mrtvaca  leži  uz cestu na vrelom suncu. Je li to zbog siromaštva i bijede? Ili, možda zbog nedostatka empatije?  Tko je njihov gazda? Mora li to biti baš tako? Mora li pastir biti tako jadan? Zar se životinje mogu i smiju tako mrcvariti glađu? Pogotovo ako su u službi čovjeka.  Nešto tu ne štima. 

 

Rama

Nastavljamo dalje. Već smo umorni i zasićeni dojmovima. Pomalo i sumnjamo da smo na pravom putu. Odjednom, duboko u dolini, pokaže nam se  fantastičan prizor: zeleno jezero sa mnogo manjih i većih otočića, na jednom velika crkva sa zvonikom, a unaokolo visoki planinski masivi s naseljima u podnožjima. Prelijepo. Veličanstveno. Sjedimo neko vrijeme, gledamo, divimo se. Što dalje? Pada odluka: odgađamo obilazak mjesta za drugi put. Ovo mjesto  zaslužuje poseban  dolazak. Vraćamo se nazad prema Duvanjskom polju. Meni pada napamet  da se ovdje dogodilo  isto kao s mojim Buškim blatom. I ovdje su ljudi  morali otić iz svojih domova, od svojih kuća, ostaviti svoje najbliže, najdraže, da bi društvo imalo električnu energiju. Ili zbog nečeg drugog? Je li  to bilo neophodno. Je li i ovdje bila pravična naknada?

 

Tomislavgrad  

Vozimo se kroz Duvanjsko polje: prostrano, ravno, pruženo u smjeru sjever jug, lijepo. S istočne strane Čvrsnica, nešto prema jugu Vran, a sa zapadne  visoravan Midena. Na sjeverozapadnom rubu smjestilo se Duvno, danas Tomislavgrad, a svuda uokolo uz rub polja, gotovo bez prekida  vidi se vijenac  naselja.  Lijepo, veličanstveno.   (...) „Znam jednu dolinu gdje proljeće dođe iznenada i cvrkut ptica ispuni nebo do zvijezda (...)  - tako opisuje svoje mjesto  Virgilije  Nevjestić, veliki umjetnik,  slikar – grafičar i pjesnik,  rodom iz ovoga kraja.

 

Samo je mjesto dosta  skromno i zapušteno, ni blizu povijesne slave i vrijednosti svojih ljudi.  Ima  dosta novih lijepih i velikih kuća, ali vidi se  da u planiranju grada nisu  baš veliku ulogu igrali arhitekti. Položaj  građevinskih parcela, mogućnosti investitora, kao i njihov ukus, određivali su i polažaje objekata i stil i veličinu. Kao u većini hrvatskoh prostora u BiH i u ovdje je  glavni problem nerazvijenost, nezaposlenost i sve ono što uz to ide -  frustracije, apatija, nezadovoljstvo, iseljavanje.

 

Najveća vrijednost   mjesta su njegovi ljudi – vrijedni, ponosni, čestiti.  Tužno je to da svoje kvalitete  pokazuju svugdje diljem svijeta od Australije do Amerike, a ovdje   im to,  kako stvari stoje, ne polazi baš najbolje od ruke. Za vrijeme  Domovinskog rata odigrali su nemjerljivu ulogu u zaustavljanju agresije neprijatelja, prihvatili su  i nahranili  mnoge izbjeglice i prognanike, mnogi su dali svoje živote i zdravlje, a malo je bilo postrojbi HV bez mladića iz ovog kraja.

 

Zanimljiva je povijest Duvna, ali o tome drugi put. Treba  barem spomenuti  legendu na koju su Duvnjaci ponosni po kojoj je  na Duvanjskom polju okrunjen prvi hrvatski kralj Tomislav. I junačinu - hajduka Mijata Tomića, neustrašivog  borca  protiv turskog zuluma i nepravde.

 

Ne bi bilo u redu govoriti o Tomislavgradu a  ne spomenuti  franjevce koji od pradavnih vremena dijele sudbinu svoga puka, književnika, novinara Petra Miloša i njegova  „Rodijaka Ćipu“, sigurno jednog od najboljih poznavatelja duše ovog naroda, književnika Stjepana Čujića, doktora Andriju Gudelja, koji je cijeli svoj radni vijek ostao vjeran svom kraju, doktora Ivana Bagarića koji je nakon sjajno vođenog ratnog saniteta  Herceg Bosne, nastavio   djelovati  u Hrvatskom saboru, nesalomljivog suca Andriju Kolaka, Antu Kelavu sjanog kemičara, dr. Matu  Šimundića psihijatra, koji je zavolio  ovo mjesto kao svoj rodni Lovreć. I mogli bi  tako nabrajati unedogled, ali ostavimo to za neki drugi put.     

 

                        ...........................................................................................  

Posljednja zajednička kava na terasi  Hotela Tomislav. Odustajemo od puta za Imotski. Prednost dajemo još jednoj vožnji uz istočnu obalu Buškog jezera, usput baciti pogled na Karmel sv. Ilije i  pravac Kamensko – Dugopolje – Zadar.

 

A.B.

 

                                                                                                              

 

 
SEO by Artio