Rama, ljubavi moja

... Vozimo slalom i divimo se planinskim pejzažima koji promiču  iza nas. Uskoro dolazimo do Blidinja. Zastajemo uz cestu i pogledom nastojimo obuhvatiti sve: i dolinu, i planinsko jezero i  planine  koje kao da tu od postanka svijeta mirno spavaju. Čudan osjećaj obuzima čovjeka na ovom prosturu. Ovdje, kao da si u doslovnom smislu na nebu. Tek ovdje osjetiš što je mir , što je sloboda, što je ljepota. Pa kad to usporediš s svime  onim što imamo u velegradu...

Pravac sjever: Grude, Posušje

U subotu ujutro, u sedam sati, već smo na puti prema Grudama i Posušju. Bilo bi lijepo  malo  bolje upoznati ova dva hercegovačka gradića, ali zbog prenapregnutog programa za taj dan, ostajemo samo na razgledanju tijekom vožnje, mada ne znam kako ću na oči Lončarima  Danici i Iki i Šimunovićima. Ostavit ćemo to za drugu priliku. Ono što je vidljivo: jako su se razvili i proširili nakon domovinskog rata. Jedino me žalosti kad vidim silne  olupine automobila na svakom koraku uz put. Rojsova se magistrala malo pohabala. U Posušju snimam crkvu i spomenik  velikom fra Grgi Martići.

Vjerujem da će jednoga dana  tu negdje  biti i spomenik velikom Posušaku, dobrom čovjeku,Vladi Jukiću, što se ono brine o nama kad nam se pobrkaju misli, i više no inače uzburkaju osjećaji.  Kako je lijepo  okupio svoje ljude da istaknu i zabilježe  u knjizi čestitost i dobrotu malog čovjeka,  doktora Matka Jukića, koji je zadužio svoj narod, brinući se za njihovo zdravlje  cijeli svoj život. Šta,  malog  čovjeka, za mene takvi su  prave  veličine, a ne oni koji su iznevjerili sve čemu  se mora  biti vjeran,  izdali sve što se  ne može oprostiti,  zaboravili sve što se mora čuvati,  pa makar sjedili na ne znam kakvim tronovima.

A odmah u susjednom mjestu, mjestu gorda imena, Tomislavgradu, jednom isto takvom dobrom čovjeku, A. G., koji je na isti način, i još više, cijeli svoj život posvetio svom mjestu i svojim ljudima, i ne samo on nego i njegova životna pratilja, koju je uvjerio da je bolji zrak i čistija voda u Duvnu nego ispod Trebevića, koga su križni putevi 1945. učinili siročetom, ostavivši ga bez oca, njegovi kolege, pa i rođaci, tzv. prijatelji   iz kuće zdravlja,  kojoj je cijeli  svoj radni vijek bio vjeran, izbacili su ga naglavačke u mirovinu i prije nego što je to zakonski bilo nužno. Bez riječi pozdrava.  Samo nestani. Gubi se. Nikada nisam vidio  tako razočarana čovjeka. Ni u najgorim slutnjama to nije mogao zamisliti. Ali, što tek čeka njegove nasljednike?

Rakitno

Od Posušja idemo prema planinama Vranu i Čvrsnici. Prvi put sam na tom pravcu. Iznenađuje me Rakitno. Zamišljao sam ga kao manje planinsko naselje gdje borave samo stočari i to samo sezonski, a ono vidim prostrano, ravno, lijepo  polje s nizom naselja u podnožju okolnih brda. Potsjeti me na moje Prisoje. Uz dobru asfaltnu  cestu s obje strane nove lijepe kuće s fino uređenim dvorištima i vrtovima. Nekako mi je malo pusto. Ne vidim nikoga. Mislim: šta fali ovim ljudima koji tu žive: ništa. Samo da li i oni to uviđaju? Ili kao i svi mi sanjaju  o onome što nam je nedostupno i daleko, a ne prepoznajemo, ne vidimo ono što nam je pred nosom, pa makar  bilo nešto najbolje, najljepše. Šta ćemo? To je naše prokletstvo.

Blidinje

Uskoro dolazimo do dionice makadamske ceste, koja je pripremljena za polaganje asfalta, ali je zbog kiša i ledova malo oštećena. Vozimo slalom i divimo se planinskim pejzažima koji promiču  iza nas. Uskoro smo kod Blidinja. Zastajemo uz cestu i pogledom nastojimo obuhvatiti sve: i dolinu, i planinsko jezero i  planine,  koje kao da tu od postanka svijeta mirno spavaju. Čudan osjećaj obuzima čovjeka na ovom prosturu. Ovdje, kao da si u doslovnom smislu na nebu. Tek ovdje osjetiš što je mir , što je sloboda, što je ljepota. Naše dame beru mirisne trave u blizini; najviše ima Gospine, šumari daju stručnu ocjenu flore, a ja i Ana pokušavamo zarobiti  fotoaparatom djeliće ove ljepote i ponijeti je sa sobom kući. Evo djelimo je s vama na Galeriji ove stranice.

(...) Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Smješteno je na 1185 metara nadmorske visine. Jezero je dugačko oko 2,5 km, široko oko 2,1 km, a maksimalna dubina jezera, tek na pojedinim mjestima, je oko 3 metra. Inače, jezero je jako plitko, prosječna dubina mu je oko pola metra (...) Vikipedija

Masna Luka

Zastajemo svako malo uz jezero. Pogled iz svakoga kuta – veličanstven. Vrhovi najviših planina Čvrsnice i Vrana u magli, koja se oslikava na površini  jezera. S jugozapadne strane malo vikendaško naselje i nekoliko starih strijehom pokrivenih staja. Ne vidimo ljude ni stoku.  Nekada je na ovim prstorima paslo preko stotine tisuća grla sitne i krupne stoke. Probamo vodu  - nije baš ledena, ali ne bi bila baš za kupanje. Možda za  koji tjedan.

Nailazimo na putokaz za Masnu Luku. Oko jedan kilometar makadamskog,  ali solidnog puta. Vozimo polagano i  pogledima upijamo krajolik i evo nas na cilju. Slušao sam dosta i čitao o franjevačkoj crkvi u Masnoj luci, o fra Petru Krasiću i njegovim hrvatskim ovčarima. Očekivao sam  ljepotu, ali ne ovakvu kakva  se odjednom iza zavoja ukazala pred nama. Mala, zelena, duboka dolina, na oko 1700 m nadmorske visine, okružena planinskim visovima, obraslima crnogoricom i prekrasna crkva savršeno uklopljena u okoliš. Kako dobro izabrano mjesto: sa svih strana zaštićeno od udara  vjetrova. Sama dolina djeluje poput veličanstvenog hrama u prirodi. Divimo se, slikamo sa svih strana. Crkva zaključana, fra Petar je  očito nekamo optišao. Od živih stvorova nalazimo jedino par lijepih hrvatskih ovčara u njihovoj nastambi. Najprije laju, upozoravaju, a kad im se približim i lijepo im se javim – onaj jači, vjerojatno mužjak,  približava se ogradi i dopušta mi da ga malo pomilujem i podragam. Prekrasno, ali  idemo dalje.  Možda je baš  ovo dolina inspirirala  Virgilija Nevjestića, velikog slikara  iz ovog podneblja što se ono skrasi u gradu na Seni, za stihove:

(...) Ja znam jednu dolinu

gdje proljeće dođe iznenada

                                cvrkut

                                ptica

Ispuni nebo do sunca (...).

Vraćamo se na glavni put i ubrzo prolazimo pored velikog  naselja, očito vikendaškog, i zimskog sportskog centra. Gledamo iz daljine skijaške staze, sada bez snijega. Razmišljam kako  bi bilo dobro doći ovdje  odmah iduće zime.  Dugo, valovito polje i planine okolo njega i rijetka naselja ostaju iza nas.

Zastajema malo kod šumarka sa srednjovjekovnim stećcima i kapelicom u blizini. Na kamenu tražim  ono:“ Prijatelju, ako možeš ikako ne dolazi ovamo“, ali ga nema, to je na nekom drugom kamenu, za kojega zna samo autor Kamene knjige Ante Matić.  Nešto grickamo i idemo naprijed.

Od Sovićkih vrata puca pogled prema dubokoj kotlini koju s obje strane  zarobljuju  ogromne, zastrašujuće gudure. Meni je neugodno, osjećam se kao u stupici. Mislim: kako je  bilo ovdje ljudima tijekom rata. Ovo je prava stupica. Ni ptica odavle ne može ako su zatvoreni ulaz i zlaz iz kotline. Tu je rječica Doljanka koju još ne vidimo i Doljani. Je li to ono mjesto gdje je kum izdao hajduka Mijata Tomića?

Odužio se put do Jablanice. U njoj  sve zeleno: i Neretva i zastave i zavjese na prozorima krčme u kojoj  nam lijepa djevojka  posluži  dobru kavu. Do nas društvo šutljivih mladića koji ne obraćaju pažnju. Nekako neugodno, vjerojatno bez razloga, ali posjet Jablanici ostaje bez problema. Napolju Ksenija razgovara sa manjom skupinom ljudi. Objašnjavaju  joj  kako doći do Titova mosta, onoga kojega je srušio u svojoj 4. ofenzivi. Ona bi to rado vidjela, možda i ostali, ali nekako prevlada ono „Pusti Tita, idemo mi dalje za vidjela“.

Vijugavom cestom prolazimo pored Hidrocentrale Jablanica, pratimo obale jezera nastalog pregradnjom toka Neretve, okolo i dalje previsoke planine i uskoro evo nas u Prozoru. „Prozor mora pasti“. Prolazimo bez zaustavljanja, slijedimo znakove koji upućuju na Ramu Šćit. Lakne mi kad vidim crkvu i  zastave s tri drage boje i kockicama.

Rama, ljubavi moja

Nikada ranije  nisam bio u Rami, osim kad sam prošle godine s istim ovim društvom  došao samo do vidikovca iznad nje.  Ali sam upoznao dosta njenih ljudi. Dobri ljudi, jednostavni, pošteni, marljivi. Najprije sam ih upoznao još davno  kad sam kao mladić s njima kosio po Bušku blatu, koje je sada pod vodom kao i njihova Rama. Imali su duge kose prilagođene  strmim livadama i teškoj travi, pa se nisu mogli nositi s nama koji smo imali  lake, kratke kose. Mi smo bili poput lake konjice, neuhvatljivi za njih. Smijali smo im se, ali smo ih poštivali.

Dosta kasnije,  često sam putovao  s njima noćnim autobusnim linijama i čuo  različite priče, uglavnom tužne, o napuštanju rodne grude, o radu u tuđini, o razdvojenim obiteljima, o odlascima i dolascima, o nostalgiji, teškoj povjesti, o ratnim stradanjima. Sudbina tipična za sve hercegovačke i u biti za sve hrvatske krajeve. Stalna stradanja od prastarih vremena, posebno za turskog „zemana“, pa i  za posljednjeg rata, kada se mislilo da to više nije moguće u modernoj Europi.  

Upoznao sam jednog finog, simpatičnog mladog čovjeka Antu Kutlešu, koji se skrasio u Slavoniji, Voloderu, oženio lijepom Slavonkom, odgaja dvoje lijepe djece, peca šarane u Lonjskom polju,  uzgaja dobar škrlet i proizvodi  odlično vino. Nikada to ne bi imao u svojoj Rami, ali ipak ne možeš mu u očima ne vidjeti  tugu  kad se ona spomene.

Dolazimo na poluotok Šćit na kome se nalazi samostan i crkva  posvećena  Gospinu uznesenju.  U samostanskom  dvorištu postavljene su vrijedne umjetničke skulpture: Ramski križ i Spomen obilježje ramskim žrtvama te Ramska majka od akademskog kipara Mile Blaževića; Posljednja večera, Diva Grabovčeva i Gospina vrata od akademskog kipara Kuzme Kovačića.  U samostanu se nalazi vrijedna kolekcija slika i mozaika koji čine pravu galeriju.

Na balkonu samostana  malo društvo sjedi i razgovara.  Mi bismo se javili, ali nitko na nas ne obraća pažnju. Crkva i galerijski prostor su otvoreni i mi sami ulazimo, gledamo, divimo se, razmjenjujemo dojmove,  fotografiramo. I koji put se prekrižimo.  Je li to pobožnost?

(...)Šćit je neveliko naselje koje se do 1968. godine izdizalo iznad planine i pitome kotline kroz koju je proticala rijeka Ramas pritokama Buk i Krupić. Kada je spomenute godine akumulacijsko jezero potopilo velika područja Ramske doline, Šćit je ostao na malom poluotočiću zajedno s franjevačkoim samostanom i crkvom(...)

(...) U vrijeme Bečkog rata (1683. -1699, godine 1687. franjevci , zajedno s dijelom katolika, na nagovor mletačkog providura Antuna Zena, sele u Cetinsku krajinu. Mletački vojnici su zapalili samostan i mnoge kuće u Rami da se Turci time ne bi okoristili, Franjevci  su sa sobom ponijeli Gospinu sliku, koja se danas nalazi u franjevačkoj crkvi u Sinju (....)

(...) Uvrijeme Drugog svjetskog rata Ramu je zadesila teška nesreća. Nakon što su partizani 1942. godine zapalili crkvu, ubili gvardijana J. Jurkovića i nešto kasnije kapelana V. Sliškovića, došli su četnici te 8. i 9. listopada iste godine izvršili pokolj  više od devet stotina nedužnih ljudi. Nažalost, prva javna  komemoracija tih žrtava smjela se obaviti tek u jesen 1990. godine.(...)

(...)Danas u 641 obitelji živi 3193 katolika. U Drugoj polovici  šezdesetih godina, prilikom izgradnje akumulacijskog jezera, više stotina ramskih obitelja moralo je iseliti...(Rama kroz stoljeća, fra Ljubo Lucić)

Obilazimo prostrano i zaista lijepo uređeno samostansko dvorište sa umjetničkim skulpturama, među kojima dominirana veliki Ramski  križ i Posljednja večera oko okruglog stola, pokušavajuću uhvatiti objektivom fotoaparata čudesne krajolike nekadašnje ramske doline, sada velikog zelenog jezera, iz kojega izranjaju brojni otočići, koji sada pomalo asociraju na Kornate. Ana snima Divu Grabovčevu. Ja pokušavam igrati znalca povjesti: pričam o mladoj lijepoj djevojci u koju se zagledao Tahirbeg iz Vukovska i tražio ju za ženu, a ona nije  htjela. Roditelji ju  poslali u Vran planinu među pastire da je tako oslobode napasnika. Međutim Turčin  ju nalazi, pokušava nasilu obljubiti i oteti, ali lijepa Diva radije izabere smrt. Djevojka je pokopana na mjestu pogibije, a grob joj je obilježen drvenim križem. Kasnije je podignut  kameni zid oko groba i kapelica. Tužna priča.

Najednom čujemo kako nas Zvonko zove da dođemo pogledati Samostanski etnografski muzej. Doista uzorno uređen. Simpatična kustosica objašnjava detalje koji su meni dobro poznati: zaprežna  volonjska kola sa stupovima i  drvenim kotačima, prizori pečenja rakije, građenja bačava, i raznih drugih životnih situacija, kao što su pečenje kruha, kuhanje hrane na ognjištu, izgled tipične ramske spavaće sobe i namještaja,  originalni  poljodjelski, stolarski i kovački alati itd. 

Na gornjoj etaži preparirane životinje koje žive  na prostoru Rame. Cijelo vrijeme  čula se ramska ganga (snimka), koja je sto posto ista kao najbolja ganga koja se ikada i igdje pjevala, a to je prisojska ganga. Možda je jednako bila dobra i grabovička, ali to je gotovo isto. Zapazili ste da pišem  u prošlom vremenu. Prave gange, zapravo, više nema. Jer nema pravih pjevača. Neka se ne ljuti Anđelko Mijatović, koji  o gangi zna sve  i koji se s time  ne bi složio; on bi sigurno tvrdio da je ganga žilava i da nikada neće umrijeti.

Prema Tomislavgradu

Pozdravljamo se sa kustosticom, ulazima u naša prometala i pažlivo  slijedimo pravac za Tomislavgrad. Da slučajno ne krenemo prema Jablanici. Zaustavljamo se nakratko na Vidikovcu iznad Rame do kojega smo bili došli prošle godine, ali s druge strane; još jedanput divimo se veličanstvenom prizoru, snimamo i krećemo dalje. Pripremio sam se za snimanje Ravnog polja  i platoa Ljubuše, koji su me  lani tako impresionirali, ali zbog jake kiše, pravog proloma oblaka, odgađam to za neku drugu priliku.

Vozimo se polako, oprezno, ali ipak ubrzo  pred nama se u svoj svojoj veličini i  raskoši   pokaže  mitsko Duvanjsko polje. Gdje je tu bio prvi hrvatski sabor, gdje je okrunjen prvi hrvatski  kralj?  Gdje je tu Jabuka livada s koje  je onaj mladi, ljuti  harambaša Mijat Tomić otjerao begove kosce?  „Stante kosci ne koste livadu, Jabuka je moja djedovina“ Ispitat ćemo to sljedeće prilike.

Zaslužili smo dobar ručak. Svraćamo u „Rubin“. Gradski kanal u blizini  nije isto što i Trebižat, ali restoran je čist i uredan, a  hrana  pristojna. Čujem se sa starim prijateljima doktorima Ivanom Bagarićem i Andrijom Gudeljom i žao mi bi što su  zauzeti i što se ne možemo barem nakratko družiti.

Ima još....

Ante Bukovac