Iz knjige: Žedni krvi gladni izdaje, Petar Janjić Tromblon

...Virimo mi kao dva miša iz malog rova i čekamo zlotvore da priđu bliže. Bosanac vadi osu, stavlja je na rame i počinje nišaniti. Ja stišćem papovku usmjerenu na tatu svih tenkova i Bosanac poviče glasno: „Obojica u osamdesetčetvorku, njega moramo prvo uništiti“. Klimnem glavom ne prestajući pratiti tenk kroz podignuti nišan. „Još ne. Još ne. Sada!“...

...Odjednom Bosanac zove „Tromblon“ i maše rukom da dođem na početak ulice. Za mnom odmah kreće Samuraj i još nekoliko ljudi. „Idemo u rov sada će krenuti tenkovi“ , kaže Bosanac i mi pretrčimo travnjak i uskočimo u rov koji je bio iskopan pored same ceste.

Čuje se tutnjava nadolazećih tenkova i brujanje njihovih motora koje je paralo uši. Čučimo stisnuti u rovu koji se nalaazio desetak metara od najbliže kuće potpuno izloženi svim mogućim vrstama oružja. Namještamo svoju opremu i rezervne granate kako bi bili što brži za reakciju u trenutku napada. Bosanac se isceri i pita: „Oćemo ih a, Tromblon?“ „Pa naravno“, odgovorio sam smješkajući se. „Samo nemoj žuriti i pusti ih da priđu bliže kako bi ih i ja mogao precizno gađati“, izgovorio sam glasnije jer je buka od tenkova bila zaglušujuća. Znao sam da on neće imati problema jer je imao Osu s ratificiranom nišanskom spravom dok sam ja imao Papovku s kumulativnim granatama iz koje je mnogo teže pogoditi pokretnu metu, a pogotovo iz ovakve pozicije i stojećeg stava.

Iza male krivine prvo se pojavljuje cijev pa gusjenica, a onda i cijeli prvi tenk.  I tada prepoznajem i imam čast upoznati veliku mrcinu o kojoj svi pričaju, T84, u svoj svojoj veličini i strahoti. Iza osamdesetčetvorke kotrljaju se jedna sedamdesetdvojka i tri pedesetpetice. Niz se nastavlja  s nekoliko transportera gusjeničara i točkaša. Svi su se rasporedili u borbenu formaciju klina kako bi imali pregled i mogli u isto vrijeme upotrijebiti sve raspoloživo naoružanje koje su imali. Cijelu sliku je uokvirivala srpska vojska koja je išla duž jedne i druge strane ulice i iza svih tih borbenih vozila.

„Jebote, koliko ih ima“ uspio sam glasno viknuti. „Neka, neka, samo neka dođu, uzvratio je Bosanac. Dolaze na udaljenost od dvije stotine i pedeset metara i otvaraju topovsku vatru, iz tenkova u kretnji gađajući već prije isplanirane ciljeve. Granate pogađaju kuće i ruše njihove zidove i krovove. Njihovi mitraljezi tuku po lijevoj i desnoj strani ulice parajući asfalt i zidove kuća. Tada počinje vatra s naše strane i zaglušuje njihovu do tada neviđenu buku. Jedino se još dobro čuje brujanjeenje njihovih tenkova i moje srce.

Virimo mi kao dva miša iz malog rova i čekamo zlotvore da priđu bliže. Bosanac vadi osu, stavlja je na rame i počinje nišaniti. Ja stišćem papovku usmjerenu na tatu svih tenkova i Bosanac poviče glasno: „Obojica u u osamdesetčetvorku, njega moramo prvo uništiti“. Klimnem glavom ne prestajući pratiti tenk kroz podignuti nišan. „Još ne. Još ne. Sada!“Uzviknuo sam i kada je mrcina došla do udaljenosti od 170 metara ispalili smo projektile.  Bosančeva osa prva pogađa cilj ispod kupole i odbija veliki dio zaštitnih ploča. Moj tromblon pogađa gornji dio kupole tenka. I mrcina se naglo zaustavlja uz opadajući zvuk motora. Za njim se zaustavljaju i ostali tenkovi koji su neprekidno pucali. Okrećem se u rovu i prvo uzimam punjenje za osu i stavljam ga u lanser na Bosančevu ramenu, zatim brzo nabijam kumulativni tromblon na cijev papovke. „Isti, isti“ – viče Bosanac. Brzo nišanimo i ponovo gađamo isti tenk s namjerom da ga potpuno uništimo. I druga dva projektila pogađaju cilj, osa u gusjenicu a moj kumulativni tromblon u lijevu prednju stranu.

Pogodci su bili prekrasni i iz tenka se počelo pušiti. Ja sam htio vikati, skakati i istrčati iz rova od sreće jer upravo smo uništili mrcinu koju sam gledao samo na  TV-u i o kojoj sam se toliko toga naslušao. Tenk stoji nepomično na sredini ceste, a iz njegove kupole prodire dim, podižući se u visinu i oglašavajući poraz. Tako ulijevamo strah u kosti ostalim posadama tenkova koje su ga pratile, ujedno ih zaustavljamo u daljem prodoru jer je sigurno glavni njihov zapovjednik u tom tenku.

Kako smo ponijeli savaki po dva punjenja morali smo otići po nova a i svakako smo morali promijeniti mjesto za gađanje jer ovo na kojem smo bili nije više sigurno. Mitraljeska je vatra nemilosrdno zasipala cijeli teren oko nas i sve je praštalo i zviždalo od metaka koji su dolijetali sa četničke strane. Čekamo zgureni u rovu da neprijateljska vatra popusti pa da krenemo u sigurnost. I nakon nekoliko sekundi procijenimo da možemo uspjeti pretrčati tih desetak metara i zajedno krenemo. Metci lete oko nas i mi ulijećemo iza prve kuće odakle su svi pucali kako bi nam pokušali osigurati lakše prebacivanje u zaklon.

 „Ala krvariš kao prase“- izgovorio je Samuraj.“Gdje krvarim“ odgovorio sam pipajući se i zagledajući po tijelu misleći da se zafrkava jer nisam osjećao nikakvu bol. „Pa na ustima i vilici“. I stvarno krv je curila kao luda iz ranjene vilice, a ja je nisam ni osjetio. I tada odlazim u bolnicu da me kirurški obrade. Doktor Njavro to lijepo krpa, u bolnici ostajem sat vremena i vraćam se natrag u borbu.

Tog dana uništeno je ukupno dvanaest tenkova i transportera.