P. Pavličić: O Siniši Glavaševiću |
Administrator | |
ROĐENJE
LEGENDE
Iz knjige: Priče iz Vukovara, MH
...On je, tako, teme vlastitih priča, njihove poante, njihovu vrijednost, plaćao onim životom kakav je živio u Vukovaru jeseni devedeset i prve. Još više, on je svaku priču pripovijedao kao da mu je posljednja, jer svaka je doista mogla biti posljednja. Zato je u svaku od njih ulagao svu svoju snagu, govorio je istinito, s punim ulogom...
Sinišu
Glavaševića susreo sam samo jednom u životu. Bilo je to u listopadu 1990: imao
sam u Vukovaru književnu večer, a Glavašević je došao napraviti sa mnom
razgovor za lokalnu radio-stanicu, pa smo poslije toga još neko vrijeme
posjedili. Nismo govorili o politici (u Vukovaru do rata nitko nikada nije
pričao o politici), a ni o daljnjem razvoju situacije. Razgovarali smo o književnosti,
o tome kako u naše vrijeme treba pisati, o tome što ljudi žele čitati.
Nisam
tada mogao ni slutiti da će čovjek s kojim sjedim za stolom za manje od godinu
dana postati legendom. I zato sam u posljednjih deset godina bezbroj puta sebe prekorio
što ga nisam pažljivije slušao, što mu nisam bolje promotrio lice i
gestikulaciju, što mu nisam postavio neka pitanja. Jer, uvijek mi se čini da se
Glavaševićeva buduća sudbina morala već tada nekako vidjeti u njegovim očima,
čuti u glasu, osjećati u smislu njegovih riječi. A ja je tada nisam prepoznao.
Zato sam, još od pada Vukovara, bezbroj puta sebi postavio pitanje što je to
Glavaševića, među svim autorima koji su svjedočili o ratu, učinilo najpoznatijim,
što ga je učinilo simboličnim, što je učinilo da na spomen njegova imena tako
mnogo ljudi osjeti knedlu u grlu i suze u očima. I, evo što sam smislio.
Prvo,
i najvažnije, Glavašević je činio ono što bi svaki pisac i inače morao činiti:
on je za svoje tekstove jamčio vlastitim životom. Ne samo zato što je dobro
znao da će ga oni o čijoj agresiji izvještava smjesta ubiti ako ga se domognu
(kao što su ga i ubili), nego i iz drugih, važnijih razloga. On je bio u isto
vrijeme i pisac i novinar. Kao novinar, javljao je o ratnim zbivanjima, o
opsadi Vukovara. Kao pisac, nastojao je ono što mu se tih dana događalo sažeti
u priče, dakle, u općenitije, literarno iskustvo. On je, tako, teme vlastitih
priča, njihove poante, njihovu vrijednost, plaćao onim životom kakav je živio
u Vukovaru jeseni devedeset i prve. Još više, on je svaku priču pripovijedao
kao da mu je posljednja, jer svaka je doista mogla biti posljednja. Zato je u
svaku od njih ulagao svu svoju snagu, govorio je istinito, s punim ulogom.
Napokon, on je pisanjem priča na neki način zavaravao vlastitu smrt: kvalitetom
tih tekstova, nastojanjem da oni budu dobri i mimo rata i mimo Vukovara, Siniša
je stvarao nešto što će ga nadživjeti, i na taj je način svoju smrt — kojoj se možda
i nadao — učinio sporednom činjenicom, koja njegovu djelu ne može nauditi.
Pišući, on je ispunjavao svoj sudbinski zadatak, pa zato njegovi tekstovi i
djeluju tako mirno, blago i spokojno.
I,
to je drugi razlog njegova odlaska u legendu. Jer, on je u nekom smislu bio
utjelovljenje čovjeka u ratu, bio je slika i prilika svih ljudi koji su se
ikad našli u toj situaciji. Lako je sjetiti se toga: kad je pucalo, kad su sirene
zavijale, kad su dolijetale rakete, svi su ljudi nastojali obavIjati svoje
svakodnevne poslove kao da se ništa ne događa. Nekako se činilo: ako uspijemo
posvršavati te svoje banalne posliće (zaliti cvijeće, iznijeti stari papir,
održati sastanak, ukiseliti paprike, poslati pismo), bit će sačuvana i naša
svakodnevica kojoj ti poslovi pripadaju; naš život — a njega čine upravo ti
obični poslovi — neće nestati pod bombama. A Siniša Glavašević je, zajedno sa
svojim kolegama s vukovarskoga radija, taj stav razvio do savršenstva. Oni su
izvještavali do posljednje sekunde, i na taj su način održavali na životu i
sebe i druge.
Nije
pri tome važno što je Siniša Glavašević nešto javljao nama, koji smo bili izvan
opsade. Važno je što je informirao Vukovarce, ljude koji su i sami znali što
se zbiva, ali im je bilo sudbinski dragocjeno što se lokalni radio oglašava, što
emitira, što ih uvjerava kako su još uvijek tu, kako su živi. I, važno je to
informiranje bilo za Sinišu samoga i za njegove kolege: dotle dok su emitirali,
dotle su bili živi, dotle su obavljali svoju dužnost prema životu i vlastitoj
sudbini. Drukčije nisu mogli. Izravni prijenos vlastite propasti bio je njihov
doprinos modernom novinarstvu. Svaki od njih, a Glavašević možda najviše, slika
je i prilika čovjeka u ratu.
Ali,
također i čovjeka uopće. To je, mislim, treći razlog što je Glavašević postao
legendom. Jer, s njim se svatko može identificirati, budući da je on bio običan
čovjek suočen s teškom nevoljom: onako kako je njega zadesio rat, tako je
nekoga drugog zadesila bolest, nekoga trećeg smrt bližnjega, nekoga četvrtog
nesretna ljubav. Glavašević je bio alegorija čovjeka koji se nosi s vlastitom
sudbinom, i čovjeka koji toj sudbini uzvraća sredstvima koja mu stoje na raspolaganju:
običnom, ljudskom ljubavlju za obične, ljudske stvari. Njegov odgovor na izazov
sudbine jasno nas poučava: kad naiđe velika nesreća, čovjek protiv nje nema ni
velikih ni moćnih oružja, pa mora uzeti mala: vlastiti osjećaj za pravdu,
vlastiti zdravi razum, vlastite blage i svakodnevne emocije koje ga i inače održavaju
na životu. I, ta su slaba oružja — tako pokazuje Glavaševićev slučaj — zapravo
najefikasnija od svih, jedino se njima može pobijediti veliko zlo.
Ta
pobjeda, dakako, ne znači da će onaj tko zlu odolijeva ostati živ, kao što ni
Siniša nije ostao živ. Ostala su, medutim, živa oružja uz pomoć kojih se
borio, ostale su vrijednosti za koje se u svojim tekstovima zalagao, a to bi
valjda i njemu bilo najvažnije: ostala je odanost rodnom gradu, ostalo je
jednostavno i samorazumljivo shvaćanje pravde i istine što ga njegove priče
sadržavaju, ostala je ljubav prema svijetu i životu koju ni najteže bombe nisu
mogle ugasiti. Sačuvavši vrijednosti koje su mu bile važne, Glavašević je sam
mogao mirno nestati.
Pa
ako ga onda, prilikom jedinog našeg susreta, nisam dobro pogledao i poslušao,
time možda nije sve izgubljeno: sve što je važno — sve što je Glavašević
mislio da je doista važno — sačuvano je u onome što je izgovorio i napisao. Iz
toga se može vidjeti zašto je postao legendom.
Pavao Pavličić
|