Međugorje - Božje djelo

... Ljudi se penju u manjim ili većim grupama, neki i pojedinačno.Čuju se različiti jezici, ali najčešće talijanski, vide  se obojeni  različitih nijansa, crne i žute  boje. Mnogi glasno mole. Neki su bosi. Jednoj mladoj ženi koja s mukom i bolnim grimasama pravi svaki korak kažem: „Obujte se, Gospa sigurno ne želi da se ozlijedite“. Ona me samo pogleda prijekorno i nastavi dalje. I došla je tako do kraja , i vratila se, vjerojatno.... 

Međugorje

Stižemo pred sam sumrak. Sitna kišica ne prestaje. Odmah na ulazu prometni krkljanac. Više od sat vremena milimo do središta mjesta gdje bi trebao biti naš hotel. Zaboravili smo da je u tijeku obilježavanje dvadesetosme obljetnice Ukazanja BDM i da je  u mjesto pristiglo preko stopedeset tisuća ljudi iz raznih krajeva svijeta. Gledamo natpise na zgradama i tražimo „Internacional“. Nisam ni siguran da se tako zove. Nervoza u mom društvu raste. Pokušavam nazvati Stankelu ali ne odgovara. Pokušavamo skrenuti prema velikom parkiralištu, ali nas policija ne pušta: „Nema mjesta, vozite dalje“. Kuda dalje? Već sam mokar, više od  muke i nervoze, nego od kišice koja zaspe svaki put kad otvorim prozor, ili vrata. U jednom momentu netko opazi natpis na katnici „Internacional“. Je li to  naš hotel?. Očekivali smo zdanje od barem nekoliko katova. Zastali smo, potpuno zaustavili promet. Policija nas upozorava da vozimo dalje. „Pa tu nam je hotel, moramo barem stvari iznijeti“.

Sklanjamo se s glavne ulice u malu sporednu, na zabranjeno mjesto. I tu nas upozoravaju da se sklonimo. „Samo trenutak, samo trenutak  pa  se mičemo“. U prizemlju našeg mogućeg hotela cijeli niz malih trgovina sa tipičnom ponudom za hodočasnička mjesta. To se zove trgovački centar. Bezbroj križeva i križića, velikih i malih raspela, Gospinih slika i kipića, svetih knjiga, sjajnog nakita  i kojekakvih drugih drangulija. Pitamo mladu djevojku je li to to i ona potvrđuje.  Ali ne zna ništa za rezervaciju. Molimo je da nam pomogne  i ona odlazi provjeriti. Čekanje se oteglo, ali nakon njenog povratka i  potvrde da nas čekaju naše sobe  - slijedi veliko olakšanje.  Smještamo stvari u sobe, a ja i Pero  izlazimo van kako bi sklonili negdje aute.

Vani gužva, prometni kolaps, bezbroj automobila i autobusa, najviše talijanskih registracija, masa svijeta svih boja i svih jezika. Preko zvučnika čujemo misu, ali još nismo pripravni za duhovne stvari, još se  ne možemo uključiti.  Informiramo se: u tijeku je proslava 28. obljetnice Gospinih ukazanja.

 (...) Prema nekim procjenama na misi je nazočno oko 80.000 katoličkih vjernika iz 30-tak zemalja sa svih kontinenata. Zbog mnoštva vjernika misa se simultano prevodi na dvadesetak svjetskih jezika. Na kraju svake mise čita se najnovija Gospina poruka, koju  25. lipnja svake godine preko vidjelaca Gospa upućuje župljanima Međugorja i svim ljudima dobre volje u svijetu. Neke procjene govore da je dosad u Međugorju bilo oko 45 milijuna vjernika iz svih krajeva(...).  V.list

Već se malo bolje osjećam i pokušavam se potpuno  srediti. Iz crkve koja je nedaleko   preko puta našeg hotela  dopire  glasna molitva. Još sam pod pritiskom i ne mogu nimalo osjetiti ono što bi se trebalo osjetiti. Ulazimo u aute i u koloni  polako naprijed. Nekako se sparkiramo tek na kraju mjesta, na kolniku. Skoro u polju. S kišobranom nad glavom  pa prema hotelu. Sustižem Peru koji se također naoružao šarenim kišobranom što ga je  tek kupio u prvoj trgovini.  Prolazimo pored restorana Orbis gdje obično navraćamo kad dolazimo u Međugorje. „Hajmo mi na jedno pivce sada kad smo sve sredili“ – predložim, što Pero rado prihvaća. Zovemo i Zvonka i on se uskoro pojavljuje, ljut što je pokisnuo jer je pošao bez kišobrana misleći da smo  sjeli na terasu odmah pored hotela. Ali uz dva – tri zaista dobra Hercegovačka piva raspoloženje se brzo popravlja.  Pretresamo  sve moguće probleme i sva politička pitanja, posebno stanje našeg sveučilišta, zdravstvenog sustava i naših šuma.

Prije pola noći, nakon što smo preparkirali  aute i prošetali malo oko crkve gdje je bila u tijeku noćna misa,  Pero i ja vraćamo se u hotel. „Koje su ono naši brojevi?. Pero kuca na vrata  sobe za koju sam ja mislio da je njegova. Iz sobe se čuje nepoznat ženski glas: „Si“ .Pero ustukne uz „Excuse me“.  U drugom pokušaju uspjeva: Branka otvara vrata. Isto se događa i meni. Uspjevam u drugom pokušaju. Nakon kucanja na otključana vrata. Zvonko je, valjda uspio iz prvog pokušaja. Sljedećih dana je bilo dosta peckanja na račun naših noćnih kucanja na tuđa vrata i na „Si, si“.

Bijakovići, Brdo  ukazanja

Kad sam se napokon dohvatio kreveta  kao i obično dugo nisam mogao zaspati. Preko  zvučnika jasno se čula molitva iz crkve. Najprije na hrvatskom, a onda na više stranih jezika. Lijepo, kao da si na misi.

Sutradan  dijelimo se na dvije skupine:  Branka, Ana i ja idemo na Brdo ukazanja, ostali ostaju u mjestu. Vrlo ljubazni službenik u Turističkoj zajednici daje nam karte i detaljne informacije kako doći na Brdo. Prečacem preko malog polja, kroz povrtnjake i vinograde začas smo u Bijakovićima, selu gdje je sve počelo.

Naoružani smo fotićima, jamnicom i šeširima. Što smo bliže selu  i  Brdu i dalje od gužve sve se bolje osjećam. Bijakovići me potsjećaju na moje staro Prisoje: stare kamene kuće od grubo klesana kamena, većinom  nanovo uređene  za dućane istih sadržaja kao i u Međugorju,  ili kafiće,  neke u stanju propadanja, a između kuća stabla smokava, trešanja i žbunovi šipka.

Asfalt  vodi sve do brda, a onda slijedi najljući kamenjar koji se može zamisliti. Oštro  ogoljeno kamenje, crvenkasto od crvenice zemlje nakon kiše, koja se nalazi samo u tragovima- valjda ju hodočnsnici nose  svojim kućama kao posvećenu zemlju,  uz škrto žbunje šipka i rijetka malo veća stabla koja dobro dođu da se ljudi malo sklone u  kakav takav hlad – slika je naše staze prema cilju.  Sa strane brončani reljefi sa biblijskim slikama iz Gospina života.

Ljudi se penju u manjim ili većim grupama, neki i pojedinačno. Čuju se različiti jezici, ali najčešće talijanski, vide  se obojeni  različitih nijansa crne i žute  boje. Mnogi glasno mole. Neki su bosi. Jednoj mladoj ženi koja s mukom i bolnim grimasama pravi svaki korak kažem: „Obujte se, Gospa sigurno ne želi da se ozlijedite“. Ona me samo pogleda prijekorno i nastavi dalje. I došla je tako do kraja , i vratila se, vjerojatno.

Snimam panoramu Međugorja, snimam put, mjesto Gospina ukazanja, kipove Gospe i raspetog Isusa. Pokušavam zamisliti vidioce , pokušavam zamisliti Ukazanja, nešto osjetiti,  ali to meni ne ide. Ništa. Jednako kao kad sam prvi put išao na brdo Križevac.  Funkcioniram  samo kao snimatelj, reporter, turist. Zašto je to za mene zatvoreno? Je li to zbog pretjerane navezanosti na naučeno, racionalno, tzv. znansveno, na iskustveno, na kritički stav koji provjerava, traži, ispituje, propituje?  Tako bi se rado prepustio, ali ne ide. Molim se skrušeno. Ja vjerujem. Ja želim vjerovati. Rekao mi je jednom  davno fra Gabro: dug je put do onog pravog ...istinskog osjećaja vjere ....Branim  se od osjećaja krivnje: pa valjda nisam baš tako loš, tako grešan. Trebalo bi se ispovjediti, ali nisam ni za to spreman. Kako  zavidim ovim ljudima koji koji s bolnim grimasama bosih  i ranjenih nogu traže manje oštar kameni, ali im se na licima i na tijelu  vidi  osjećaj blaaženstva i ushita.  Vraćamo se polako nazad.

(...) Međugorje, najveće mjesto istoimene župe kojoj pripadaju Bijakovići, Miletina, Šurmanci,  i Vionica, smješteno je na jugozapadnom dijelu BiH u povijesnoj župi Brotnjo na nadmorskoj visini  od približno 200 m. Ime se prvi put spominje god. 1599, a sadašnja je župa utemeljena 1982 i posvećena je sv. Jakovu apostolu zaštitniku hodočasnika (...)

Međugorje, prema mjestu Ukazanja

(...) Od 24. lipnja 1981. godine Međugorje postaje jedno od najposjećenijih marijanskih svetišta u svijetu. Toga dana šest mladih župljana iz Bijakovića posvjedočilo je o ukazanju Blažene Djevice Marije. Po njihovu svjedočenju Kraljica Mira se od tada do danas ukazuje svakodnevno. Osnovne poruke koje Gospa Kraljica mira preko vidjelaca daje svijetu su: mir, vjera, obraćenje, molitva, post...

Vidioci: Mirjana Dragičević – Soldo, rođena 1965, ima ukazanje jednom godišnje – 18. ožujka, Vicka Ivanković – Mijatović, rođena 1964., ima ukazanja svakodnevno, Jakov Čolo, rođen 1971. ima ukazanje jednom godišnje, 25. prosinca, na Božić, Marija Pavlović – Lunetti, rođena 1965., ima svakodnevna ukazanja, Ivanka Ivanković – Elez, rođena 1966., ima ukazaqnja jedanput godišnje na obljetnicu ukazanj, 25. lipnja, Ivan Dragičević, rođen  je 1965, ima svakodnevna ukazanja,  Unutarnji dar slušaanja Gospina govora imaju Jelena Vasilj i Marijana Vasilj.

Fra Jozo Zovko, župnik u župi Međugorje 1981. i svjedok događanja, danas živi u samostanu na Širokom Brijegu i svjedoči Gospine poruke.

Međugorje, prema mjestu Ukazanja

Mjesta molitve: Podbrdo, dio Biakovića i mjesto prvih ukazanja. Danas ga svakodnevno pohode tisuće hodočasnika. Svake nedjelje i blagdana na podbrdu se moli krunica.

Križevac- brdo iznad Međugorja na kojemu su župljani izugradili  na čast 1900. obljetnice smrti Isusove na križu. Svakog petka na Križevcu se moli pobožnost križnog puta.

Međugorje Božje djelo

(...) Gospa se ukazuje...To je tako sporan pojam koji mnogi niječu, ne  prihvaćaju, ne vjeruju – citira V.list fra Tomislava Pervana. Međutim, ipak je to fenomen koji je nezaustavljiv. Je li to ljudsko, je li božansko, ili je to đavolsko. Sigurno je da to nije đavolsko zbog toga što đavao mrzi plodove obraćenja, molitve, mira, pomirenja, ljubavi. Nije ni ljudsko jer da je ljudsko, davno bi nestalo ako su to vidjeoci „zakuhali“. Oni su onih prvih godina bili manje bitan faktor. Nije to djelo ni ondašnjih svećenika Vlašića,  fra Slavka Rupčića, jer su oni davno umrli i nisu više na pozornici Međugorja. Zbog toga smatram da ovaj fenomen nije ni ljudski ni đavolski, nego da je to dar neba ovoj Zemlji, dar neba ovom svijetu(...)

Vraćamo se s Brda ukazanja i nalazimo naše društvu na terasi  uz Internacional. Kratki dogovor  i put prema Ljubuškom. Poslušam našu kuharicu i vodim društvo u restoran „Most“ na Trebižatu. Ne znam kako bih drugačije izrazio ono što nalazimo, nego  ponavljati: prekrasno, savršeno... I ambijent i rijeka i vrbe i restoran i osoblje i hrana. Ako dolazite  u ovaj kraj   ne propustite „Most“ na Trebižatu. Eto dobra primjera  kako se i tu, iza granice Hrvatske, u državi za koju vele da se u njoj  ništa ne može,  itekako može  uspješno organizirati posao na najvišoj razini kad ima znanja, pameti , volje i upornosti. Trebali bi to vidjeti moji ugostitelji iz Prisoja, čije se bogomdane, a potpuno neiskorištene prednosti ni sa čime ne mogu usporediti. 

Kravice

A rijeka Trebižat – to je ista ona Vrlika  u Imotskom uz koju smo dan ranije sjedili, koja se  na svome putu malo obogaćuje  pritokama, ponire u hercegovačkom kršu i pojavljuje  kao nova, još ljepša, još jača, zelenija i brža. A tek slapovi Kravice koje ona pravi: jedinstveni, pravi biser, dragulj Hercegovine – male Plitvice, mala Nijagara. Spuštamo se do razine rijeke i  divimo se ljepoti slapova, koji svojim hukom ispunjavaju dolinu. Neki stranci plivaju do slapova. Svaka čast.  Danas je ovdje posebna živost jer  „bajkeri“ iz šire regije imaju svoje okupljanje. Redari  na rampi pred ulazom  su vrlo ljubazni. Nude nam pravu hercegovačku lozu. Ima i  srbijanskih registracija. Neko se našali  „Odkud oni ovdje?“ Zašto ne ?“ ogovaraju „ljuti“ Hercegovci. „Ljudi su ljudi.“

(...) Kravice su vodopad koji se nalazi tri km nizvodno od Vitaljine, u Studencima blizu Ljubuškog. Stvoren je radom sedronosne rijeke Trebižat. Visina slapa kreće se od 26 - 28 metara, s vodenim amfiteatrom ispod slapa promjera 120 metara. Preko sedronosna sloja od dna do vrha slapa izrasla je trava, mahovina, alge i lišajevi.Uz slap su nikle konopljika, smokve i topole. Nekada su uz slap bili aktivni mnogobrojni mlinovi i stupe za valjanje sukna(...) Vikipedija

Na povratku htjedosmo posjetiti ostatke srednjovjekovnog dvorca Herceg Stjepana Kosače iznad grada Ljubuškog, ali zbog lošeg makadama odustasmo. A Eko selo,  tu sasvim blizu? „Dosta ljepota za danas“ – svi su jednoglasni. Idemo se malo odmoriti , a onda pomoliti se svojoj Gospi. Tako je i bilo.

Ante Bukovac